OPORUKA IZUMIRUĆEGA

Piše vam - ako vas bude - vaš nekadašnjik.

Da vas ne bih već na početku oneraspoložio, počinjem bezazleno, sa sićušnim pitanjem: kako se riješiti biljnih ušiju? Pomoću bubamare, piše u nekim zelenim novinama. Ali gdje nabaviti tu odavno neviđenu bubičicu - gdje nabaviti bubamaru? Negdje u boriku, u vrbiku, u hrastiku, piše opet. Ako takvih čuda još ima (to ne piše). Dobro, kako stići u te vrbike, borike, i hrastike - pod uvjetom da ih negdje još ima? Piše dalje da će nam za to trebati dobar vodič, džip, helikopter, konj, čamac na vesla, čizme. Za čizme, helikopter, i džip, lako ćemo. Pa i za čamac na vesla. Ali za dobroga vodiča, pa još i za konja... nećemo lako. Već, bojim se, nikako. Stoga odustajemo. Neka nam tih biljnih ušiju. Makar se i nezasitno množile, urnebesno debljale, makar nam i ne bilo cvijeća na balkonu. I neka nam te biljne uši preplave ostatak zelenila, ako im je do toga. Neka zaosobe livade, ako takvih stvari (livada) još negdje ima. Pa neka te biljne uši učine isto i sa zelenom bojom suncobrana. Kišobrana. Bilo kojega preostalog sudbobrana - ako im je do toga. Jer mi odustajemo. Mi sustajemo. Mi više ne ustajemo na poziv sudnje trublje. Neka to urade drugi, ako ih ima. Ovo zadnje "ako" ostavio sam zbog svoje još uvijek tvrdoglave nade u čudo. "Ali i poznate nam govorne navike," dodaje netko iz hrpe izumirućih. U slabašnoj nadi da oni koji ovo čitaju neće postati hrana biljnih ušiju, Vaš odani Već-izumrli-čovjek. Pitanje koje ne očekuje odgovor: Hoće li se poslije naći pokoji "naš" čitatelj oporuke? Ili će biljne uši u međuvremenu naučiti čitati? Vesna Krmpotić, iz zbirke priča PRIČE PJEVICE