Apokrifna priča kaže da su Isus i sveti Petar prenoćili kod nekoga seljaka, koji ih nije ponudio večerom pa su legli gladni. Zato je, ne mogavši zaspati, u gluho doba noći sveti Petar ustao, ukrao nekoliko jaja i napravio kajganu. Kad se najeo, mirne duše i želuca legao je kraj Isusa. No škrtac je primijetio krađu i lopova pa ga je nekoliko puta za kaznu dobrano kolcem pomilovao po leđima. Zato je sveti Petar probudio Krista i predložio mu da zamijene mjesta, bojeći se što će mu seljak još učiniti. Isus je, ništa ne znajući, pristao. Ali domaćin se tada sjetio da je izdevetao samo jednoga, a da su obrok vjerojatno podijelili, pa je opet ustao i raspalio po onom drugom, tj. ponovo po svetom Petru. Tako je on, posve zasluženo, dvaput platio svoj grijeh.

Što se terminologije tiče, apokrifna priča znači da je posrijedi nešto što je puk izmislio za vlastitu zabavu i što nije odobrila službena Crkva. Apokrifi, međutim, ne uključuju samo smiješne zgode. U jednome je Bog tako poslao anđele da kazne Pilata i spriječe Kristovo raspeće pa je Isus posve normalno živio a pravda bila zadovoljena, u drugima su apostoli putovali stranim, egzotičnim zemljama i doživljavali razne pustolovine, uvijek sa sretnim završetkom. U trećima je pak bilo sto svakovrsnih čuda, najčešće Marijinih izlječenja, jer njoj su se oduvijek za pomoć utjecali siromasi i bolesnici. Ipak, svi su apokrifi bili poučni, imali su i višu svrhu osim pukog zadovoljavanja srednjovjekovne mašte.