MONUMENTALNI SPOMENICI U HRVATSKOJ I BOSNI

dr.Zlatan Gavrilovic Kovac

Potaknut najnovijim diskusijama o spomenicima socijalisticke revolucije i fasistickog terora  u bivsoj Jugoslaviji ja bih se ovom prilikom samo htio osvrnuti na dva nasa slucaja: to je spomenik zrtvama fasistickog terora u Jasenovcu kojeg je projektirao Bogdan Bogdanovic i spomenik Dusana Dzamonje na Mrakovici na Kozari koji bi trebao obiljezavati stradanja nasega naroda u trecoj neprijateljskoj ofanzivi. Da je rijec o ozbiljnim projektima slavljenja socijalizma u Jugoslaviji u doba Titove vladavine pokazuje mozda najbolje sama cinjenica da je rijec o monumentalnoj umjetnosti jer se kod nas nista nije moglo dogadati a da se revolucija i Tito ne slave upravo na monumentalan nacin. Mi smo decenijama bili opsjednuti monumentalnoscu socijalisticke revolucije pa onda nije cudno da su monumentalni spomenici kod nas nicali kao gljive poslje jesenje kise i da ih je cijela bivsa Jugoslavija puna kao sipak kostica  a da su problemi postojali kada je bilo rijeci o takvim nacionalnim velicinama kakva je velicina Miroslava Krleze kojem spomenik jos nije podignut ili Augusta Senoe kojem je spomenik podignut tek sredinom 80tih godina u Zagrebu ili Tin Ujevic kojem je uz mnogo  problema napravljen jedan nakaradan spomenik takoder sredinom 8o tih godina, a da ne govorim o onim nacionalnim velicinama kod Hrvata i Bosanaca I Hercegovaca koji niti dan danas nemaju nikakvo obiljezje. Nego su od partizana i njihove slave trebale zivjeti generacije mozda na isti nacin na koji je Hitler zamislio svoj Main Kampf stavljajuci na njega zeljezne korice koje su trebale trajati kao i sam Reich barem 1000 godina. Da covjek pukne od smijeha!

Nema nikakove sumnje da je koncentracioni logor Jasenovac bio "tvornica smrti" kako navode prezivjeli svjedoci toga logora i nema nikakove sumnje u to da je rijec o barbarizmu Paveliceva rezima koji se oblikovao   kao marionetska pion drzava Hitlerova Velikoga Reicha. A taj logor je i nastao u konstelacijama jacanja i ekspanzije europskoga fasizma od 30tih godina proslog stoljeca nadalje. U tom smislu razmisljajuci treba napokon reci punu istinu da su pored Jevreja, Cigana i Srba zrtve ovoga logora bili i veliki hrvatski rodoljubi koji se nisu slagali sa postojecim poretkom fasizma u NDH i da ta  brojka broji oko 90 tisuca postradalih kako navodi  Goldsteinova komisija  sasvim suprotno srpskim insinuacijama i cetnickoj propagandi da je rijec o deset  puta vecoj brojci. Jer cijela Hrvatska toga vremena pocetka 40tih godina nije imala vise od dva miliona stanovnika iz cega bi proizilazilo da je za vrijeme trajanja fasistickoga poretka u Hrvatskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata nastradala polovica hrvatskoga pucanstva sto nije tocno niti je historijski obranjivo. Medutim spomenik tim zrtvama Jasenovca graden je bas u toj maniri nekrofilnoga dozivljavanja partizanske pobjede upravo kao monument koji ce trajati barem 1000 godina kao opomena svima koji razmisljaju  drugacije ili diferencijanije, suptilnije ili pak kao opomena onima koji dolaze a toboze nisu svjesni da je poredak fasizma i poredak titoizma manje vise isto. Jer ukoliko je Pavelicev rezim konstruirao  logor u Jasenovcu kao "tvornicu smrti" to je  Titov rezim u bivsoj Jugoslavije od citave drzave napravio koncentracioni logor a aktere te  drzave kao klijente dusevnih bolnica, zatvora, golih otoka...u jednom poretku totalne sumanutosti koja je pod firmom "monolitizma"  partije i drzave i njenog lidera sakrivala duboke psiholoske tendencije bolesnoga  drustva u kojem su svi bili zrtve politickoga jednoumlja ili pak zrtve manje ili vise  tajnih organizacija koje su bile egzekutori nad nevinim stanovnistvom. Odatle se moze slobodno reci da Cvijet u Jasenovcu koji je toboze trebao simbolizirati slobodu nasega covjeka u jednoj novoj civilizaciji koju gradi  ima isto onoliko opravdanja kao i jedan sasvim skroman spomenik koji ce sa tihom paznjom odavati pocasti nevinim ljudima koji su pali u nasoj borbi za bolju sutrasnjicu. Slicno takoder razmisljam i o ostalim nasim monumentalnim spomenicima koji slave partizanske pobjede jer toboze drugih pobjeda niti nema  a jedan od njih je i spomenik na  Mrakovici  na Kozari u Bosni rad Dusana Dzamonje. Jer je prema svjedocanstvima mojih bosanskih prijatelja a jedan od njih je i gospodin Dobruna ovaj  spomenik bio svetiste podivljalih cetnickih hordi pa ne treba da je Dzamonja njihov kipar. Pored cinjenice da je od sredine 80tih godina kod nas medu "starom gardom " prevagnulo misljenje da treba nastupati "takticki" pa se desilo, barem sto se Hrvatske tice, da je "borcima" vazniji Musolini nego veliki Nazor, kao sto je u Bosni vazniji kriminalac nego Gorbacov jer u jednom slucaju Vladim Nazor je shvacen "idealistom"  a Gorbacov preovazidenim ruskim politicarem kako su pokazali slucajevi snimanja filmova o njima americkojugoslavenske produkcije kojima su bas ti "borci" dali legitimitet. U tom pravcu  razmisljajuci postovanim citateljima magicusa pridodajem i ovaj rad gospodina Dobrune da se osjedoce o stvarnom stanju cinjenica.Unaprijed hvala.

zlatan gavrilovic kovac

Piše: Agim Dobruna

Nedavno sam na svim Bosansko-hercegovačkim zvaničnim medijima čuo vijest da je na Kozari održano zajedničko druženje Krajišnika-Kozarčana (Februara-2010.). Ovaj naslov kao i slične naslove o “Nacionalnom parku”-Mrakovica- na Kozari možemo pronaći u dnevnoj štampi u Bosni. Međutim, kada se malo bolje pogleda ovaj naslov onda se vidi i sva njegova nedosljednost. Prvo, Kozara je planina u zapadnoj Bosni koja danas, administrativno, pripada Republici Srpskoj. Okružena je na sjeveru rijekom Savom, istočno Vrbasom, južno rijekom Sanom, a zapadno rijekom Unom. Ona ima negdje oko 15 visokih vrhova označenih imenima a Lisina vrh koji je visok 978 metara najviši je vrh Kozare.

Ostali vrhovi su: Gola planina sa 876 metara; Mrakovica sa 806 metara nadmorske visine; zatim, Glavuša sa 793 metra a najniži vrh je Mednjak sa 440 metara nadmorske visine. Ovaj prostor je bio od iznimnog interesa za socijalističku historiografiju s obzirom da se na Kozari 1942. godine vodila “Treća neprijateljska ofanziva” koja je u vojnoj literaturi poznata kao “Operacija zapadna Bosna” kako su njoj ime dale sile Osovine. Na njoj je u socijalističkom periodu izrasla poslijeratna mitologija koja je slavila hrabrost preživjelih partizana i civila. U ovoj ofanzivi njemačke snage brojale su negdje oko 15 hiljada vojnika, ustaške snage negdje oko 22 hiljade vojnika dok su Mađari bili u sastavu sila Osovine sa pet brodova za motrenje (podaci iz Engleske vojne enciklopedije). U borbama koje su trajale danima partizani su izgubili negdje oko 1700 boraca od njih 3 hiljade koliko ih je bilo, što čini negdje oko 60% sastava partizana angažiranih u borbama na Kozari dok su njemačke snage i snage sila Osovine izgubile negdje oko 7 hiljada vojnika što je, pak, činilo negdje oko 20% vojnog sastava od oko 35 hiljada angažovanih vojnika. Partizani su kao, što sam već i napisao, učestvovali sa tri hiljade vojnika koje je pratilo negdje oko 60 hiljada civila i tu je izvršen proboj- koji se i dan-danas obilježava kao velika pobjeda.

Nakon Drugog svjetskoga rata u toj poratnoj Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, u sklopu bivše Jugoslavije, mi smo slavili ove datume kao datume pobjede partizana u trećoj neprijateljskoj ofanzivi, slavili smo hrabrost naših ljudi, slavili uspješnost proboja partizanskih jedinica iz neprijateljskoga okruženja i konačno poštivali žrtve koje su pale za bolju sutrašnjicu (našu današnjicu), bez nacionalnih podjela.

Danas, danas smo, haman, svjedoci sasvim drugačijih razmišljanja. Jedno od takvih razmišljanja je i razmišljanje o Kozari kao “Nacionalnom parku” jer ukoliko je Kozara administrativno u Republici Srpskoj onda taj pridjev “Nacionalni” govori o apsurdu o tome koje Nacije je taj “Nacionalni park”!?

Po nasljeđu Mrakovica na Kozari je “Nacionalni park” Bosne i Hercegovine kao države odnosno Bosansko-hercegovačkih građana, kao vlasnika nad planinom Kozarom, jer je zahtjev uvažen i usvojen prije ovog gnusnog rata. Po novonastaloj situaciji, koja još nije ni izbliza odgovorila na sva pravna pitanja bosansko-hercegovački srbi se okupiše na “Mrakovici” da sve to obilježe, kako bi valjda, svima nama pokazali nekakvu nadmoć, samo njima znanu, nad planinom na kojoj izginuše mnogi dobronamjernici i ljudi sa pravim korijenima, ne ističući svoj nacion-svoju vjersku pripadnost.

Ako bi se, pak, administrativna sadašnjost primijenila, kako sada stvari stoje, onda je to “Nacionalni park” sva tri konstitutivna naroda kao njihovo konstitutivno obilježje, zanemarujući ostale narode koji žive u Bosni i Hercegovini kao što to, inače, rade i u svim drugim konkretnim administrativnim aktivnostima.

Kao treće, a možda i jedino rješenje, nameće se da je Mrakovica “Nacionalni park” Bosanaca i Hercegovaca iz Bosne i Hercegovine. Jer Mrakovica nije samo izletište na koje će izaći ljudi i bacati kamena s ramena, vikati-pjevati, smijati se, sankati se. Mrakovicu, kao “Nacionalni park” treba i održavati, čuvati, gajiti i stalno uljepšavati, od čijeg novca pitam se!?

Ovako razmišljajući postaje nam jasno da je u samom naslovu ovih tekstova, koje je moguće pronaći u dnevnoj štampi, sadržan osnovni problem savremene Bosne, naime, istina da je ona razdijeljena danas između hrvatskih i srpskih silnika gdje je izgubljena supstancija njena bića, supstancija Bosne kao multilateralne, višenacionalne zajednice ravnopravnih naroda gdje postoje vjerske specifičnosti i konfesionalne razlike na način uzajamnog prožimanja naroda i vjera u duhu političke i vjerske tolerancije ljudi na vlasti i ljudi oko nje.

Ipak, u najnovijem ratu pokazale su se i neke druge jako važne stvari. Iako smo mi u bivšoj Jugoslaviji imali jako mnogo obzira prema nacionalnom pitanju i s obzirom na činjenicu da smo mi, zahvaljujući Titu, Kardelju i Bakariću, uglavnom dobro rješavali nacionalno pitanje u okvirima jugoslavenskih ustava smatrajući da je realnost Nove Jugoslavije postignuće nacionalne zrelosti svih naših naroda u novoj federativnoj zajednici, to su se ipak stvari oko naciona i hipostažiranja bilo srpskog nacionalnog pitanja bilo hrvatskoga, tako da je on divljao prostorima bivše Jugoslavije, kao pomahnitala divlja zvijer bez jahača, te su se tako i dogodile strahote na neviđeni način u najnovijoj historiji Europe i svijeta.

Ja bih samo usputno pripomenuo da je Kardelj smatrao krajnje štetnim mišljenje da naše nacije nisu formirane odnosno da one jesu u jednom stanju prelaza od staleških oblika do socijalističkih. Kardelj je to smatrao kranje štetnim mišljenjem koje mišljenje je upravo postalo jako popularno u najnovijem ratu kada se mislilo da je srpstvo isto što i četničko iživljavanje nad nemoćnim stanovništvom-civilima Bosne. Bile su u tom smislu poznate četničke pjesme “Srušit ćemo petokraku” jer je borba pro tiv partizanštine u isti mah značila poziv na četnička klanja u Bosni a srpstvo reducirano na primitivne, zadrte, imbecilne postupke poludivljeg čovjeka Casusa koji je smatrao da se srpskom nacionalnom pitanju nema što dodati niti oduzeti ukoliko Bosnu shvati isključivo kao svoj poligon za nacionalna i četnička iživljavanja i nadmetanja

U tom smislu je i poruka o takozvanom “nacionalnom parku Kozara” jer se baš na toj Mrakovici, na kojoj je davno postavljen spomenik koji je simbolizirao našu vjeru u bolji život i bolju budućnost za nas i za našu djecu, dakle,da se baš na toj Mrakovici desilo da su četničke horde pijane divljale kako su “rokali” partizane, kako su Kozara i Mrakovica “srpske zemlje” koje sa Bosnom nemaju nikakove veze i kako su sada, pošto su sve popljačkali i nasilno prisvojili, “svoji na svome”. Nije čudno da je ova sintagma Franje Tuđmana postala toliko popularna baš među četnicima jer se u ovome ratu desilo baš ono što je bilo unekoliko nevjerojatno a to je da su se kao saveznici protiv Bosne našli baš ta dva nacionalizma koji tradicionalno predstavljaju najveće neprijatelje. Ti nacionalizmi, četnićki i ustaški upravo su na bosanskome slučaju pokazali koliko su međusobno sukladni i slični iako naizgled sa posve različitom ikonografijom. Zato mnogi današnji Bosanci kažu “jadna Bosna” jer se našla u žvaljama dva sukobljena neprijatelja koji su je, ni krivu ni dužnu, pokušali baciti pod noge.

Znam da im ovo zadnje nije uspjelo i znam da im nikada neće ni uspjeti, jer neuništiv je narod-bilo koji narod. No ostaje početna dilema, čiji je “Nacionalni park” Mrakovica, da li onih koji žele da slave pobrojane pobjede i pomen nedužnim žrtvama, zbog kojih je i podignut onaj monumentalni spomenik ili onih koji pjevaju “junačke’ pjesme i slave

drevne igre, bacanje kamena s ramena i natezanje konopca………!!??