Majka bisera

 

Kako bi se zaštitila od iritacije nekim nepozvanim posjetiteljem, koje dospije u unutrašnjost kroz otvor za hranjenje i zastane između plašta i ljuske, školjka ga odmah počinje oblagati sedefom. Bilo da je to zrnce pijeska ili neko drugo strano tijelo, sloj po sloj sedefa, mineralne tvari koju nazivaju „ majka bisera“, pretvara tu smetnju u prekrasni biser.

Ovaj savršeni prirodni proces čovjek, naravno, nije iskoristio kao poticaj za razmišljanje u pravcu.. ako je ta mala školjka tako savršeno opremljena, možda i ja imam način da od mojih teškoća napravim nešto poput bisera.

Ne, čovjek je taj proces iskoristio za organiziranje farmi kultiviranih bisera, za čije stvaranje se reže mali prorez u plaštu školjke gdje se ubacuje neko iritativno zrnce kako bi se potakao proces izlučivanja sedefa, a čak samo rezanje plašta je dovoljno iritantno da se izazove taj proces. Grozim se na svaku ovakvu manipulaciju napravljenu radi nezajažljivosti.  

Pada mi na pamet koja bi reakcija školjke bila da razmišlja kao čovjek, kad joj dospije zrnce pijeska u unutrašnjost;  
usmjerila bi se na traženje krivca i optužila, na primjer, hobotnicu da svojim dugim krakovima kovitla pijesak dok se kreće po dnu, te na taj način ugrožava cijelu vrstu školjki. Čak bi uvjerila sebe i druge da je to neka zavjera protiv školjki općenito, a da je hobotnica potplaćeni izvršitelj. S tim uvjerenjem, podigle bi se sve „ugrožene“ školjke i tražile referendum za donošenje zakona kojim se određuje, da krakovi hobotnice ne smiju biti duži od 20 cm i da se u tu svrhu odmah počnu cijepiti mlade hobotnice, a onima koje već imaju duže krakove, da se onemogući kretanje, kao društveno nepoželjnima, jer su drugačije nego je propisano.

I kada bi konačno zadovoljno zaključila da je sve uređeno na željeni način, školjka bi osjetila da je nešto žulja i shvatila da je tu već duže vrijeme neželjeni gost, koji ju je toliko izgrebao da joj prijeti dugotrajni opravak ili čak smrt. U žaru borbe, dok je rješenje problema tražila tamo negdje vani, zaboravila je koristiti alat kojim je opremljena, zaboravila je taj grubi trun obložiti sedefom.   

Svatko od nas ima zrnca šljunka koja ga žuljaju. Neki su skriveni i žuljaju nas godinama, kao neriješene sumnje, strah, krivnja, .. namjerno ih ignoriramo iako njihovu prisutnost osjećamo svaki dan i mogu nas stajati života.

Često kamenčić dođe kao loše iskustvo koje može biti poticaj da napravimo nešto dobro, pravi biser. Potrebno je samo vidjeti šansu, vjerovati da smo opremljeni potrebnim alatima, zaroniti duboko u sebe, pronaći ih i prisjetiti se kako funkcioniraju.

Istresimo cipele, dragi ljudi i čvrstim korakom, puni samopouzdanja krenimo u ovaj dan. Prisjetimo se povremeno da od onog što je žulja školjka napravi biser.

Ana