"NAJCESCA LJUDSKA MANA JEST PRETERANA, STRAHOVITO BOLNA I AUTODESTRUKTIVNA SKLONOST STRAHOVIMA. BOJIMO SE SMRTI , ODGOVORNOSTI, DRUGIH LJUDI, SVOJE SJENKE, LJUBAVI...".    

Bruno Simlesa

Dragi prijatelji,

Svaka rasprava o konstanti, stozernoj tocki, u matematickom smislu o nepromjenljivoj velicini, dovede nas do ISTINE – a i sama rijec kaze, a rijec ne laze, ONO ISTO u ljudima i Bogu. Toliko je jasno, slikovito i potanko to receno u pjesmi iz "Bijele kule" za danasnje tihovanje, da komentari nisu nuzni:

27. KAD SE OVAJ HRAM

      JEDNOGA DANA BUDE URUSIO...

        Kad se ovaj hram jednoga dana bude urusio, brda se poravnala, a ravnice se izdigle, kad se rijeke preliju u nova korita, a morska dna zasvjetlucaju blize suncu, tada ce doci neki novi ljudi da podizu novi hram, da ga podizu kao da nitko prije njih nije hramove gradio.

        I novi ce hram blistati pod novim mjesecom, nove ce se pjesme o njemu pjevati.

        Onda ce opet, jednoga dana, novi hram ostariti, cigla ce ga za ciglom napustati, potres ce promijeniti krajolik, nova ce jezera potopiti staro tlo.. I opet ce doci neki novi ljudi, i opet ce i opet sve ponoviti, bez svijesti o tomu da ponavljaju staru igru.

        Ako ubrzas prolaznost, slika ce smjenjivati sliku tako hitro da necemo pravo razabrati ni oblik ni melodiju ni boju - samo kakvocu njihova jurisa kroz desete i stote otkucaje vremena. Ako jos vise ubrzas kotac prolaznosti, vidjet cemo samo treptavi prostor oko nas. A poslije vise ni to.

        Poslije ce oko nas kruziti nepomicna brzina vjecnosti.

        Ti i ja smo u sredini toga kolobara, jos uvijek.

        “Ostasmo nas dvoje,” Ti mi kazes. “Sve drugo ode u neizmjerno brzom okretaju vremena. U polaganijem okretaju, sve je jos uvijek tu.”

        Gledam Ti lice i govorim Ti iste rijeci, koje sam Ti govorila u svim prolaznim hramovima vremena. Ti se smijesis, i tada vise nema razgovorno Dvoje, vec Jedno koje govori u dva glasa.

"Bijela kula", kniga 63. Zapisala Vesna Krmpotic

Puno pozdrava iz Sombora od Josipa