Blesimetar

Piše:Saša Ceci

  Izgubljena svjesnost

Čuo sam nedavno jednu ludu ideju o tome kako bi mogao funkcionirati deja vu. Deja vu je onaj neprirodan osjećaj kad gledate neku situaciju, a sigurni ste da ste baš to već jednom vidjeli, samo što se ne možete točno sjetiti kad, niti što će se dogoditi sljedeće. Ni danas nije potpuno jasno kako to točno radi, no iz izjava ljudi kojima se to događa može se zaključiti da se to događa u mozgu i da ima veze sa sjećanjima.

Postoji više vrsta sjećanja. Dugotrajno sjećanje je ono u kojem su pohranjene sve uspomene – od frendova iz osnovnjaka, prvog mora i prve ljubavi, doživljaja iz vojske i studentskih tuluma, pa do bitnijih stvari od prije dan-dva. Kad pogledate miša kraj kompjutera na kojem ovo čitate, u istom trenutku znate da je to upravo vaš miš – jer je tako zapisano u trajnoj memoriji vašeg mozga. Da bi to prepoznavanje radilo kako treba dio informacija koje oči pribavljaju za mozak moraju se procesirati odvojeno – jedan dio informacije odmah se pretače u kratkotrajno sjećanje. Drugi dio informacije (signala) koji dolazi u mozak se uspoređuje s dugotrajnim sjećanjima (starim i novim) kako bismo odmah primijetili ukoliko bi se oko nas događalo nešto neuobičajeno.

Jedna stara hipoteza o tome kako radi deja vu je da se nešto pokvari u tom procesu prepoznavanja i da signal u vrlo kratkom roku dođe dvaput u dio za prepoznavanje pa mozak već pohranjenu informaciju ponovno prima i odmah šalje informaciju – "Ovo sam već vidio." Daniel Dennett, znanstveni filozof sa sveučilišta Tufts, ovu je hipotezu dodatno "pojednostavio" ustvrdivši da možda nije signal koji je zbog nekog kvara došao dvaput, već da je u kvaru dio mozga koji šalje poruku – "Već viđeno!"

Iako ova njegova ideja zvuči odlično, jer je jednostavna i uvjerljiva (što ne znači i da je točna), ona ipak izaziva i nelagodu – jer otvara pitanje može li nas mozak toliko jako prevariti. Gledajući razne optičke varke mi znamo da nas mozak vara, dakle tu ne bi trebalo biti ništa bitno novo. No optičke varke ljudi lako pripišu nesavršenosti oka, iako je točnije objašnjenje zapravo da su optičke varke evolucijski uvjetovane pogreške mozga – našim precima je bilo povoljnije imati vid s greškom, nego vidjeti stvari kakve doista jesu. U čemo je problem s Dennettovom idejom? Ako nas mozak doista može prevariti da smo već vidjeli nešto što vidimo prvi put tako da mi imamo osjećaj da smo to vidjeli ranije, postavlja se pitanje koje nam još lažne osjećaje stvara mozak.

Mi znamo da mozak možemo prevariti da stvori onaj osjećaj kad spoznamo nešto novo što nam odjednom objasni više stvari, popularno nazvan aha-efekt (tako se zove zbog zvuka koji ispuštamo kod skuživanja). Dovoljna je mala količina dopamina (neurotransmitera) u mozgu pa da dobijemo taj poseban osjećaj, koji su često imali Tesla ili Einstein, a da zapravo ne kužimo ništa. Koncentracija dopamina u mozgu povećava se konzumacijom alkohola (ili uzimanjem nekih droga, poput npr. kokaina) pa nije uopće čudno što naše društvo za šankom ima osjećaj da se kuži u sve – od situacije u Gazi i kako spriječiti isticanje nafte u meksičkom zaljevu, pa do pitanja visoke politike ili glavnih aktera najnovijih svjetskih zavjera. No, treba reći i da dopamin nema isključivo negativan efekt; on doista potiče kreativnost i prepoznavanje sitnih veza kojima su stvari stvarno povezane.

Postoji i zanimljiva korelacija između sreće (kao veselja i pozitivnog mišljenja, koje potiče lučenje dopamina) i sreće (kao natprosječnog uspjeha u poslu ili životu). Objašnjenje tog efekta, koji je analizirao Richard Wiseman, je u tome da ljudi koji pozitivno razmišljaju češće vide ili prepoznaju dobre prilike jer optimizam proizvodi taman dovoljno dopamina da možemo skužiti prave stvari – ni premalo, kao pesimizam, niti previše, kao alkoholizam.

No dopamin nije jedina kemikalija koja može izazvati da nas naš mozak prevari. Postoji još jedan kemijski spoj – dimetiltriptanin (poznatiji kao DMT) čije je djelovanje takvo da nas vraća na onu Dennettovu opasnu ideju. U pokusima koje je proveo Rick Strassman sa Sveučilišta u New Mexicu na 60 dobrovoljaca, ta je molekula izazivala praktično sve efekte koji su nam neugodno poznati: osjećaj otmice od vanzemaljaca, osjećaj koji spominju neki ljudi koji su imali iskustvo kliničke smrti, religijske vizije i neka druga mistična stanja. Treba reći da još uvijek nije potpuno jasan mehanizam na koji DMT izaziva te efekte, a nije jasno ni jesu li pokusi koje je Strassman proveo bili u potpunosti po pravilima znanstvenih istraživanja. No sigurno je da se ova molekula luči u ljudskom tijelu, da izaziva čudne efekte i da još uvijek ne znamo sa sigurnošću čemu točno služi. Još jedna od pretpostavki je da sudjeluje u generiranju snova, a najluđa pretpostavka je da nam ona u budnom stanju zapravo služi da nas prevari da mi imamo – svijest.

Ako su filozof Dennett i ovaj napola crackpot Strassman u pravu, naš osjećaj svjesnosti samo je još jedna prevara našeg mozga. Što vi mislite o tome?

www.jutarnji.hr