IGOR MANDIĆ PISAC KOJI TVRDI DA SE UMORIO I DA ODLAZI JOŠ UVIJEK DIŽE PRAŠINU

Nema nade za Hrvatsku, država je u raspadanju

Kao što se pogrešno presavijene i zgažene novine više nikako ne mogu ispraviti, jer onaj pogrešan rub kod pogrešno presavijenih novina nemoguće je ispraviti, tako se i pogrešno presavijena država više ne da ispraviti. Nikako se ne da ispraviti ono što je zacrtano devedesetih

Ladislav TOMIČIĆ, snimio Nenad REBERŠAK

Igor Mandić je pisac, kritičar i novinar koji je obilježio hrvatsko novinarstvo druge polovice dvadesetog stoljeća. Danas za sebe kaže da je tek nemoćni penzioner. Međutim, ovaj penzioner ne izlazi iz forme. Njegovi javni istupi i danas izazivaju burne reakcije, kao što su ih izazivali u vrijeme kad su pravovjernici iz komiteta njegove knjige čitali uz pomoć povećala. Pokušavajući doći do Mandića kako bi dogovorili ovaj intervju, nazvali smo broj mobitela registriran na ime Igor Mandić. Igor Mandić nam se i javio, ali odbio je dati intervju pod obrazloženjem da vozi kamion.
– Neću vam dati intervju, ne mogu sad, radim, vozim kamion – rekao nam je kontaktirani Mandić. Naravno, bio je u pitanju krivi broj. Nasmijala nas je činjenica da je kamiondžija reagirao kao da novinari svaki dan od njega traže izjave i intervjue. Mandiću smo ispričali ovu anegdotu i tako je počeo naš razgovor s njim.
– Ima ih nekoliko koji se s punim građanskim pravom zovu kao ja. Još tamo pred kraj socijalizma i pred početak nove ere postojao je i vjerojatno još postoji jedan Igor Mandić koji je, ako se ne varam, primao moju poštu i sve moje pozive, a da mi se nikad nije javio s nekim opravdanjem ili barem da mi dostavi upućene mi pošiljke. Oko tog mog Mandića bio sam i malo sumnjičav, da mi nije podvaljen kako bi otkrio moje kontakte. Srećom, ja nemam nikakve pa ništa nije mogao niti otkriti. A što ćete, ljudi se svakako zovu, ima nas masu pod istim imenima i prezimenima, a ja namjerno nisam u telefonskoj knjizi još od 70-ih godina, otkad sam bio pod teškom paljbom jedne nacionalističke provokativne grupice ovdje u Zagrebu. Oni su mi psovali sve živo i mrtvo, prijetili mi na kućnu adresu i adresu Vjesnika, gdje sam tada radio.


Tadašnji i današnji idioti

Nacionalisti u sedamdesetima?
– Proustaški nacionalisti, jasna stvar. Već onda, sedamdesetih godina. Jedanput sam imao i fizički sukob koji, srećom, nije ostavio nikakvih posljedica. Kad smo supruga i ja dobili prvi kućni telefon, 1972., nisam ga registrirao na svoje ime upravo da izbjegnem suvišno nerviranje zbog provokacija koje su u pravilu bedaste i besmislene, vulgarne, neopasne, ali ipak na neki način nerviraju. I tako, da izbjegnem suvišno gubljenje živaca s idiotima, sebe sam isključio iz telefonskog imenika. Postoji li neka razlika između tadašnjih i današnjih idiota? Postoji. Ovi današnji su lošiji. Početkom devedesetih godina, sa sviješću o takozvanoj samostalnoj državi, te podzemne sile prljavštine i hrvatske gluposti dobile su podršku hrvatskog državnog aparata pa se još bezočnije mogu odnositi prema onima s kojima se ne slažu. Oni napadaji bili su iz potpuno deplasiranih razloga, ali svejedno, kada nekog pljuneš pa mu nalijepiš etiketu, onda se po njemu može nastaviti batinati bez ikakva obrazloženja. To su pokazali svi zatvori, sve umobolnice, svi totalitarni režimi ovoga svijeta. Razlika, dakle, postoji. Danas je puno gore.
Zašto uz termin samostalna Hrvatska dodajete i – takozvana?
– Pa normalno da nismo samostalni. To je čista iluzija jer nemamo ni definirani teritorij, ni fiksne granice, niti imamo vojsku koja bi to garantirala. Već smo i iznajmljeni kao pomoćna snaga za najnasilniju grupaciju svijeta, a to je NATO, koji neki danas hvale zaboravljajući da je to najrazbojničkija organizacija novoga svijeta. Možda mu je ravna jedino Crkva u doba križarskih ratova prije 800 godina. Ondašnja Pax Romana sad je Pax Americana. Prema tome, ako smo mi pod pokroviteljstvom i u službi tog NATO-a, kako smo samostalni? Nismo samostalni ni u kojem pogledu pa ni u pogledu našega novca. Banke su nam u vlasništvu stranog kapitala, rasprodajemo željeznice i puteve, rasprodat ćemo vode i šume i sva nacionalna bogatstva koja »višnji nam Bog je d'o«, kako pjevaju naši popovi iz dubrovačke renesanse. Rasprodali smo kao da nam je ćaćino, a nije. To nam je palo prirodnim izborom naših davnih plemena koja su se tu naselila. No dobro. Ta naša suverenost apsolutno je upitna u svakom pogledu: političkom, graničnom, vojnom, financijskom. Kakva bi još suverenost postojala? Nikakva, osim kao fantazma mahanja zastavama, ispisivanja i crtanja šahovnice i klečanja na Kamenitim vratima u svrhu ostvarenja radničkih prava.



Imamo iluziju

Nedavno ste u »Nedjeljom u 2« rekli da je Hrvatska neuspjela država. Ipak, čini se da je ona vrlo uspjela u odnosu na ono što su zamislili i politički realizirali Franjo Tuđman i njegova klika. Nisu li oni upravo htjeli Hrvatsku koja će u šaci držati šačica bogatih obitelji? To što većina ljudi u Hrvatskoj ima svoje fantazije o tome što ova zemlja jest, to je druga stvar.
– Da, Tuđmanovu Hrvatsku imamo, ali ona se raspada. Evidentno se raspada. Čak i taj u neko vrijeme uspjeli ratni obris Hrvatske i ona krvoločna ratna motivacija koja je u početku uspjela okupiti nešto raspršenoga ljudstva pod jednu zastavu – i ta se Hrvatska raspada. Kao što vidimo, svi su se odjeci Tuđmanovog glavnog projekta počeli raspadati, i njegova stranka se raspala i u ovom, navodno demokratskom ozračju pokazala svoje pravo, negativno lice. Možemo reći da je Hrvatska bila uspješna država za kratko vrijeme, jasna stvar, kao nacionalistički i fašistoidni pokret. U tom smislu je bila uspješna i u tom smislu Tuđman jest bio uspješan političar, u to sumnje nema. No, čak i ta nacionalistička država je neuspješna. Srećom su se i kontra snage dovoljno suprotstavile da se nacionalistička, naizgled kompaktna državica, počela rastakati. Inače, niti jedna državica pod imenom Hrvatske nije uspjela opstati. Ako čak pristanemo na to da 24 godine imamo neku kompaktnu grupu ljudi koji se mogu svrstati pod pojam hrvatske države, to je beznačajnost, zrnce pijeska u pustinji vječnosti. Propadala su carstva stara po pet tisuća godina; kinesko, egipatsko, rimsko, habsburška monarhija koja je ovdje ostavila najdublje tragove... Prema tome, imati neku iluziju da dvadeset godina nešto znači i da se u ime toga možemo busati u prsa da imamo državu, na žalost, ne vrijedi.


Macabre vizije

Uistinu vjerujete da za Hrvatsku nema nade?
– Na osnovama na kojima je osnovana – ne. Kao što se pogrešno presavijene i zgažene novine više nikako ne mogu ispraviti, jer onaj pogrešan rub kod pogrešno presavijenih novina nemoguće je ispraviti, tako se i pogrešno presavijena država više ne da ispraviti. Nikako se ne da ispraviti ono što je zacrtano devedesetih, osim teškom katastrofom, revolucijom ili ratom. Sve su to stravične, macabre vizije koje otklanjam od sebe i ne usuđujem se o njima niti misliti.
Nije Hrvatska jedina država koja je pogrešno presavijena. S obzirom na sve što se na Zemlji zbiva, možemo zaključiti da je pogrešno presavijen cijeli svijet.
– Najprije naš takozvani region. Sve te državice su se pokazale nesposobnima za samostalni opstanak. Srbija, Bosna i Hercegovina koja ne postoji, Makedonija, Crna Gora – smiješni pojam, pa čak i ona najnaprednija, koja je sve iskrivila – Slovenija – je na rubu propasti. Dokaz je to da su se te države usprotivile nekom gotovo geofiziološkom sustavu koji ih je stotinama godina privlačio i držao zajedno. Jugoslavenska ideja je u tom pogledu bila najsnažnija. Po meni čak ni ona rojalistička Jugoslavija, stvorena na rezultatima Prvog svjetskog rata, nije bila pogrešna. Versajska Jugoslavija nije bila pobačaj, kao što ni avnojska Jugoslavija nije pobačaj. To su dvije normalno skrojene države, napravljene na sili jedne duboke međusobne etničke privlačnosti. Slikovito pokušavam reći da su se one i fiziološki privlačile. Kako su se rasjekle silom – dakako u krvavome ratu – trenutačno su trijumfirale, svaka u svojoj glupoj oazi, i vjeruju da su napokon ostvarile svoj davni san. To važi i za Srbiju, kao i za Hrvatsku. To je također promašena država.


Pisac, a ne književnik

Ostavimo po strani države i porazgovarajmo malo o novinarskoj profesiji, iako ste odavno više književnik, nego novinar.
– Volim se zvati piscem.
Koja je razlika između pisca i književnika?
– Od imenice pisac može se napraviti glagol pisati. Od imenice književnik nema glagola. Književnikovati? Ili knjižariti? Knjigariti? Očito je sama imenica nemoćna. Gledano strukturno, kroz književnu historiju, ona je samo iluzija koja preostaje iz prošlih stoljeća, kad je književnost bila toliko odvojeno mjesto u sistemu društvenih vrijednosti da je mogla figurirati samostalno. U dvadesetom stoljeću književnost je izgubila to povlašteno mjesto i pretvorila se samo u zanat pisanja, a kome u tom zanatu za rukom pođe i umijeće, onda neka bude i umjetnički pisac. Mene je uvijek smetala ta kompromitirana riječ književnik, jer su to – pogledajte samo našu književnu povijest – popisi neuspjelih, nečitanih, propalih ljudi i knjiga. Ono što je živo, to se u moderno vrijeme pretvorilo u pisanje. Još od sedamdesetih godina moj intimus, bračni kum Veselko Tenžera i ja svojatamo za sebe da smo prvi naglasili tu razliku između književnika i pisca.
Kako ste doživjeli kraj Vjesnika?


– Vjesnik je trebalo dokrajčiti jer je bio posljednji ostatak socijalističkoga sistema u Hrvatskoj. Zanimljivo je i ne želim nikoga optužiti, ali prvi koji je bio za propast Vjesnika je bio Slavko Linić. Još davno, u Račanovom mandatu je to zagovarao. To je bio nezaustavljivi proces uništavanja svega što je malo davalo na neki preostatak socijalistički uređene institucije. Dakako da je Vjesnik iz svojih sjajnih, tiražnih i novinskih vrhunaca nezaustavljivo padao i gubio tiražu u borbi s mlađim, prodornijim novinama i novim medijima. Potpuno ga je dokrajčila vladavina HDZ-a, koji je novine pretvorio u sterilno, stupidno glasilo i mjesto za sprdnju. Meni je na nesreću pala (ne)zgodna dužnost 2000. da zasjednem na mjesto glavnoga urednika. Izvrgnuo sam se ruganju, naročito s te naše takozvane ljevičarske idejne struje u kulturologiji i novinstvu. Uzimali su me na zub svi oni koji su mi mogli biti znanci i prijatelji i koji su to kasnije i postali. Nije im bilo jasno što jedan čovjek moga profila radi na tom mjestu. Uzalud sam objašnjavao, kao što se može vidjeti i u mojoj knjizi »Oklop od papira«, da sam se tog mjesta prihvatio da odstranim strančarstvo iz Vjesnika, da list ne bude ni Vladin ni predsjednikov, nego da to budu novine prvog višestranačkog Sabora u novijoj hrvatskoj povijesti. I to je bila jedna od mojih iluzija. Također sam sudjelovao u izgradnji te paradne laži, ali s namjerama koje su se i pokazale dobrima. Uspio sam odstraniti iz Vjesnika govor mržnje, uskratio sam pravo govora onima koji su na tome ustrajavali čak i po principu cehovske ili sindikalističke logike pa su tužili instituciju zbog uručenih im otkaza. Neka, s pravom su se borili za sebe. U to kratko vrijeme, u osam mjeseci – nisu mi dali niti da jednu trudnoću iznesem – uspio sam na licu Vjesnika napraviti izvrstan face lifting. Dakako, netko će mi se rugati da je to samo poza, parada, vanjština. Da, ali bila je u pitanju i suština. Privukao sam neke od najboljih komentatorskih snaga, od Tomice Jakića i Nikole Viskovića do Vice Vukova, kao i još nekolicinu koji su zajedno sa mnom radili na idejnom osuvremenjivanju toga lista. Vjesnik sam čak i na jedan vidljivi način pokušavao vratiti izvorima njegove narodnooslobodilačke tradicije. U jednome periodu vratio sam crvenu boju u glavu lista, jer crni Vjesnik je svojevremeno smijenio crveni. Počeo sam sumnjičiti moralnost i ispravnost takozvanog Domovinskog rata i operacije Oluja. Raspisao sam jednu anketu na tu temu, na koju su odgovarali brojni novinari i znanstvenici. Duboko sam uvjeren da me Račanova vlast, ta slaba i sumnjiva koalicija, zbog toga smijenila. Neće nama nitko dirati u svetost Domovinskoga rata, a naročito ne taj Mandić, kojemu ne znamo ni boju ni idejnost!


Čizme i uniforme

Mislite li da braniteljski korpus, koji svoj društveni utjecaj crpi iz sudjelovanja u ratu, ima veću snagu od one koju je u Jugoslaviji imao SUBNOR?
– Koliko ja znam, SUBNOR nije imao oružje, a ovi imaju oružje. Ali mislim da su oni ipak samo tigar od papira i da svaka lijeva ili ljevičarskija vlada griješi ako ih se plaši. Oni nisu ujedinjeni ni s kakvom idejom. Kao što rekoh, tuđmanoidno naslijeđe se raspada. Svi su se njegovi odjeci rastočili, a sljedbenici su jedni druge zamrzili i pozatvarali, pogubili se po stazama i bogazama sluđene povijesti, tako da je taj braniteljski korpus po meni tigar od papira i ne treba ga se plašiti. Djeluju kompaktno samo zbog toga jer nose čizme i uniforme. Jadna li je država u kojoj postoje paravojne jedinice koje joj diktiraju put. Zar i to nije jedan od dokaza da to nije država? Zar je to država ako dopušta da u njoj postoji nekakva snaga koja će joj militarističkim prijetnjama oblikovati politički razvoj?
Pretpostavljam da pod tim mislite i na onaj famozni Stožer za Vukovar, kojem je središnja točka zanimacije borba protiv ćiriličnog pisma.
– Taj je pak najsmješniji i najjadniji. Mislim da je nemoćan i da se s malo odlučnosti može dovesti u red. Doduše, nije na meni da to govorim. Ja sam potpuno nemoćni penzioner, izvan svih organa moći i utjecaja.
Da se vratimo na trenutak na novinarstvo. U novijem razdoblju hrvatskog novinarstva polemika je, čini se, prognana iz novina, odnosno iz medijskog prostora?
– Nije! Nije polemika prognana. Po tom pitanju stalno moram braniti današnje vrijeme od prošloga. Onoliko koliko je polemika prije bila institucionalizirana u nekoliko osoba, danas se raspršila po nevjerovatnim zakutcima. Uvijek niče tamo gdje se ne očekuje. U tome i jest srž polemičkog mišljenja, da ono ne traži dopuštenje da progovori. Čak i ovi građanski, tabloidni listovi, svako malo imaju polemičke provale bijesa i srdžbe. To jest polemička rukavica društvu. Ovisi samo koliko je prihvaćena s druge strane. Posredno znam i za ratove i polemike u virtualnom svemiru, na internetu.
Ne mislite da je snaga pisane riječi oslabjela u odnosu na neka minula vremena?
– Tako se žale svi suvremenici. Svaka epoha plače za snagom koju su imali pređi, ali to je pogrešno. Snage ima i danas, itekako. Očituje se u masi dobrih ostvarenja.


Doviđenja! Ćao!

Među tim ostvarenjima Vašeg, na žalost, više nema.
– Razumljivo, jer svakom vrijeme prolazi. Govoreći bez samosažaljenja, ja sam prilično istrošio i potrošio. Sebi kopam rov za uzmak, a taj rov vodi prema grobu. Nitko me neće dovoljno usrdno i dovoljno plaćevno pa se povlačim prema nestanku. Kao što sam rekao u ovoj knjizi, želim da moj treći svezak autobiografije bude oproštaj sa svima. Doviđenja! Ćao!
Ne čini se da uzmičete. Svaki Vaš javni istup izaziva niz reakcija, a vidim da se još uvijek trudite gađati tamo gdje najviše boli.
– I u starijim godinama čovjek se može ritati. I staro magare se rita, baca ćifte. Kad već ne može gristi, onda barem baca ćifte. To je ono kad se ostarjela životinja upre na prednje noge, a sa zadnjima se brani, rita. Možda i jedan stari magarac kao što sam ja to još uvijek može. Logično je da su došli mlađi, jači, pametniji, prodorniji, koji se nameću i imaju jače pozicije u društvu pa su ih znali iskoristiti da se čuje njihov glas, a da se stari prisile na šutnju. Možda sam i ja to radio kad sam bio 40 godina mlađi.
Vas nisu baš voljeli niti nositelji sustava u Jugoslaviji, a najveći progon koji se doživjeli, onaj iz sedamdesetih, nastao je zbog književne kritike.
– Zato jer je u toj kritici bio politički kontekst. Dohvatio me Dušan Dragosavac, tad svemoćni partijski sekretar u Hrvatskoj. Nije me dokačio tekstom, nego je na nekom savjetovanju, gotovo u kavanskoj atmosferi, dobacio neku primjedbu na moju knjigu kritika u kojoj je bila ta kritika pet godina stara. Bio je to dokaz snage jedne književne kritike, koja u sebi krije potenciju dinamita u društvenom mišljenju. Tada sam se čisto i bistro, što ni Dragosavac ni njegovo društvo nisu shvatili, zalagao za naše građansko pravo da ne budemo za komunizam, odnosno za socijalističko uređenje. Ne da budemo protiv, nego da ne budemo za. Tražio sam pravo na postojanje i na izražavanje za one koji nisu pupčanom vrpcom vezani uz vladajući društveni sistem. Eto, taj subverzivni element moje kritike, ako jednom bude pročitan, opravdavat će i ovo moje današnje povlačenje. Danas više nema mogućnosti da književna kritika nekom padne u oko, jer nitko ništa ne čita.
Kako tumačite činjenicu da današnje hrvatsko društvo uzima Krležu za svog najvećeg pisca, dok s druge strane prešućuje rušenje antifašističkih spomenika, organizira obljetnice za ljude u crnim uniformama i tolerira njihov pozdrav Za dom spremni?
– Oni koji ruše, ne čitaju ništa. Ni da ih tučeš ne bi čitali. Uz to, kako sjećanje blijedi, tirani se promeću u heroje, a dobri vođe blijede iz sjećanja jer nisu napravili dovoljno lošega pa ih se nema po čemu pamtiti.
Starčević, Radić, Strossmayer i Broz iznad svih
Kad spominjete tiranine, jesmo li mi ikad zapravo imali pozitivnog vođu naroda?
– Starčevića, Radića, Strossmayera ne možemo izostaviti kao prvu ligu, a nad njima se izdiže lik Josipa Broza.
Gdje da smjestimo Tuđmana?
– U desni škafetin jednog golemog ormara. U ono vrijeme kad je živio i radio ostvario je svoj negativni san vrlo uspješno i nanio nam grozne rane od kojih se ova nakupina lokalno izoliranih plemena u Hrvatskoj nikada neće oporaviti.

Preuzeto iz Novog Lista
http://www.novilist.hr/

--------

lp, borivoj

http://budan.blog.hr/

Oznake: Vijesti