CRVENDAĆ

   Bijaše to u vrijeme kada je Gospod Bog stvarao svijet, i kada je stvorio ne samo čovjeka, nego i sve životinje i biljke, te im ujedno nadijevao imena. Jednoga dana, kad je Stvoritelj sjedio u raju i bojadisao ptice, nestalo je boje iz lončića, te bi češljugarka ostala bez boje, da Bog nije sve kičice otro o njezino perje.

   Onda se dogodilo da je magarac dobio svoje duge uši, jer nije upamtio kakvo mu je ime bilo nadjenuto. Čim bi zakoračio izvan raja, zaboravljao bi svoje ime, te se triput vraćao i pitao kako se zove, dok mu Gospod Bog nije nategnuo uši i rekao:

   “Tvoje ime je magarac, magarac, magarac!”

   Toga se istoga dana dogodilo, da je bila kažnjena i pčela. Kad je naime pčela bila stvorena, počela je odmah sabirati med, a životinje i ljudi, privučeni slatkim mirisom, došli su i htjeli su ga okusiti. Ali je pčela željela zadržati sve za sebe, pa je svojim otrovnim ubodima odgonila od sebe one, koji su se približili saću. Gospod je pozvao pčelu preda se, i rekao joj:

   “Ja sam ti dao dar da sabireš med, koji je najslađi od svega što sam stvorio. Ali ti nisam dao pravo da budeš okrutna prema bližnjima. Upamti, svaki puta kada koga budeš ubola, umrijet ćeš.”

   U predvečerje toga dana, pade Stvoritelju na um da stvori jednu malu, sivu ptičicu.

   “Upamti, ime ti je crvendać,” reče joj Gospod i pusti je da odleti.

   Ptičica je jedno vrijeme letjela uokolo i razgledavala lijepi svijet. A onda poželi da se ogleda u kakvoj vodi. Tada opazi da je posve siva. Poleti natrag do Gospoda Boga.

   “Zašto se zovem crvendać kad sam sasvim siva, od kljuna do repa?” upita ptičica.

   Stvoritelj se blago nasmiješio. Reče joj:

   “Nazvao sam te crvendaćem, i crvendać ćeš se zvati Ali moraš sama nastojati da zaslužiš crveno perje.”

   S tim riječima Gospod podiže dlan, i pusti ptičicu da odleti u svijet.

   Prošli su milijuni godina. Svaki je crvendać pričao svojim mladima priču o stvaranju svijeta i o davanju imena, te o tomu, da su crvendaći još uvijek male, sive ptičice.

   Jednoga dana, jedan od bezbrojnih crvendaća, pričao je svojim mladima istu priču.

   “Mi smo učinili sve što smo znali i umjeli,” kazala je ptičica žalosno. “Kupali smo se u vodi, crvenoj od zalazećeg sunca, trljali smo se o crvenu ružu, ali ništa nije pomoglo.”

   Gnijezdo je bila savila u grmu pokraj grada Jerusalima. I dok je još pričala, otvoriše se gradska vrata i silan svijet pokulja odande - vojnici, puk, stražari, suci, zaplakane žene. I tri osuđenika koji su nosili na ramenima teške drvene križeve. Ptičica je raširila krila preko gnijezda, da njezini mladi ne bi vidjeli taj tužni i strašni prizor: pribijanje na križ.

   “Kako su ljudi okrutni!” cijuknula je žalosno. “Vidim da su jednomu od tih nesretnika nabili na glavu trnov vijenac. A taj je čovjek tako lijep, pogled mu je tako blag. Da sam barem orao, pa da istrgnem trnje iz njegova čela, i čavle kojima su ga prikucali na križ.”

   Ptičica nije mogla mirno gledati patnju raspetoga. Poletjela je, i plaho stala oblijetati oko njega, ne bi kako izvadila poneki trn iz njegova čela. Skupila je svu svoju hrabrost, priletjela je osuđenikovu čelu, i kljunom izvadila jedan trn. I dok je to činila, jedna je kap njegove krvi pala na njezino grlo. Kap se razlila, i obojila joj perje na prsima.

   Kad se vratila u gnijezdo, njezina joj ptičad doviknuše:

   “Tvoje je perje crvenije od ruža!”

   “To je samo jedna kap krvi s čela onoga jadnog čovjeka,” reče crvendać. “Nje će nestati, čim se okupam u potoku.”

   Ali koliko god se mala ptica kupala, crvena boja s njezinih grudi nije nestala. Kad su joj mladi poodrasli, zasjala je i ispod njihova grla crvena boja.

   Tako sjaju prsa i grlo svakog crvendaća, sve do dana današnjeg.

      (S. Lagerloöf, “Legende”, prepričala V.K.)

Vesna Krmpotić, PRIČE I KAZIVANJA, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE  širom svijeta i diljem vremena