Razmišljam o svom klijentu koji kaže da nikada nije doživio ljubav i ne zna kako ljubav izgleda. Želi da zna kako ljubav izgleda. Da mu je opišem.

Kako opisati ljubav?

Dok razmišljam o tom pitanju pogled mi pada na mog sina. Milost me preplavljuje.

Je li to ljubav?

Onda mi se odnekuda pojavi pitanje gledajući ga tako, da li bih apsolutno zaboravila na sebe i svoje potrebe kada bi u ovom trenutku zatrebala njemu i nekoj njegovoj važnoj potrebi. Naravno da bih sebe i sve svoje stavila u pozadinu u tom slučaju.

Mislim da mnogi ljudi pogrešno razumiju (a mnogi pogrešno i podučavaju) sta znači staviti sebe na prvo mjesto.

To ne znači da smo mi i naše potrebe konstantno na prvom mjestu. To znači da umijemo da procijenimo prioritete i važnost potreba i da se tako postavimo. To znači da ako mi imamo potrebu odmoriti uz kafu i uživati u tišini, a osoba koju volimo je uznemirena ili tužna i treba joj razgovor, mi ćemo svoju potrebu staviti na čekanje jer je potreba osobe koju volimo prioritetnija. To znači da ako imamo potrebu odmoriti uz kafu i uživati u tišini, a osoba koju volimo bi da nas uključi u neku aktivnost koja nije prioritetna i može to obaviti i bez nas, mi ćemo je podsjetiti da je ovo vrijeme koje želimo za sebe.

Hoću reći, ne mislim da je moguće istovremeno staviti sebe na prvo mjesto i biti na pravi način tu za one koje volimo.

Mislim da se ti prioriteti smjenjuju kako u jednom danu, tako i u fazama života.

Problem nastaje kada se ne smjenjuju, kada je samo jedan obrazac aktivan, a drugi pasivan. Kada smo u samo jednoj svojoj polarnosti (ili dajemo, ili uzimamo). Uvijek je sve lakše kada izadjemo iz “ili-ili” opcije i živimo “i - i” opciju (i jedno i drugo).

M.K.

Psihoterapija - Gestalt - Umjetnost kontakta