U listopadu 1938. godine, 15000 Židova poljskog podrijetla protjerano je iz Njemačke i iskrcano na poljskoj granici. Desničarska antisemitska poljska vlada odbila ih je primiti. Njih oko 5000 ostalo je na ničijoj zemlji.

U znak osvete sedamnaestogodišnji dječak Herschel Grünspan, kojem su protjerali roditelje, izvršio je 7. studenog atentat na konzula njemačkoga veleposlanstva u Parizu i ubio ga. Nacistička je stranka to proglasila dijelom svjetske židovske urote i u noći s 9. na 10. studenoga organizirani su " spontani " protužidovski izgredi, po razbijenom staklu na ulicama kasnije nazvani Kristalna noć. Uništeno je i opljačkano najmanje 7000 trgovina, oskvrnjena su židovska groblja, spaljeno je preko tisuću sinagoga u većini njemačkih gradova i mjesta, te ubijeno više od sto ljudi, u velikoj većini Židova. Oko 30000 Židova uhićeno je i i odvedeno u koncentracijske logore, gdje su mnogi izgubili ono najvrednije što ljudsko biće posjeduje – vlastiti život.

Istovremeno je izdana naredba da se sve židovske trgovine i poduzeća koja su još postojala predaju u " arijske " ruke. Preostali Židovi ostali su tako bez većine svog kapitala i praktički bili isključeni iz njemačkoga ekonomskog života. Iz političkog i društvenog života u potpunosti su isključeni još i ranije. Slijedilo je tzv. " konačno rješenje " u Holokaustu, najstrašnijem sustavnom istrebljivanju ljudi u znanoj nam  povijesti. Nakon Kristalne noći ubrzo je u paklu rata gorjela cijela Evropa...

Fašizam, ksenofobija i antisemitizam ponovno kucaju na vrata Europe, a samim time i Hrvatske u kojoj je od početka 90 – tih godina do danas prisutna stalna tolerancija države, društva i medija na neonacističku, neofašističku i neustašku retoriku. Antifašističke vrijednosti bez kojih ova zemlja ne bi nikad ni postojala na karti slobodnih i demokratskih društava svijeta sustavno se zanemaruju u svim sferama hrvatskog društva, u obrazovanju, kulturi, ekonomiji i politici svih hrvatskih vlada od 1990. do danas, usprkos Hrvatskom ustavu gdje jasno stoji da se hrvatska državna suverenost, između ostalog, očituje u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske 1943. U posljednjih 20 – tak godina širom Hrvatske srušeno je na stotine spomenika žrtvama fašizma i antifašističkim borcima, a krivci nikad nisu odvedeni pred lice pravde. Očito za to nije bilo i nema političke volje. Hrvatska bi se trebala ponositi svojim antifašizmom koji je bio najjači i najveći pokret otpora nacizmu i fašizmu u okupiranoj Europi, a ne sramiti ga se i umanjivati njegovu važnost.