„Noćas se sjećam da smo bili ljudi.
Nekad.
Smijem se toga bar pokušati sjećati. Bez milosti za sebe
i tebe. Bez bojazni da ću utonuti u neizbježnost patetike i
smiješni sentiment samotnjaka.
A bili smo.

I imali lica.
Ne mogu ih se više sjetiti.
Znam da su bila drugačija od ovih koje nosimo. Mogli smo
ih gledati kao da gledamo u nešto najljepše ikad stvoreno.
Mogli smo im se smješiti u ogledalima. Znali smo ih čekati
i prepoznavati . Sve smo znali, ali ih nismo znali sačuvati.
Lutaju sada rasuta posvuda.
Tuđa, neprepoznatljiva i nikome draga naša lica.

Imali smo imena.
Ne pamtim ih više.
Znam da su bila raznolika i melodična.
I živjela su samo kao imena. Obična imena. Izgovarali smo
ih onako kako se izgovorila prva sveta Riječ. Imena su nam
počela umirati. Postala su ružni znaci naših prepoznavanja
u različitosti.

Imali smo riječi.
Kada nismo znali njihova značenja pretvarali smo ih u
melodije. Onda smo ih osluškivali kao pjesmu svemira i
savršeno ih razumjeli. Gospode, koliko je u njima bilo
blagoslova ljubavi i mirisa vječnosti!
Potom, došla je šutnja.
Kao podlac.
U prezrenju tuđih sami smo onijemili i pobacali samoživim
rukama sve te darove riječi. Danas nam niti vlastite riječi
podjednako ne znače ništa koliko i tuđe.

Imali smo moć da stanujemo u snovima.
Siromašni podstanari u savršenoj raskoši. Plaćali smo stanarinu
vjerom u uzvišeno pozvanje svojih lica. Vjerom u riječi i imena.
Vjerom u vječnost svih nas. Vjerom u malenu nebesku točku
svjetlosti, gdje su se dodirivali naši, kao more ustalasani životi.

Noćas, kada ne postoji niti djelić nas, niti išta za što bi mogli reći
da je naše, ja ću biti tvoje i moje davno lice.
Riječ što je dostojanstveno živjela na usnama.
Biti ću mali, smiješni podstanar nestalog života, ili tek samo obris
slova jednog davno napisanog pisma.“