Žar starosti

O, doba ljubavi, mladost je već minula

i život izmiče poput slabe sjene

Kao jedan red u knjizi prošlost se izbrisala a na trošnu listu ga ispisaše sanje mladićke

Zato nam je stvarnost teškom kaznom postala uskraćujući nam radosti ovosvjetske

Jer minu ono što smo silno voljeli

a ono za čim smo čeznuli sada nas zamara Nestalo je i ono za čim smo tugovali

kao noćni san koga je odagnala zora

O, doba ljubavi, može li se nada najzad osloboditi prohoda vremena kad duša vječna postane

Može li pokoj otiske poljubaca izbrisati sa usana što više ne ljube obraze rumene

Može li nam zamor približiti ili iz nas odagnati čaroliju spajanja i strasti nepostojane

Da li smrt zaglušuje uši koje su čule roptanje u nasilju i pjesme mira

Da li grob zatvara oči koje su vidjele brižno čuvane tajne i tajne umora

Ispili smo mnogo čaša što blistaju u ruci krčmara kao svjetlost sjajne

Ispijali rosu sa usana gdje se sakupljaju melodije meke kao što su usne rumene Kazivali smo pjesme sve dok ne dospiju glasovi naših duša u cvjetnjake nebeske

O, ti dani su uveli poput cvjetova što pred zimskim snjegovima padaju

Jer ono što vrijeme tako štedro dariva ruke stradanja krišom uzimaju

Da smo znali da sve što jedne noći propustimo trajno u miru i pokoju iščezava

Da smo znali da sve što u trenu propustimo u pustoši i besanici uskrsava

Da smo znali kako tren ljubavi koji propustimo u daljine vremena, u nepovrat propada!

Sve smo to sad spoznali ali tek kada je Usud kliknuo: Dižite se i krenite!

Svega se toga sjećamo ali tek kada je grob nam doviknuo: Meni se primaknite!