U životu često ne kažemo ono što mislimo i često ne mislimo ono što

kažemo. Primjerice, većina ljudi govori o obilju, a zapravo misli na

novac. Većina ljudi govori o zdravlju, misleći zapravo na vlastiti izgled,

a kad govorimo o radosti, zapravo mislimo na sreću. Golema je razlika

između iskustva radosti, obilja i zdravlja te novca, ljepote i sreće. Radost,

obilje i zdravlje su sveobuhvatni, a novac, ljepota i sreća isključuju sve

ostalo. Radost je stanje u kojemu sve možemo iskusiti bez prosudbi ili

zabrinutosti. Obilje se odnosi na zahvalnost za sve one fizičke, mentalne

i emocionalne energije koje prožimaju naše iskustvo života. Zdravlje

se odnosi na dobrobit svakog dijela našeg fizičkog, mentalnog i emocionalnog

iskustva. Da bismo bili sretni, mora nam se nešto dogoditi ili

ne dogoditi, novac je samo novac, a ljepota je površna.

U Procesu prisutnosti nisu važni sreća, novac ili izgled. Taj proces

priprema vrt našega životnog iskustva kako bi posadio, odnjegovao i

donio plodove svjesnosti sadašnjeg trenutka: radost, obilje i zdravlje.

Zbog naših nesvjesnih potreba i želja vjerojatno ćemo se u to putovanje

upustiti s posve konkretnim i stoga isključivim namjerama. To je prirodno.

No, u Procesu nisu važne konkretne stvari, nego širenje obzorja našega

životnog iskustva kako bismo postali sveobuhvatni i sve prihvatili.

Jednota sve obuhvaća i sve prihvaća.

Proces prisutnosti nas podsjeća da radost, obilje i zdravlje prebivaju

u svemu. Stoga je radost obilje, obilje je zdravlje, a zdravlje je radost.

Ako uistinu prigrlimo jednu od tih kvaliteta u svoj život, automatski

ih prihvaćamo sve.

Prirodno je da tijekom Procesa prisutnosti tragamo za rezultatima. Svi

smo odrasli u svijetu u kojemu gotovo svaki vid našega iskustva predstavlja

sredstvo za ostvarenje nekog cilja, u kojemu se prosuđuje ishod

gotovo svake naše aktivnosti. Stoga je malo vjerojatno da smo naučili

što je bezuvjetnost. Prirodno je što želimo kontrolirati vlastiti napredak i

tijekom Procesa uspjeh mjeriti promatranjem okolnosti vanjskoga života,

iako se od nas traži da to ne radimo. U početku se ne bismo trebali zaokupljati

rezultatima, jer nećemo znati gdje ih trebamo tražiti te ćemo se neminovno

usredotočiti na pogrešne vidove vanjskog životnog iskustva. U Procesu ne

postoji standardizirano mjerilo kojim bismo mogli procjenjivati uspjeh. Naša

lažna očekivanja uvijek će nas obeshrabriti i ispuniti nas sumnjama, zato što će

naše traganje za rezultatima u početku uvijek biti motivirano nesvjesnim

potrebama i željama. Kad bismo se mogli pravo zagledati u vlastitu nutrinu,

uvidjeli bismo da:

Nismo svjesni da nam je samo jedno uistinu potrebno i da samo za

jednim uistinu žudimo, a to je ispunjavanje velike crne rupe u vlastitu

srcu.

Cilj Procesa prisutnosti nije zadovoljavanje nesvjesnih potreba i želja,

jer njih nikada nitko ne može zadovoljiti. To je definicija želje: nezasitna

emocionalna glad. Stoga cilj Procesa nije zadovoljenje želja, nego da nas

nauči kako da ih premostimo da bismo mogli iskusiti makar jedan jedini

trenutak stvarne mogućnosti izbora.

Razumljivo je da trebamo i želimo znati što se uistinu događa kao

posljedica Procesa. To je prirodno i posve prihvatljivo. Ako se pridržavamo

jednostavnih uputa koje dobivamo na početku i tijekom Procesa, uvijek ćemo

dobivati potvrdu da se »nešto događa«. Potvrdu ćemo dobivati, jer je

Proces nešto posve stvarno i stoga ima neposredan učinak na naša unutarnja i

vanjska iskustva. Međutim, početne posljedice Procesa možda neće biti u

skladu s našim željama ili očekivanjima. Zapravo, rijetko su s njima u

skladu, a evo i zašto:

Bez obzira na to koliko smo, prema vlastitome uvjerenju, fizički

spremni, bez obzira na to koliko smo, prema vlastitome uvjerenju,

mentalno razvijeni, bez obzira na to koliko smo, prema vlastitom

mišljenju, emocionalno zreli ili

duhovno svjesni, svi mi na određenoj razini krećemo na ovo putovanje

u nadi da će ono utrnuti oganj naših nesvjesnih potreba i želja.

Otkako smo napustili djetinjstvo naše svjesno i nesvjesno mjerilo

postignuća postao je stupanj do kojega smo bili u stanju potisnuti svoje

potrebe i želje, i to je gruba činjenica života u ovome svijetu. Ako ne

potisnemo one nemirne unutarnje glasove, automatski pretpostavljamo da

ništa ne postižemo. Ako ih uspijemo potisnuti, osjećamo se uspješnima.

Zbog toga nas vanjski svijet neprestano odvlači s pravog puta: jer se on

obraća isključivo našim potrebama i željama, a ne i nama.

.