Spolni identitet je relativno noviji koncept. Cijela ideja o spolnom identitetu – stavljanju naljepnica poput „prav“, gay ili lezbijski – je društveni konstrukt, način razvrstavanja ljudi na osnovi njihovih spolnih sklonosti kojima se zatim kao skupini pripisuje neko društveno značenje.

Antička Grčka: Ljubav bez naljepnica Riječ „lezbijski“ izvorno je označavala osobu s grčkog otoka Lezb. Sapfa, lirska pjesnikinja, poznata i kao Deseta Muza, živjela je na Lezbu i radila kao učiteljica u ženskoj školi. Pisala je poeziju u kojoj se, u nekim prijevodima, bavi ljubavlju među ženama. Neki suvremeni znanstvenici tumače da je Sapfa možda bila heteroseksualka drugi da je bila biseksualka, a treći da je bila lezbijka. Bez obzira na sve, pojam „sapfizam“ postao je sinonim za lezbijanstvo, a Sapfa se tako pretvorila u prvu povijesnu lezbijku.

Početak 20. stoljeća Izraz „heteroseksualnost“ pojavljuje se službeno prvi puta kao nejasni medicinski termin koji znači „abnormalan ili perverzan apetit prema suprotnom spolu“. Proteći će još tridesetak godina prije nego što poprimi značenje na koje smo danas naučeni. U Websterovom Novom međunarodnom (engleskom) rječniku iz 1934, heteroseksualnost se tumači kao „iskazivanje spolne strasti prema osobi suprotnog spola; normalna spolnost“. Ah, zvuči smirujuće.

I tako su se korijeni spolnog identiteta razvili iz diobene i diskriminatorne strategije. Spolni identitet se pojavio s ciljem da odredi granicu koja bi onda čuvala i njegovala  „normalnost“. U tom se slučaju „ispravan“ ili „prav“ pojavljuje kao standard prema kojem se onda svi drugi oblici spolnog ponašanja označavaju kao abnormalni i devijantni. Tim se konceptom spolnog identiteta naročito služe političke i vjerske institucije za proganjanje ili objeđivanje pojedinaca koji su vodili „devijantan“  ili nepoželjan način života, drugim riječima homoseksualce i lezbijke (i, omražene swingere* koji se zabavljaju orgijama).

* parovi koji se razmijenjuju s drugim parovima zbog spolnog uživanja

Oko 1940. Tek sredinom 20. stoljeća dolazi do jasnijeg pomaka u razmišljanju.  Alfred Kinsey istražuje ljudsko spolno ponašanje i uspostavlja prva mjerila. Kinseyeva ljestvica je vodoravni pravac sa sedam točki označenih brojevima od 0 do 6, pri čemu je „hetero“ krajnje lijevo na 0, a „homo“ krajnje desno na 6. Da su vas Kinseyevi istraživači svrstali pod 6 bili biste „totalni peder“. Ako ste 0, vi ste „potpuno ispravan“. Ako ništa drugo, taj je sustav bio pokušaj da se spolni identitet kvantificira  određenim ponašanjem na neprekinutoj crti – uz velika siva područja. Drugim riječima, usprkos ljudskoj potrebi za naljepnicama, čini se da se većina čovječanstva ponaša drukčije od onoga što proklamira.

Iako predstavlja korak naprijed u dobrom smjeru, Kinseyev jednocrtni sustav nije bio bez svojih ograničenja. To se posebno odnosi na činjenicu da je omogućavao crno-bijelu definiciju spolnosti u smislu ispravan versus nastran, a one na  sredini crte svrstavao bi ovisno o tome koji bi kraj prevagnuo.

Poslije 1960. homoseksualci i lezbijke – na primjer, sudionici protesta u Stonewallu – protestirali su protiv zaključaka koji se izvlače iz koncepta spolnog identiteta i borili se protiv diskriminacije koja se rodila iz ideologije da su normalni samo heteroseksualci. U tim su nastojanjima uspjeli stvoriti osjećaj zajedništva, ali istodobno i osnažiti izolacijski mentalitet „mi protiv njih“.  

Prenošenje spolnog ponašanja  na javni i osobni spolni identitet svrsishodno je na više načina – da se bude solidaran s drugima, da se odašalje poruka vašoj obitelji i prijateljima, da se nađe svoje mjesto u društvu ako se osjećate neprilagođeno, da se stvori društvena skupina i, najvažnije od svega, da se ukine diskriminacija temeljena na osobnom spolnom odabiru. Tako je gay zajednica svojim političkim aktivizmom, prvo, dokazala da se jasnom definicijom spolnog identiteta mogu društveno nametnuti kao skupina određenog spolnog ponašanja i, drugo, da spolna sloboda, ponašanje i identitet mogu postati društveno prihvatljivi i ispravni način života kad se skupi dovoljno pojedinaca koji se dovoljno dugo drže zajedno da izbore to pravo. Oh, kakav bi to čudesan svijet mogao biti.

Poslije 1980. pojavio se Fritz Klein koji je svojom knjigom Biseksualna opcija (The Bisexual Option)  unio više jasnoće u identifikacijsku predodžbu.  Uzeo je Kinseyevu ljestvicu i razvio je u tehnikoloru. Transformirao je vodoravnu crtu u složenu trodimenzijsku mrežu i dodao joj kategorije - mašta, ponašanje, privlačnost, emocionalna i društvena sklonost te samoidentifikacija i način života - na osovinu X, a vremensku crtu s oznakama za prošlost,  sadašnjost i ideale, na osovinu Y. Iako biseksualnost nije nikad došla u modu, Klein je ipak zaslužan što je teoretski ponudio i tu opciju.

2005. CAKE-ova ljestvica. U današnje vrijeme draža su nam djela od riječi. Razumijemo da je zbog našeg kroćenja spola, gužvanja naljepnica i preispitivanja spolnih kategorija,  budućnost našeg spolnog identiteta u našim rukama.