TRECA KNJIGA

Posveta

VIII.       poglavlje

Deseta slika

 

(Slika: Kolo zivota)

Desetog dana govorio je vrhovni svecenik:

'Slika  pred  kojom  dana  stojis  zove  se  kolo  zivota.  Ona  predstavlja  veliki preokret svih stvari. Tko danas zivi, sutra je mrtav, tko danas umre, zivi sutra. Tko je danas bogat, sutra je siromasan, tko danas siromah, sutra bogatas. Sve zivi, valja se, dize i spusta. Vidis na kolu vrpce koje leprsaju? One ti ukazuju na strasnu brzinu kojom se valja kolo zivota kroz razdoblja vjecnosti. Tisucu godina su jedan dan.

Sfinga koja mirno i zagonetno stoluje iznad kola zivota na oblacima kaze nam da nas iz visih svjetova promatraju i vode nase sudbine nama danas jos zagonetna

bica. I sami tajanstveni znakovi na kolu upucuju na to da u nasem zivotu postoji mnogo toga sto sada jos ne mozemo razumjeti. Ali razjasnjenje nas ceka kad postignemo snagu i zrelost. Onda cemo s punom svijesti i potpunim sjecanjem

moci posjetiti one svjetove u kojima boravimo kroz vrijeme od jedne smrti do novog rodenja, mirujuci i djelujuci, zanjuci i uzivajuci ili se zalosteci i pateci Ali kako smo sada jos u nerazvijenom stanju, ne mozemo se sjecati onoga sto smo

dozivjeli i vidjeli.

Pogledaj na sfingu. Ona nam otkriva bice onih koji vode kolo zivota. Ona nam takoder pokazuje svojstva koja mi trebamo njegovati u sebi. Ona se sastoji kao i mi, iz cetiri dijela.

Cetiri dijela koja nas opominju na: znati, htjeti, biti odvazan i sutjeti. Znati, htjeti i moci, biti odvazan i sutjeti ono je bozansko u covjeku.

Znati i htjeti, latiti se posla i suteci trsiti se da napredujemo, stvar je koja je i

Bogovima zajednicka, ona je vjezbom postala njihova priroda.

Ljudska glava Sfinge kaze nam: Znanje. Upravljaci povijescu naroda i pojedinaca znaju sto je njihov cilj.

Mi takoder hocemo znati.

Mi ljudi grabimo nase znanje iz dva izvora. Prvo iz knjiga i usmene pouke onih koji su dosli dalje nego mi, i drugo: postoje glasovi koji dolaze k nama iz drugih

svjetova. To su ili misli koje nam dolaze pri meditaciji ili su saopcenja nasih vodica.

Tijelo bika Sfinge kaze: Rad, stvaranje, moc, snaga. Zato mi moramo, ne samo

jacati svoju volju, vec se takoder moramo cuvati da ne dodemo pod utjecaj nekog drugog covjeka. Izrucili bismo mu izvor svoje snage, najjaci sastavni dio svoje osobnosti.

Sfingino tijelo bika nam dakle kaze: Volja i snaga. Vodici covjecanstva nemaju samo uvid i mudrost, nego takoder i volju i snagu da dovedu covjecanstvo do najvisih visina. Oni izvrsavaju ono sto hoce. Oni ne miruju u svom djelovanju. I

mi smo od njih pozvani da u sebi trazimo i ostvarimo najljepse, najvise, najmilije.

Sape lava kazu: Uhvatiti, odvaziti se, drzati.

Vodici se mogu umijesati ako treba. Ali mi se sami moramo, kad smo spoznali potrebu jednog koraka i ako ga hocemo, odvaziti i izvesti ga.

Krila orla su simbol dizanja duhova uvis. Bogovi i ljudi koji su na putu da

postanu   Bogovima,   lebde   u   blazenim   krugovima   gore   k   sve   ciscim,

produhovljenijim visinama htijuci Dobro, a zudeci za iskustvima koja su stekli i ljepotama koje su gledali.

Onda vidis na kotacu jos dvije pojave. Lijevo dobri Bog Hermanubis - glava psa ukazuje na vjernost, i desno Typhon, - Bog, krilata zmija.

Hermanubis se vozi na kotacu prema gore, a Typhon prema dolje. U stavu ovih

dvaju Bogova, koji znace dobro i zlo, lezi najvise zivotno pravilo. Dobro vodi

uvijek gore - ka savrsenstvu, zlo uvijek dolje, k unutarnjoj, a i vanjskoj, pokvarenosti, na kraju do unistenja. Ono se ne vidi odmah. Vrijeme kad se ono pokaze cesto nastupa tek kasnije, nakon smrti covjeka.

Ali otkrivanje onog sto mi jesmo je neizbjezno. Zato, o hodocasnice, na putu k velicanstvenom svjetlu ljubi, trazi i vjezbaj Dobro i mrzi, izbjegavaj i propustaj

Zlo. Zalazuci se za Dobro, ti tkas zlatne niti u kosulju koju ces jednom nositi. Ne

daj se prevariti od naslada koje ti Zlo povremeno daje. Sramota i cast izlaze na vidjelo. I sada idi i dodi nakon zalaza Sunca u Svetiste: cast tvoje posvete se

priblizava.

Mladi svecenik je proveo dan moleci se i posteci. Molio je za mudrost kako bi uvijek izabrao ono pravo, i kako bi imao snage da uvijek cini dobro, a izbjegava

zlo. Dugo je moleci klecao pred najvisim bogom, o postojanju kojega je nesto znao, a drugo slutio sa strahopostovanjem. Sjedio je utopljen u meditaciju  u svetom polozaju, uspravan s rukama na koljenima.

Onda se Sunce spustilo i neko vrijeme bojalo pijesak pustinje purpurom i zlatom.

Kada  je  nadosla  vecer,  napustio  je  mladi  svecenik  vrt.  Palme  su  strsile  u

beskrajnom mraku. Voda u jezeru slabo se ljeskala. Posvuda sjene i tajne.

U svetistu ga je primio vrhovni svecenik. Mladom sveceniku se cinilo kao da pokraj njega stoji laki stup oblaka. Ili je to mogla biti varka?...

Suteci vodio je vrhovni svecenik mladica kroz visoke dvorane. Ogromni stupovi kojih su naglavci predstavljali sveti simbol lotosovog cvijeta, nosili su grede koje su se gubile u visini i tami. U jednom malom svodastom svetistu iza jednog oltara

stajao je krevet za pocinak. 'Legni  ovamo."

Sutke se mladi svecenik ispruzio na lezaj.

Vrhovni svecenik digao je desnu ruku: 'Spavaj!"

Mladic je izgubio svijest. Nije sasvim izgubio svijest, ali mu se zamaglilo. Bilo je to neko novo stanje, nije bio budan, ali nije ni spavao. Vidio je oblake i fine,

fine oblike oko sebe, kao od koprene. Vidio je takoder vrhovnog svecenika, i pokraj njega mirnog, dostojanstvenog i zraceceg svojeg vodica. Osjecaj nesvjestice bivao je sve jaci. On je vidio rijeci vodica.

'Kolo zivota se okrece". Te rijeci on je vise gledao nego li slusao.

Okretanje je bivalo sve brze. I konacno je imao osjecaj kao da se nesto u njemu cijepa. Jedan je dio ostao na krevetu lezati, ono sto dise, a jedan dio je lebdio iznad tijela koje je pocivalo na lezaju, bilo je ono sto je mislilo, ali on je vidio, cuo i osjecao - posvuda. Bilo je vrlo neobicno, bilo je kao da je on sam vid, sluh, osjecaj. Cudio se i tome da opaza da ono sto je ostalo na lezaju, nije bio on, nego je on samo ono nesto sto je stajalo unutra. Cudio se takoder tome da vidi unutrasnjost drugih, izgledalo mu je da su drugi prozirni, da on gleda kroz vrhovnog svecenika i svog vodica.

Ovaj mu se priblizio, lebdio je prema njemu.

Vrhovni svecenik polozio je svoj ogrtac na tijelo mladog svecenika koje je tu lezalo. Onda mu je izgledalo kao da ga je njegov vodic uhvatio i s njim lebdio

uvis. Na njegovo iznenadenje, svodovi Svetista nisu predstavljali nikakvu zapreku.

On je prolazio kroz kamenje kao ptica kroz oblake. To je bilo nesto novo. Onda je vidio vodica kako govori:

'Tvoje tijelo ostaje u Svetistu pod ogrtacem vrhovnog svecenika da ga ne bi

okupirali necisti duhovi. Oni vise na zivotu i ne zele gore na polje mira i svijetla. Oni cesto ulaze i u tijela zivotinja ili u ona od ljudi koji su uslijed razuzdanosti ili

bolesti izgubili otpornost i samosvladavanje." Lebdjeli su sve vise.

Grad je lezao duboko ispod njih. Sveta rijeka ljeskala se kao siroka srebrna

traka.

Mladi je svecenik mislio na svoju tihu sobu u vrtu hrama i htio je pogledati prema dolje, sto ga je jako privlacilo, i on bi bio pozurio u smjeru svoje kuce da ga

nije vodic zadrzao.

'Ovdje moras jos vise nego li u vidljivom svijetu vladati svojim mislima i svojom voljom. Jer misli su slike koje mi radamo, a nasa volja je tjerajuca snaga

koja nas naprijed krece. Ogledaj se."

Mladi svecenik je to ucinio i opazio beskrajnu cetu zamagljenih prilika raznih oblika i boja, koje su ga slijedile i on je sebi izgledao kao neki komet koji iza sebe

vuce rep.

'Vidis kako su tvoji ucitelji bili mudri kada su te poucavali da pazis na svoje misli i osjecaje. Vidis kako tvoje misli, koje su iz mozga izasle, slijede svog

zacetnika i oca."

'Tko su onda te pojedinacne pojave koje lebde iznad nas i pokraj nas u daljini?" 'To su duhovi" odgovorio je vodic.

'Kako ovdje mogu znati imam li pred sobom jednog duha ili misao?"

'Obrati se pojavi. Ako je duh, onda ce ti odgovoriti jer on je osobnost. Ali, ako je misaoni oblik, onda neces dobiti odgovor jer on nema duh, nego je neka vrsta

zivota biljke i potrebu da slijedi svog roditelja. A sada, ne bi li htio vidjeti kucu svojih roditelja?"

'Bih"...

'Onda zazeli.'

Mladi svecenik usmjerio je svoju volju na kucu svojih roditelja i brzinom munje bio je tamo. Htio je unutra i usao je bez ikakvih zapreka kroz zidove u spavacu sobu. Vidio je svoje roditelje kako spavaju, ali njihova tijela izgledala su mu prazna.

'Oni nisu ovdje" poucio ga je vodic, 'oni su negdje drugdje, u kraljevstvu snova. Samo omot pociva na lezaju. Dodi, idemo gore vise!"

Noseni svojom voljom lebdjeli su mladi svecenik i njegov vodic opet uvis. 'Vidis, volja je ona koja nas ovdje krece i nosi. Tvoji su ucitelji cinili dobro kad

su ti zadavali vjezbe koje su jacale tvoju volju, jer bezvoljni duhovi lutaju naokolo oko Zemlje u oblacima pare, a da nemaju snage dignuti se u vece visine. Ali mi

mozemo  gore...Dodi!" Oni su letjeli.

S njihove desne strane rastao je mjesec velikom brzinom.

Mladi svecenik je s interesom pratio svojevrsne, ogromne kratere bregova na, velikoj Suncem obasjanoj plohi.

'Mrtvo tijelo" rekao je vodic. 'Njega je zemlja izbacila s onog mjesta gdje je

danas Sredozemno more. Ne zadrzavaj se, imamo jos dalek put pred sobom." Zvijezda  koje  je  svijetlila  kao  ogroman  smaragd  naglo  je  rasla  pred  njima.

Mutno-prozracne pare su je okruzivale, zelenkasta oblacna polja bila su oko nje.

Oni su letjeli tako blizu pokraj nje da je mladi svecenik mogao na njoj raspoznati mora i kontinente, jezera i bregove.

'Kako to da vidim samo zvijezde, a ne i njihove stanovnike?" pitao je mladi

svecenik.

'Jos ne mozes stupiti u krug atmosfere jednog drugog Planeta, to ces moci jednom kasnije. A i neki stanoviti povez jos nije skinut s tvojih ociju. Ali on ce

skoro pasti".

Letjeli su dalje. Ostavili su ubrzo iza sebe onu, kao smaragd svjetlecu, zvijezdu. Jedna divovska plavo uzarena kugla bila je na njihovom putu, imala je oko sebe

cetiri manja mjeseca koji su svijetlili u bojama roza, zeleno, zuto i crveno. Ljepota boja bila je nesavladiva pa se mladi svecenik htio pribliziti ovom velicanstvenom svijetu, ali vodic nije dopustio.

'Gore, navise" rekao mu je 'gledaj!"

Tada se pricinilo mladom sveceniku da je pao povez s njegovih ociju i je on vidio nebrojene duhove koji su iznad njih, pokraj i iza njih takoder lebdjeli uvis.

Oni su svijetlili i u raznim se bojama prelijevali. Ipak, vecina je zracila bijelom bojom, koja je povremeno dobivala boju opala.

Svi oni zajedno letjeli su prema Suncu koje je brzo postajalo sve vece i snaznije. More svjetla ih je okruzivalo, veselje i klicanje treperilo je posvuda oko njih.

'Kakva  je  to  skupstina,  kuda  zure  ovi  velicanstveni  duhovi?"  pitao  je  mladi svecenik.

'To su ocisceni zreli duhovi koji se ovdje skupljaju na blazeno veselje i svetu

slavu."

U sredini jedne beskrajne plohe zracilo je za mladog svecenika nepodnosljivo svijetlo. Cinilo se kao da svi duhovi zajedno onamo zele.

'Tko je to oko koga se svi ovi velicanstveni skupljaju?" pitao je.

'To je jedan od Visokih koji ravna povijescu Sunca i njegovih planeta i nadzire njihov razvoj".

'Onda to nije prijestolje Najviseg, neizrecivog?"

'Ne, od njega smo daleko, jako daleko udaljeni". 'Hocemo li mi..."

'Ne pitaj, gledaj...slusaj"...

U beskrajnim povorkama pozurili su svijetleci, blazeni duhovi prema svijetlu. Sjaj kojim su zracili sjedinio se sa skladnim ritmom njihove zahvalnice u neizrecivu velicanstvenost.

Ni mladi svecenik nije mogao ostati miran. Blazeno veselje ostalih privuklo je i njega pa je i on hvalio najviseg Boga cije su sluge tako velicanstvene.

Tada njegov vodic rece: 'Ovdje neofit hvali Boga, ovdje nitko nikoga ne

vrijeda, nitko ovdje ne stvara boli".

Mladi svecenik je htio blize k svijetlu, ali vodic to nije dopustio. 'Ti to jos ne bi mogao podnijeti" rekao je i primio ga.

Kroz beskrajne prostore brzinom munje oni su se vracali opet Zemlji. Mladi svecenik je osjetio da se kao neki zavoj stvorio oko njegovih ociju. 'Zasto?" pitao je.

'Da danas ne bi vidio mnoge strasne i zalosne stvari. Te ces jos dosta rano upoznati".

Mladi je svecenik dosao k sebi, bilo mu je kao da je naglim pokretom usao u

svoje tijelo koje je mirno ispod ogrtaca vrhovnog svecenika ostalo lezati.

Probudio se. On nije sanjao.

Dozivio je nesto veliko, velebno, sto nikada nece nestati iz njegovog pamcenja.