|
U pohvalu melankoliji Rric G. Wilson, »Protiv sreće - u pohvalu melankoliji«, Jesenski i Turk, Zagreb, 2008. »Protiv sreće - u pohvalu melankoliji« Erica Wilsona neobičan je i vrlo lucidan esej o američkom fenomenu ovisnosti o sreći. No, bilo bi veoma pogrešno smatrati ga namijenjenim samo američkom čitateljstvu jer idealizirana slika sretnog čovjeka neprestano nam se plasira putem raznih medija. Upravo zato korisno ga je shvatiti kao svojevrsno cjepivo protiv nasrtljivog izvoza industrije plitkosti, a ona, kao što znamo, kriči odasvud. Elegantno, artikulirano i smireno Wilson nas vodi na put stanjima duha koja nikome od nas nisu strana. Ne samo da ne treba bježati od trenutaka potištenosti, već ih treba znati cijeniti i o njima misliti kao što su to nekoć činili Ficino, Keats, Melville, Blake ili Beethoven, Lennon i mnogi drugi.»Sve se, na kraju, svodi na kontrolu, zar ne? Ljudi skloni apsolutnoj sreći, obuzeti američkim snom, ne žele li oni zapravo nadzor nad životom? Ne nadaju li se da će upravo oni biti ti koji donose odluke, oni koji drže konce u rukama, i to na svoj način. Dakako, svi mi - bili sretni ili tužni - priželjkujemo određenu mjeru kontrole nad vlastitom sudbinom. Mogli bismo reći da problem nastaje kada poželimo previše kontrole, kada svijet poželimo pokoriti vlastitoj volji. Oni koji teže potpunoj sreći najvjerojatnije priželjkuju potpunu autonomiju, sposobnost da neizbježne životne šokove prenesu na neku eteričnu ravan s koje će po volji birati i podupirati odabrana značenja. A to je samotno mjesto, nestvarno, nevjerojatno i strahotno. Sretan čovjek je umišljen čovjek«, kaže autor. P. S. M. |
bglavac
edin.kecanovic
