Došao mi je u institut tridesetogodišnjak, koji je naveo da se među svojim kolegama osjeća nepoželjnim. Osjećao se kao netko sa strane.

U poduzeću mu je palo u oči da svi razgovori prestaju čim on uđe u sobu. Nitko s njim ne započinje razgo­vor o poslovnim stvarima, iako on to žarko želi.

Morao sam mu uliti samopouzdanje i samosvijest. Dvije su temeljne stva­ri odmah bile jasne. Vidjelo se da je sklon prenošenju tuđih informacija. Što bi pokupio u djelićima razgovora, to bi okitio suvišnim dodacima i prenosio dalje, misleći da će biti zanimiljiv.

Upravo takvim ponašanjem skrivio je sam da bude neznatan, neugledan i neposlovan.

Drugi je razlog bio što je imao neugodan miris iz usta, pa su i dobri prijatelji s njim nerado govorili.

Što se tiče toga drugog zla, lako se moglo pomoći. Poslao sam ga svojemu zubaru, Hansu Schwabu, izvrsnom i ezoterički nastrojenom zubnome liječniku, koji već godinama iznosi svoja stajališta o životnim pitanjima u kružoku Murphyjevih prijatelja, koji sam ja osnovao, a već je mnogima pomogao i dobrim savjetima.

Postoji teorija o je­ziku kao govornom organu koja kaže da ljudi koji tračaju -loše govore o svojim bližnjima i uglavnom šire loše vijesti -postaju ono o čemu misle i stoga šire loš vonj iz usta.

Bilo je potrebno da gospodinu Klausu J. samo izložim u jednome od svojih seminara temelje pozitivnoga mišljenja, kako bih ga u nutrini prodrmao.

Brzo je shvatio da je čovjek koji prenosi od jednoga do drugoga loše vijesti u prenesenom smislu nešto kao kamion za smeće. A tko bi htio sjesti u kamion za smeće!

Mnogi su ljudi osamljeni jer grade bedeme umjesto mostova.

nastavlja se...