Mi se u suštini ne rađamo niti umiremo, naše duše su sve vreme “gore” u Božanskom svijetu. Ovaj život, koji nam izgleda odvojen od Božanskog, samo je naš tvrdi san, polje Matriksa u kome učimo o svim mogućnostima izražavanja i doživljavanja. Ne sjećamo se sebe zato da bismo ga potpuno doživeli. Kada ga potpuno objektivno doživimo onda se sjećamo sebe i vidimo da smo nerođeni i nedotaknuti ni sa čim od ovog svijeta, isto kao kada se budimo iz sna i nismo više dotaknuti sadržajima koje smo sanjali. Kada u ovom svijetu zapadnemo u san, odlazimo na kratko u astralni svet koji automatski projektuje sadržaje našeg nesvesnog da bismo ga osvijestili.Kada naša duša u Božanskom svijetu zapadne u san, odmah se nađemo u fizičkom svijetu (“rađamo” se kao čovjek) koji automatski projektuje okolnosti (karman) koje svojim sadržajem ukazuju duši na odgovornost za sijest o sebi kao Božanskom Duhu. Potpuno isto kao što um projektuje svoje sadržaje i mi se identifikujemo sa njima kao da su stvarni, prije inkarnacije projektuje život koji će da proživi u tijelu i zatim se rađa u njemu i doživljava taj život kao da je stvaran, iako nije ništa drugo do san. Kao što u snu možemo da se probudimo i imamo lucidni san ili projekciju astralnog tela, tako možemo da se probudimo i na javi, da cijelu egzistenciju vidimo kao san i svoju besmrtnu suštinu. To je svrha meditacije. Um je tokom našeg života uvek sa nekim sadržajem, izuzev dubokog sna bez snova. Nešto je uvijek tu. Neka misao se kreće, neka strast se kreće, neka želja, neko sjećanje, neka buduća zamisao, neka riječ, nešto se kreće. Svo to kretanje je od prakrti, prirode, to ona samu sebe osmišljava pod privlačnim dejstvom Duha u nama. Sve misli su od prakrti, nisu naše. Mi ih samo koristimo i identifikujemo se sa njima. To se nastavlja neprekidno tokom našeg života u tijelu. Samo kada čvrsto zaspite, u dubokom snu, sadržaji prestaju. Um iščezava, a vi ste u sebi bez ikakvog sadržaja. Ovo treba zapamtiti jer će takvo biti takođe stanje samadhija, samo s jednom razlikom: vi ćete biti svjesni. U dubokom snu, vi ste nesjvesni, um odlazi potpuno u nepostojanje. Vi ste sami, ostali ste sami – nema misli, samo vaše biće. Ali niste svjesni. Um nije tu da vam smeta, ali vi niste svjesni, budni. Inače spavanje može biti prosvjetljenje. Besadržajna svest je tu, ali svjesnost nije aktuelna, budna. Ona je skrivena – baš kao sjeme. U samadhiju sjeme je niklo, svijest postaje aktuelna, budna. Kada je svjesnost aktuelna i budna a nema sadržaja, to je cilj. Spavanje sa sviješću je cilj. Drugim rečima: budnost za vreme sna koji sačinjava ovaj svet. To je svrha inkarnacija duša. Izvan rođenja u ijelu, između inkarnacija, duše su u svom autentičnom stanju (svarupa – vidi Joga sutre 1.3). Rađaju se u ovaj svijet iluzije individualnosti i odvojenosti da bi se ovdje probudile za ono što uvek jesu. Na taj način Božansko, čije su duše samo emanacije, postaje aktuelno u svim planovima svoga postojanja. Zato je u našem životu pojava lucidnih snova ili vantjelesnih iskustava vrlo važna kao obuka na tom putu buđenja. Zapravo iskustva buđenja u snu se sama prva pojavljuju kao posljedica ispravne meditacije. Biti u fizičkom svetu budan kao u lucinom snu, početak je velikog buđenja duše. Na ovom iskustvu nastalo je čuveno pitanje Čuang Cea: ‘Da li sam ja čovjek koji sanja da je leptir, ili sam leptir koji sanja da je čovjek?’ Slično je uvidio i sufi mistik El Gazali: “Ljudi na ovom svetu spavaju, a kada umru, probude se.” Ipak, ne bude se trajno ni tada, iako za kratko vide “jasno svjetlo” svoje prave Božanske suštine. Snaga utisaka iz fizičkih života vuče ih natrag u dalja iskustva i nove inkarnacije. Svaka duša ima seriju inkarnacija, dužu ili kraću, pre nego što sebe spozna za vrijeme fizičkog života i tako se oslobodi potrebe za novim inkarnacijama. Ta potreba se završava spoznajom prave prirode svega ili pra-krti, da je ona pra-datost (univerzalno polje, kvantni hologram), bezvremena suma svega što uopšte može da biti, što je bilo i što će biti, sve se samo ispoljava iz te pra-datosti, što znači da je sve već postojalo u njoj, ništa novo ne nastaje. Samo naš um, uhvaćen u snoliku iluziju vremena, doživljava to ispoljavanje kao pojedinačno u linearnom vremenskom sledu. Sam takav um izaziva to pojavljivanje. Zato vidimo trodimenzionalni svet i kao da se sve odvija tokom vremena. Stvar je u probuđenju. Samo u snu postoji vreme, iluzija odvojenosti, i nekog procesa postizanja bezvremenog jedinstva. Mi smo uvek već u njemu, ali sanjamo da nismo, da smo odvojene fizičke individue, da se stvari pojavljuju kao nove i pojedinačno u našem iskustvu. Iz perspektive duše ni naše pojedinačno fizičko rođenje nikada se nije ni dogodilo, samo je naša svest ušla u iluziju vremena. Zato i naše buđenje ili prosvetljenje nastaje samo onda kada se probudimo od iluzije vremena, kada vidimo celu prakrti kao prakrti, kao jednovremeno ili bezvremeno Jedno, a sebe kao svjesnog subjekta ili svjedoka svega, purušu, zbog koga se sve to i zbiva: radi diferencijacije svesti i/ili buđenja. Svekoliko postojanje postoji samo zbog buđenja. Probuđene duše koje su završile svoja iskustva sa inkarniranjem postaju duhovni vodiči mlađim dušama. Njih pogrešno nazivaju “anđelima čuvarima”. Duše se samo uslovno mogu dijeliti na stare i mlade, ta podela nije realna. One su sve bezvremeno Jedno u Božanskom, a osobine starih tj. iskusnih i mladih, tj. neiskusnih odnose se samo na njihova životna iskustva u inkarnacijama. ‘Mlade’ su samo one koje su tek počele svoju seriju inkarnacija, a ‘stare’ one koje je završavaju. U procesu umiranja mi prolazimo kroz iste stupnjeve koji se doživljavaju pri višim stanjima meditacije. Već je Plutarh govorio: “U trenutku smrti duh doživljava isto što i oni koji su inicirani u velike misterije.” Na tome se zasniva iskustvo mistika koji kažu da umrijeti za života jedini je način da se spozna Bog. Koliko je duša nesvjesna sebe, toliko je u fizičkom svetu; fizički svet postoji zbog te nesvjesnosti kao što astralni postoji zbog naše vezanosti za sadržaje snova. Naši svakodnevni snovi nam pokazuju u malome ono što se zbiva u velikom planu duše: koliko smo identifikovani sa sadržajem sna, toliko smo u snu. Koliko je duša svjesna sebe (kao transcendentalnog Sopstva) toliko fizički svet za nju nestaje i samo Božansko ostaje kao ona sáma. Fizički svijet je opredmećena ili materijalizovana nesvjesnost. On je potreban kao podloga za projekciju slike, ideje ili namere Božanskog da se izrazi kao individualna duša. San ovog fizičkog sveta je samo veći i tvrđi od naših malih svakodnevnih snova. Takođe zbog svoje inertne prirode fizički svijet ima i svojstvo da bude zajednički činilac više duša, ne samo individualno područje kao naši astralni snovi. Učenje duša ne može da bude samo individualno, već i uzajamno. Zato se “rađaju” u zajedničkom svetu. Fizički svet je kolektivni san duša. I to je cela priča koja se krije iza svih aluzija o čovekovoj besmrtnosti, duhovnosti, duhovnom probuđenju, uskrsnuću ili prosvetljenju. Sve drugo je samo još jedan san u snu.

https://vesnamihajlovicblog.wordpress.com/2013/06/20/sve-za-duu-ivan-antic/