Član JosipJankovic

Upisao:

JosipJankovic

OBJAVLJENO:

JESEN U NEWYORKU

Vezani članci

JESEN U NEWYORKU
Dočarao sam si ulaz u Central Park i približavanje cilju, ali nisam mogao naslutiti nikakav problem.

JESEN U NEWYORKU

Kao da tuguje zbog poraza bostonske bejzbolske momčadi Red Soxa u doigravanju prvenstva (izgubili su baš svaku utakmicu protiv momčadi iz Chicaga), hladna kiša je deset dana uzastopno padala po Novoj Engleskoj*. Dosadna jesenja kiša. Povremeno je lilo kao iz kabla, a povremeno tek sipilo; tu i tamo bi se učinilo da će kiša zakratko stati, ali nijednom se nije razvedrilo. Od prvog do posljednjeg kišnog dana nebo su prekrivali gusti sivocrni oblaci tako karakteristični za taj dio Sjedinjenih Država. Poput kakve dangube, kiša se dugo nećkala, ali na kraju se ipak odlučila i prešla u višednevni pljusak. Gradovi u saveznoj državi New Hampshireu kao i oni u Massachusettsu pretrpjeli su velike štete zbog poplava, a glavna međudržavna auto-cesta bila je na nekoliko mjesta zatvorena. (Dakako, za sve to ni slučajno ne krivim momčad Red Soxa.) Trebao sam obaviti nekoliko poslova na koledžu u Maineu, i jedino čega se sjećam s tog putovanja jest vožnja po tmurnom kišnom vremenu. Osim usred velike zime, putovanje tim područjem pravi je užitak, ali nažalost, moje putovanje taj put nije bilo toliko zabavno. Ljeto je već bilo prošlo i kasnojesenje boje još nisu prožimale krajolik.

Cijelog dana pljuštala je kiša, a jedan od brisača na vjetrobranu unajmljenjog vozila nije radio, pa kad sam se kasno noću vratio u Cambridge bio sam veoma iscrpljen.

U nedjelju devetog listopada sudjelovao sam na jutarnjoj utrci i još uvijek je kišilo. Bila je to utrka na dvadeset kilometara, koja se održava svake godine u to doba, a organizira je Atletski savez grada Bostona. Oni organiziraju i poznati Bostonski maraton, ali u proljeće.

Utrka počinje blizu Parka Fenwaya, prolazi pokraj Jamaica Ponda i potom skreće i vraća se prema Zoološkom vrtu kroz koji prolazi i završava ondje gdje je i počela. Ove godine sudjelovalo je oko 4500 trkača.

* Sjeveroistočni dio Sjedinjenih Država, poznat kao Nova Engleska (savezne države Connecticut, Maine, Massachusetts, New Hampshire, Rhode Island i Vermont).

Tu utrku trčao sam kao svojevrstan oblik zagrijavanja za Newyorški maraton, pa sam uložio tek oko osamdeset posto energije, davši sve od sebe jedino posljednja tri kilometra.

Ipak, jako je teško ne dati sve od sebe u bilo kojoj utrci, pokušavajući kalkulirati suzdržavajući se. Kad je čovjek okružen brojnim trkačima koji daju sve od sebe, to nedvojbeno mora utjecati i na njega. Veliko je zadovoljstvo biti u prisutnosti velikog broja natjecatelja u trenutku kad začujete povik: "Priprema, pozor, sad!" I prije no što ste toga svjesni, u vama se probudi natjecateljski duh. Taj put sam se uistinu trudio potisnuti ga i ostati priseban, ovako razmišljajući: Moram sačuvati snagu kako bih je poput ručne prtljage unio sa sobom kad uđem u avion za New York.

Moj vremenski rezultat iznosio je jedan sat i pedeset pet minuta. Osrednji rezultat, zapravo nešto slično sam i očekivao. Posljednjih nekoliko kilometara naglo sam ubrzao pretekavši stotinjak trkača i stigao na cilj ne osjećajući se umorno. Trkači su bili većinom bijelci, osobito žene. Također sam primijetio da je bilo veoma malo mladih trkača. Bilo je hladno nedjeljno jutro i slaba kišica padala je sve vrijeme. Pričvrstivši broj na leđa, osluškujući ostale trkače kako dišu dok smo trčali, odjednom mi je palo na pamet: Sezona utrka je pred nama. Adrenalin se počeo širiti čitavim mojim tijelom. Obično trčim i treniram sasvim sam, pa je ta utrka predstavljala svojevrsni stimulans. Uspio sam steći dobar osjećaj za ritam kojim bih trebao trčati maraton idućeg mjeseca. Ne preostaje mi ništa drugo nego čekati i osobno se uvjeriti što će se dogoditi u drugom dijelu te utrke.

Kad treniram gotovo redovito pretrčim dvadesetak kilometara, a često i više, pa mi se učinilo da je utrka u Bostonu jako brzo završila. Zar je to sve? pitao sam se. To je bio dobar znak, jer da sam se poslije pretrčanih dvadeset kilometara osjećao umorno i iscrpljeno što li bi mi se tek dogodilo da sam trčao u pravom maratonu?

Kiša je i dalje danima padala i tek povremeno prestajala, a ja sam za to vrijeme morao otputovati poslom pa sam znao da neću moći trenirati onoliko koliko bih želio. S obzirom na to da se Newyorški maraton već dobrano približio nisam mislio da je neki veliki problem ako nekoliko dana na budem mogao trenirati. Zapravo, odmor mi koristi. Naime, veoma dobro znam da bih trebao predahnuti i uzeti nekoliko dana odmora, ali kako se maraton bliži sve sam uzbuđeniji, pa se trudim što više trčati. Ipak, ako pada kiša lako odustanem od trčanja.

Pretpostavljam da mi čak i obilna kiša koja sada pada ide na ruku.

Premda u posljednje vrijeme nisam trčao onoliko koliko sam želio, koljeno me ponovo počelo boljeti. Poput većine problema i ovaj se pojavio iznenada, bez ikakvog upozorenja.

Ujutro sedamnaestog listopada počeo sam silaziti stubištem kuće u kojoj smo unajmili stan, i desno koljeno iznenada me počelo boljeti. Kad sam ga svinuo pod određenim kutom časka koljena zaboljela me je na vrlo čudan način, sasvim drugačije od uobičajenog osjećaja boli.

Jednog trena počeo sam se osjećati nesigurno stojeći na toj nozi, osobito ako bih se oslonio na nju. Shvatio sam što znači izreka: na klimavim nogama. Morao sam se čvrsto držati za rukohvat da bih sišao u prizemlje.

Osjećao sam se iscrpljeno od svih napornih treninga i vjerojatno je iznenadna promjena temperature samo ubrzala i pogoršala boljku. Ljetna toplina još se osjećala početkom listopada, ali nakon tjedan dana neprestane kiše brzo smo ušli u jesen u Novoj Engleskoj. Sve do prije nekoliko dana upotrebljavali smo klima uređaj, ali sada je hladan vjetar puhao gradom i znaci jeseni mogli su se posvuda vidjeti. Morao sam smjesta izvaditi nekoliko džempera iz ormara. Čak su i njuškice vjeverica izgledale drugačije dok su trčkarale uokolo i sakupljale hranu. Posljednjih nekoliko godina zna mi se dogoditi da osjetim tjelesne probleme tijekom tih prijelaza iz jednog u drugo godišnje doba, a to mi se dok sam bio mlad nije nikad dogodilo. Najveće smetnje osjećam kad je hladno i vlažno.

Ako ste trkač na velike udaljenosti koji trenira svakodnevno, jednog dana koljena neizbježno postanu slaba točka. Svaki put kad stopalima dodirnete tlo kojim trčite, to je golem šok za vaše tijelo, a taj šok se za vrijeme utrke ili treninga može ponoviti i deset tisuća puta, svakodnevno. Beton ili asfalt kojima je pokrivena većina današnjih cesta nevjerojatno odbijaju udar težine vašeg tijela (naravno, postoje i jastučići u tenisicama koji smanjuju taj sraz), a koljena nijemo podnose sve te silne udarce. Ako malo ozbiljnije razmislite o tome (čak i ja priznajem da o tome gotovo nikad ne razmišljam) doista je pravo čudo ako nemate problema s koljenima. Morate biti svjesni da će se jednog dana koljena pobuniti i potužiti otprilike sljedećim riječima: "Trčanje cestom korisno je i zdravo, ali ne trebaš li i nama tu i tamo posvetiti malo pažnje? Zato gazda, ne zaboravi, ako se nama što dogodi, propast će ti trčanje."

Zbilja, kad li sam posljednji put ozbiljno pomislio na svoja koljena? Dok sam razmišljao o tome, odjednom sam počeo osjećati krivnju i kajanje. Moja koljena sasvim su u pravu u svojim pritužbama. Svatko može disati kako ga je volja, ali hodanjem upravljaju koljena. Ovo su jedina koljena koja ću ikada imati, pa mi je pametnije povesti malo veću brigu o njima.

Kao što sam prije naglasio, imao sam sreću što kao trkač jer nijednom nisam zadobio ozbiljniju ozljedu. Isto tako, još nijednom nisam morao otkazati sudjelovanje u utrci zbog bolesti ili odustati usred trčanja. Istina, u prošlosti sam nekoliko puta osjetio neke čudne promjene u desnom koljenu (uvijek je riječ o desnom koljenu), ali redovito sam uspijevao ublažiti bol i nastaviti baviti se trčanjem. Zato bi moje desno koljeno i sada trebalo biti zdravo. Volio bih da je tako. Ali čak i dok ležim u krevetu i odmaram se, osjećam određenu vrstu nemira. Što mi je činiti ako poslije svega ne budem mogao sudjelovati u Newyorškom maratonu? Jesam li pogriješio negdje tijekom napornih treninga? Možda se nisam dovoljno dugo zagrijavao i protezao? (Vjerojatno nisam.) Ili sam možda na onoj utrci od dvadeset kilometara pred kraj trčao odveć brzo? Dok su se sve te i druge misli vrzmale po mojoj glavi, nisam mogao zaspati. Vani je puhao hladan i jak vjetar.

Probudivši se idućeg jutra umio sam se hladnom vodom, popio šalicu jake crne kave i pokušao sići stubištem zgrade u kojoj imamo unajmljen stan. Oprezno i polako sišao sam stubištem pridržavajući se za rukohvat, obrativši najveću pozornost na desno koljeno.

Unutrašnji dio koljena i dalje se ponašao čudno. Upravo tu sam otkrio svojevrsno žarište boli, premda to više nije bila ona oštra, zabrinjavajuća bol od prethodnog dana. Pokušao sam se još jednom uspeti i sići stubištem četverokatnice. Ovaj put sam se uspeo i sišao stubištem u gotovo normalnom ritmu hodanja. Iskušao sam razne načine hodanja, nekoliko puta provjerivši koljeno pod raznim opterećenjima i savijajući ga pod raznim kutovima osjećajući blago olakšanje.

Ovo o čemu sada pišem nema nikakve veze s mojim trčanjem, ali moj svakodnevni život u Cambridgeu ne teče sasvim glatko. Na zgradi u kojoj imamo unajmljen stan upravo obavljaju razne preinake i popravke pa po cijele dane odzvanjaju bušilice i brusilice. Pokraj naših prozora na četvrtom katu svakog dana na postavljenoj skeli vrzmaju se brojni radnici.

Radnici s poslom počinju u sedam i pol ujutro dok je vani još slabi mrak i rade do tri i pol popodne. Dogodio se nekakav kvar u odvodnim cijevima koje skupljaju kišnicu s ravnog krova zgrade, točno iznad našeg stana, pa svaki put kad pada kiša pojavi se ne samo velika vlaga nego sa stropa kaplje. Jednom je toliko kapala da je naš bračni krevet bio sasvim vlažan.

Upotrijebili smo svaki lonac i posudu koje smo imali u stanu, ali ih nismo uspjeli rasporediti na sva mjesta s kojih je kapalo, pa smo po podu rasprostrili novine. Kao da sve to nije bilo dovoljno, pokvario se parni kotao i morah smo se snalaziti bez tople vode i grijanja. Ali ni to nije bilo sve. Ni detektor dima u hodniku nije bio ispravan, pa se alarm svako malo uključivao. Tako je svaki dan bio prilično bučan i kaotičan.

Na sreću, taj stan se nalazi blizu Harvardskog trga pa sam lako mogao otpješačiti do ureda na koledžu, ali useljenje u stan dok su u tijeku bili radovi na čitavoj zgradi nije bio osobito sretan izbor. Ipak, ne mogu se sve vrijeme samo žaliti. Čekaju me poslovi koje moram obaviti, a i dan sudjelovanja u maratonu sve je bliži.

Ukratko, čini se da se bol u koljenu smirila, što je sjajna vijest. Pokušat ću biti optimističan u svemu.

* * *

Imam još jednu dobru vijest. Moj književni nastup šestog listopada u Institutu tehnologije prošao je jako dobro. Možda čak više nego dobro. Oni sa sveučilišta osigurali su dvoranu koja može primiti 450 osoba, ali došlo je više od 1700 ljudi, a to je značilo da svi ne mogu ući.

Pozvani su i sveučilišni redari, koji su trebali riješiti kaotičnu situaciju. Zbog velike gužve i zbrke moj nastup je kasnio, a povrh svega rashladni uređaji nisu radili. Bilo je vruće kao usred ljeta i svi u dvorani su se češali, brisali znoj i negodovali.

Nastup sam počeo sljedećim riječima: "Iskreno zahvaljujem svima koji su odvojili svoje dragocjeno vrijeme da bi prisustvovali mojem nastupu. Da sam znao da će se okupiti ovoliko posjetitelja, nastup bih održao u Parku Fenwayu." Svi su se znojili i bili vidno nervozni zbog gužve i velike vrućine, pa sam pomislio kako će biti najbolje da ih pokušam nasmijati i oraspoložiti. Svukao sam sako i nastup počeo u majici kratkih rukava. Reakcija publike bila je sjajna - većinu su činili studenti. Od početka do kraja nastupa osjećao sam se dobro i zabavljao se. Doista mije bilo drago vidjeti mnoštvo mladih ljudi koji se zanimaju za moje romane.

Drugi projekt na kojem upravo radim jest prijevod romana F. Scotta Fitzgeralda Veliki Gatsby na japanski, i zasad sve ide dobro. Završio sam prvu verziju prijevoda cijelog romana i sada popravljam već obavljeno. Za to mi je potrebno vrijeme i koncentracija jer pažljivo provjeravam svaku rečenicu, pa osjećam kako je prijevod sve bolji, a ja sve uspješnije uspijevam izraziti Fitzgeraldovu prozu na japanskom jeziku. Čudno je što sljedeću izjavu dajem s ovolikim zakašnjenjem, ali ja sam uistinu uvjeren da je Veliki Gatsby izvanredan roman. Bez obzira na to po koji ga put čitam, nikad mi ne dosadi. To je ona vrsta štiva kojim se čitatelj hrani dok ga čita. Svaki put kad čitam tu knjigu privuče me nešto novo i doživim neku novu reakciju. Doista sam zapanjen i začuđen što je toliko mlad pisac, kojem je u vrijeme pisanja tog romana bilo jedva dvadeset i devet godina, mogao shvatiti - toliko duboko, toliko nepristrano i toliko ljudski toplo - stvarnost ljudskog života. Što više razmišljam o tome i što više puta čitam taj roman, sve mi je zagonetniji.

Dvadeseti listopada. Nakon što zbog četiri dana kiše nisam trčao pa sam se prisilno odmarao, kao i zbog one čudne boli u koljenu, iznova sam počeo trčati. Tog poslijepodneva, nakon što je temperatura porasla, toplo sam se odjenuo i usporeno trčao četrdesetak minuta.

Na sreću, s koljenom je bilo sve u redu. Isprva sam trčao sporim ritmom, ali kad sam se uvjerio da je sve u redu, postupno sam ubrzao. I noga i koljeno i peta sasvim dobro su reagirali. Osjetio sam veliko olakšanje jer mije sada daleko najvažnija stvar bilo sudjelovanje u Newyorskom maratonu i da završim tu utrku. Da stignem do cilja, ali ne brzim hodom nego trčeći i uživajući u utrci. Tim redom te su tri stvari moj cilj.

Sunčano vrijeme potrajalo je tri dana pa su radnici napokon uspjeli popraviti kvar na odvodnim cijevima na krovu zgrade u kojoj se nalazi naš stan. Kao što mi je objasnio David, visoki mladi građevinski nadglednik iz Švicarske - smrknutog izraza lica dok je gledao u nebo - posao su mogli završiti samo kad se ostvare tri sunčana dana zaredom i napokon se i to dogodilo. Konačno su prestale brige zbog prokišnjavanja. I parni kotao je popravljen, pa smo dobili toplu vodu i napokon se mogu istuširati vrućom vodom. Podrum je bio izvan funkcije dok su popravci trajali, ali sada opet možemo koristiti perilicu i sušilicu rublja koje su ondje smještene. Govore mi da će sutra i grijanje proraditi. Nakon svih tih kvarova i problema - uključujući i moje koljeno - stvari ipak idu nabolje.

Dvadeset sedmi listopada. Danas sam napokon uspio trčati s oko osamdeset posto snage a da nisam imao onaj čudni osjećaj u koljenu. Jučer sam i dalje osjećao neku čudnu unutrašnju bol, ali jutros sam trčao sasvim normalno. Trčao sam oko pedeset minuta, a posljednjih desetak minuta ubrzao sam ritam na onaj kakvim ću sve vrijeme trčati Newyorski maraton.

Dočarao sam si ulaz u Central Park i približavanje cilju, ali nisam mogao naslutiti nikakav problem. Svom snagom sam se odražavao od tla, a koljena me nisu boljela ni klecala.

Opasnost je prošla. Nadam se.

Već je dobrano zahladnjelo i grad je pun izrezbarenih bundeva za Halloween. Ujutro je staza uz rijeku prekrivena vlažnim otpalim šarenim lišćem. Ako čovjek želi trčati u jutarnjim satima, potrebne su mu rukavice.

Dvadeset deveti listopada. Maraton će se održati za tjedan dana. Tu i tamo tijekom jutra zalepršala bi pokoja pahulja snijega, ali popodne je već padao gust, obilan snijeg. Pod dojmom nježnog snježnog pokrivača pomislio sam, ljeto je tek nedavno prošlo. Takvo vrijeme tipično je za Novu Englesku. Kroz prozor ureda u sveučilišnom kampusu promatrao sam snijeg kako pada. Čini mi se da sam u sasvim dobroj tjelesnoj formi. Kad se previše umorim noge mi postanu teške, pa se za vrijeme trčanja ne osjećam sasvim sigurno, ali ovih dana osjećam lakoću kao da tek počinjem utrku. Ne osjećam ni umor u nogama, pa mi se čini da bih mogao trčati i veću udaljenost.

Ipak, nekako sam zabrinut. Je li onaj nelagodni, zagonetni osjećaj uistinu nestao? Ili se i dalje krije duboko u meni i čeka zgodu da se ponovo pojavi? Poput kakvog mudrog lopova koji se krije u kući, tiho diše i čeka da svi ukućani odu na spavanje. Istina, zagledao sam se duboko u sebe i pokušao otkriti ono što bi se moglo kriti ondje. Ali, kao što je naša svijest svojevrstan labirint, isto tako je i tijelo. Na koju god se stranu okrenuli, svugdje vlada mrak i ništa se ne vidi. Svugdje nailazite na nejasne nagovještaje, svugdje vas čeka iznenađenje.

Sve na što se mogu osloniti jesu iskustvo i instinkt. Iskustvo me naučilo ovome: Učinio si baš sve što si trebao, pa nema nikakva smisla da iznova sve ponavljaš. Jedino što sada možeš učiniti jest čekati utrku. A instinkt me naučio jednoj jedinoj stvari: Koristi se maštom.

Zatvorio sam oči i dočarao si sve to. Ugledao sam sebe zajedno s tisućama drugih trkača i kako trčimo kroz Brooklyn, kroz Harlem i druge newyorske ulice. Ugledao sam sebe kako prelazim preko nekoliko željeznih visećih mostova i pokušao dočarati svoje osjećaje dok budem trčao kroz prometnu South Central Park Street sve do cilja. Ugledao sam stari restoran u kojem ćemo jesti nakon utrke. Svi ti prizori daju mojem tijelu nužnu podršku. Pogledom više ne tražim sjene u tami. Više ne osluškujem odjeke tišine.

Liz, koja se brine za objavljivanje mojih knjiga u nakladničkoj kući Knopf, poslala mi je e-mail. I ona će sudjelovati u Newyorskom maratonu. To će joj biti prvi put da trči udaljenost od 42 kilometra. U poruci odgovaram joj: "Lijepo se zabavi!" Upravo tako: ako maraton treba imati ikakvo značenje, onda bi to trebala biti zabava. Zašto bi inače tisuće ljudi trčale 42 kilometra?

Provjerio sam rezervaciju za sobu u hotelu koji se nalazi u South Central Park Streetu i kupio avionske karte za let od Bostona do New Yorka. U sportsku torbu spakirao sam trenirku i tenisice, koji su već prilično iznošeni. Sada se jedino trebam dobro odmoriti i čekati dan utrke. Ne preostaje mi drugo nego nadati se dobrom vremenu i lijepom jesenjem danu.

Svaki put kad posjetim New York da bih sudjelovao u maratonu (ovo će mi biti četvrti put) sjetim se divne, duhovite balade Vernona Dukea, "Jesen u New Yorku":

Jesenje u New Yorku

Lijepo ju je ponovno živjeti.

U studenome New York uistinu širi čarobnu privlačnost. Zrak je čist i hladan, lišće na drveću u Cetral Parku počinje dobivati zlatnožutu boju. Nebo je beskrajno vedro, a od nebodera se raskošno odbijaju sunčane zrake. Čovjeku se čini da bi mogao neprestano hodati od ulice do ulice. Skupi kaputi od kašmira izloženi su u izlozima modne trgovine Bergdorf Goodman, a ulicama se širi zamaman miris vrućih pereca.

Hoću li na dan utrke, dok budem trčao tim istim ulicama, moći potpuno uživati u jeseni u New Yorku? Ili ću bit? odveć zaokupljen samim trčanjem? To ne mogu znati sve dok ne počnem trčati. Ako postoji jedno jedino, nepromjenjivo pravilo za trčanje maratona, onda je to ova prethodna rečenica.

 

  1. 26. kolovoza 2006. • Mjesto na obali mora u prefekturi Kanagawi