IV.

DOBRO I ZLO

Načela moralnoga dualizma i slobode izbora

U početku bijahu ta dva Duha blizanca,

Koji se po vlastitoj želji nazivaju čistim i nečistim

U misli, riječi i djelu, a prema njima se

Pravilno opredijeliše oni čija su djela dobra, a ne zla.

(Gathe: Yasna 30-3)

Moralni dualizam

Aša se nalazi u temelju mazdaizma; teološki monoteizam i moralni dualizam čine glavne oslonce te religije. Doktrina moralnoga dualizma je na jednoj strani povezana s načelom slobode izbora, a na drugoj sa zakonom posljedica.

Nijedna gafhička doktrina nije privukla toliko pozornosti i pobu­ dila toliko rasprave poput dualizma. Prijepor je uzrokovalo ono što se u psihološkoj filozofiji naziva «kategorijalna pogreška», a protivne teme su «moralni» i «kozmički» dualizam. Prvi drži da je gathički dualizam sustav misli u kojemu su na djelu dobro i zlo; a drugi povezuje dualizam s dva primordijalna duha. Raspra se proširuje na podrijetlo zla i njegovo mjesto  u  stvaranju.  Teodiceja predstavlja nerješive  probleme  u  svim religijama.  Međutim, doktrinarni suparnici o tom pitanju priznaju da zarathuštransko gledište o čovjeku i njegovo rješenje za zlo nude najra­ cionalniju od svih religija. «To je potpuni odgovor do kojega se moglo doći vrlo jasnim promišljanjem, « piše profesor Hennings.  Razvoj du­ alizma u judaizmu i drugim abrahamkim religijama obično se pripisuje utjecaju zarathuštranske religije.

Dualizam onako kako se rabi u filozofskim kontekstima znači različite stvari. Njegova najčešća uporaba je u slučaju odnosa tijelo-um. Dualisti vjeruju u postojanje dvije različite vrste entiteta: tijela i duše (ili

uma).  Nasuprot,  monoisti  drže  da postoji  samo jedina vrsta  supstance, naime tijelo. Dualisti se razlikuju i u  svome tumačenju uzročnoga odno­ sa  između  dviju  supstanci.  Razlikovanje  između  vidljive  i  nevidljive supstance vraća nas natrag u klasično doba. Dokazi toga razlikovanja su obožavanje predaka i vjerovanje u  čovjekovog višeg  dvojnika.

U odnosu prema čovjeku, mazdaizam vjeruje  u postojanje dvaju različitih svjetova, manahya (nebeski ili mentalni) i gaethya (zemaljski), te dva različita entiteta, Tanu (tijelo) i Urvan (duša ili um). Mazdaizam također vjeruje u vječnu prirodu duše. Mazdaizam drži da su um i tijelo (ili materija, Geteh) uzročno povezani.  Tako je Zarathuštra bio prvi koji je govorio o dva odvojena svijeta tijela i duše. Platon je također raz­ likovao dva svijeta koje je nazvao svijet ideja i svijet materije. Za razliku od svijeta materije, svijet ideja nije zamjetljiv osjetilima. Platon je znao za Zarathuštru i njegova učenja.   Prije Platona, Pitagora, kojega grčki klasični pisci spominju kao učenika Zarathuštre - što je moralo značiti učenika zarathuštranizma - govorio je o transmigraciji duša. Kasnije je jedan drugi grčki filozof, Anaksagora, pravio razliku između materije i uma, ili duha (nous na grčkom).  U sedamnaestom stoljeću, Rene Des­ cartes uveo je svoju teoriju kartezijanskoga dualizma.

Ovdje se susrećemo s moralnim dualizmom drugačije vrste. To je mentalna pojava. To je behaviorističko stajalište koje se manifestira u pojedinčevu umu i stanjima - pojedinčevim radnjama. Prvi je   u tom kontekstu skovao izraz dualizam Thomas Hyde 1700., a kasnije je taj iz­ raz ušao u metafizičko kraljevstvo preko Christiana Wolffa.  Stoga duali­ zam sam po sebi može imati kako etičku tako i metafizičku konotaciju.

Osim u sadržaju, te dvije  suprotstavljajuće  doktrine razlikuju se i po izvoru, prirodi i značenju zla, kao i u pitanju upravljanja svjetskim poslovima. Jedna dualizam gleda kao kozmički sukob, druga kao etički; jedna drži zlo metafizičkim i neovisnim od čovjeka, druga pojavom koja nastaje iz čovjekovoga izbora; jedna vidi svjetski poredak uređen prema zakonu Aše (Božje volje), druga kao ishod   istodobnoga vladanja Ohr- mozda i Ahrimana.  Stoga to doktrinarno razilaženje ima dalekosežne posljedice.

Genezu toga dvojnoga dualizma možemo pronaći u nekim odlom­ cima u Gathama. Kasnije je kozmički dualizam dobio potporu u ne­ kim  izjavama u  Mlađoj Avesti  (Vendidad)  i u pahlavskim knjigama.

Parafrazirani prijevod često citiranoga gathičkoga odlomka glasi: «Na početku, blizanci Mainyui pojavili su se zajedno u misli, riječi i djelu; bili su spontano aktivni i nisu se slagali jedan s drugim; bili su kao do­ bro i loše. Kada su došli u dodir, uspostavio se život i neživot. Između ta dva mudar čovjek odabire pravoga, a nemudar obratno.» Druge kitice predviđaju najbolji život za sljedbenike Dobra, a najgore za privrženike zla. Zarathuštra u tim i drugim gathičkim odlomcima govori o sustavu mišljenja koji usmjerava naše ponašanje u životu i vlada nad njim. U Mlađoj Avesti  i  pahlavskim  knjigama,  etički  dualizam  preobraća  se u kozmički  dualizam - razvoj  koji je,  po  zarathuštranima,  suprotan gathičkoj tradiciji.

Raspra o konstrukciji odnosnoga odlomka u Gathama vrti se oko dvije ključne riječi - početak i Mainyu. Odnosi li se u stalnom postupku stvaranja riječ početak na zametak stvaranja ili na pojavu ljudskih bića na svijetu? Znači li Mainyu «mentalitet» i «unutarnji duh» ili označava duh koji je izvan ljudskoga uma?

Stvaranje nema početka; ono je uvijek bilo s Bogom i Bog nikada nije bio  lišen  stvaralačke  snage  (ili konstruktivnosti).  Bog  i Spenta Mainyu (Božja stvaralačka snaga) su praiskonski, jer nemaju početka. Razornost nije praiskonska; ona ima početak. Razaranje je ne građenje, a razorna snaga aktivira se ljudskim djelovanjem kada čovjeka iznevjeri njegova  konstruktivna  snaga.   Stoga  se  početak  odnosi  na  rođenje čovjeka. A Mainyu označava čovjekov mentalitet. Čak ako su Mainyui izvan čovjeka, oni ne mogu biti primordijalni. Mainyu koji stvara život, i sve dobre stvari, proizlazi iz Ahura Mazde; neživot (koji možemo naz­ vati ra-stvaranje), i sve loše stvari na svijetu, iskazuju se kada ostvarenje Ahura Mazde ne uspijeva djelovati u suglasju sa zakonom stvaranja. Sto­ ga zarathuštranski monoteizam nije ograničen. Međusobna povezanost dvaju duhova bitna je za pravo shvaćanje njihove prirode i funkcije u zarathuštranskom gledanju na stvaranje.

Riječ početak se iz sljedećih razloga ne može odnositi na stvaranje. Prvo, priznajući nepromjenjivost Boga i njegovih svojstava, mora­

mo- prihvatiti da Bog po definiciji ne može biti lišen svoje stvaralačke snage. Spenta Mainyu, Božja stvaralačka snaga,  najistaknutije je obilježje Ahura Mazde i s njim je usko povezano. Katkad se ta dva drže istovjetnima.  Stalna povezanost Ahura Mazde i Spenta Mainyua

navela je neke zapadne znanstvenike da usporede odnos između Spenta Mainyua i Ahura Mazde u Gathama s onim Svetoga Duha i Oca u No­ vom zavjetu.  U svom Dobrom umu, putem Spenta Mainyua (Boga i Duha Svetoga), Ahura Mazda stvara.

Drugo, uzimajući u obzir da stvaranje nije učinjeno ex nihil i da čovjek nije bio prvo Božje stvorenje, shvaćamo da se riječ početak mora odnositi na rođenje čovjeka. Riječi koje se u Gathama rabe za stvaranje su davanje i oblikovanje (ili dizajniranje). Stvaranje je staro koliko i sam Bog; oblik i dizajn stvorenja razvijaju se, mijenjaju i napreduju sukladno zakonu Aše. Čovjek  se pojavio tijekom evolucije  stvaranja kada je  Bog to htio. Semitska priča o Adami i Evi ne postoji u Gathama; iako se mit o stvaranju prvoga muškarca i žene (u različitom obliku) pojavljuje u kasnijoj  religijskoj  literaturi.

Treće, Bog je Biće bez početka, koje zahtijeva odsutnost ne-Bića. Stoga se riječ početak u gore citiranoj kitici ne može odnositi na Boga. Istom logikom blizanac Mainyu ne može biti praiskonski. U Gathama, ništa nije praiskonsko osim Ahura Mazde, njegovih svojstava i Spenta Mainyua. Ta je činjenica očita iz mnogih odlomaka. Nadalje, Zarathuštra opetovano tvrdi da je Ahura Mazda jedino Biće koje je postojalo od početka. To je pozitivna izjava; ona odbacuje bilo kakvu sugestiju da je «kao dokaz, tvrdnja o Zarathuštri kao monoteistu, tvrdnja iz muka.» Objavljujući stvarnost čovjek ne mora poricati sve što je nestvarno!

Što znači mainyu u spomenutoj gathičkoj kitici? Mainyu proizlazi iz Mana, što znači mentalitet i mudrost. To također znači duh. Ako su duh i um zamjenjivi, onda nema poteškoće; ti odlomci bi jednostavno značili  da su se na početku pojave čovjeka, ta dva duha ili mentaliteta istodobno manifestirala u čovjekovom umu. Jedan je bio Dobro, a drugi zlo. Čovjek ima slobodu izabrati između njih dva, slijediti jednoga, a zanemari drugoga. Sloboda preptostavlja alternative. Ta dva duha pred­ stavljaju dva dijametralno oprečna tijeka djelovanja. Kako smo naveli na početku, načelo moralnoga dualizma na jednom je kraju usko pove­ zano s načelom slobode izbora, a na drugom kraju s načelom posljedica, koje se u običnom govoru naziva načelom nagrade i kazne. To drugo načelo je popratna pojava zakona Aše. Čovjek koji se odlučuje za dobro doživjet će uspjeh i sreću - onaj koji više voli zlo pretrpjet će neuspjeh i bijedu. U Gathama se načelo moralnoga dualizma spominje bilo zajedno

s čovjekovom spontanošću i  slobodom djelovanja, bilo u  svezi  s poslje­ dicama i učincima. U Gathama zlo se ne iskazuje izvan čovjekove misli, riječi i djela. Gathe navode kako nikakvo pomirenje između dobra i zla i nikakva prilagodba zle misli, riječi i djela učenjima ispravnih ljudi nisu mogući. Zarathuštra upozorava svoje slušateljstvo da je najbolje u životu djelovati u skladu s duhom istine.

Prema onome kako se to načelo ovdje objašnjava, ne postoji nikak­ va dvosmislenost. Zlo je suprotno od dobroga ili, po riječima Gatha, ono je ne-dobro. Nikakva dobrota u stvaranju ne može se zamijetiti bez nje­ zine suprotnosti. U tom smislu, dobro i zlo u ovome svijetu postaju pi­ tanja funkcije, a ne sadržaja. Oni nemaju sadržaj izvan carstva čovjekove misli, riječi i djela. U transcendentnosti, Vrhovno Dobro prevladava, a dobro na ovome svijetu samo je odraz Apsolutne Dobrote. U mazdaizmu, materija nije izvanjski iskaz ideje, oblika ili duha; a zlo nije povezano s nikakvom tarnscendentnom stvarnošću. I um i materija su stvarni.

Dva su druga čimbenika pridonijela zbrci oko zarathuštranskoga dualizma. Jedan je da Ahura Mazda u svojoj stvaralačkoj snazi djeluje putem Spenta Mainyua, svoga svetoga i dobroga duha; drugi je jako moralno  obilježje  Ahura  Mazde  pa  prema  tome  i  Spenta  Mainyua, Moralni  sadržaj  Boga toliko je  važan da se Ahura Mazda pojavljuje samo u svojim moralnim svojstvima, a ne u tijelu (kao u kršćanstvu) ili vatri (kao u judaizmu). Gathe ne daju vlastito ime zlom duhu. One takvim duhovima daju pridjev angra.  Tako  Gathe postavljaju Angra Mainyu, zle duhove u ovome svijetu kao suprotnost Spenta Mainyuu, dobrom duhu u svjetovnoj funkciji, a ne izravno nasuprot Ahura Mazde u njegovom nebeskom položaju. Ako se prisjetimo da se Spenta Mainyu postavlja kao Božji sin ili Duh, zbrka koja je nastala postavljanjem Ahri- mana u izravnu suprotnost  Ohrmozdu nije iznenađujuća.

Simbolički  svjetlo predstavlja Boga a tama zlo,  ali pogrješno je misliti o tami kao tvorevini zla - kao što su ustvrdili neki znanstvenici. Gathe ne daju ime nijednog drugog stvoritelja osim Ahura Mazde za elemente svijeta i atmosferske pojave. U Gathama se, Ahura Mazda na­ ziva stvoriteljem kako svjetla tako i tame.               Objasnit ću u daljem tekstu tu vezu sa zlom.

Zlo

Priroda zla u zarathuštranizmu izazvala je žučne rasprave među proučavateljima religije.  Već  smo  raspravili  o  dvosmislenosti u kon­ strukciji određenih odlomaka u Gathama. Ovdje se osvrčemo na neke odlomke u tri pahlavske knjige Dinkard, Bundahišn i Šikand Gumani Vijar.  Stajališta  o  zlu  objašnjena  u  tim  knjigama  predstavljaju  pot­ puni prijelaz s etičkoga na kozmički dualizam. Takva skretanja nisu neuobičajena u drugim religijskim tradicijama. Trebamo imati na umu da su te knjige napisane preko dva stoljeća nakon arapskoga osvajanja  i da sadrže neke važne filozofske teorije iz sasanidskog doba. U doba sastavljanja tih knjiga manihejstvo i druga heretička mišljenja još uvijek su  imala utjecaja na  intelektualnu  elitu.  Zbrkano  predstavljanje  tvrd­ nji u nekim dijelovima tih knjiga govori o pritisku pod kojim su autori sastavljali svoja djela. Prema tvrdnjama postavljenima u tim knjigama možemo razabrati dvije glavne škole.

1.    Prva škola drži da je zlo funkcija izopačenoga uma. Ono nema sadržaja odvojenoga od čovjekovoga uma i djelovanja. Stvaranje je sta­ lan proces, a Spenta Mainyu predstavlja njegov dinamizam.  Stvaranje se razvija kao odgovor na taj dinamizam. Pojavljuju se nove tvorevine, a stare se zamjenjuju i preoblikuju. Neke stare tvorevine više nemaju tjelesno postojanje. Ljudsko biće nije bilo jedno od prvih tvorevima. U zarathuštranskoj priči o postanku što su je sastavili pahlavski pisci, ljudi su stvoreni godinu dana nakona stvaranja svemira. Teško je reći koliko godina predstavlja ta mitska jedna godina. Prema tradiciji Mlađe Aveste, muškarac, Mašya, i žena, Mašyoi, pojavili su se iz razvoja i preobrazbe

«blizanačke biljke» koja je prvo rasla u tlu iz sjemena Gayo Marate, pro­ totipa čovjeka.

Izraz Angra Mainyu, koji se prevodi kao «zao duh», znači zao mentalitet. Taj se mentalitet, zajedno sa svojim suprotnim blizancem, Spenta Mainyuom, u svojoj svjetovnoj funkciji, spontano iskazuje u ljudskim bićima; svaka osoba treba učiniti svoj osobni izbor između ta dva. U carstvu transcendencije i apsolutnoga, Spenta Mainyu nema svo­ je suprotnosti. No, u svijetu relativnosti, u stvaranju slobodnog čovjeka, manifestira se njegova suprotnost kroz čovjekov slobodan izbor. Svojim

pogrešnim odlukama ljudska bića stvaraju i aktiviraju zlo u sebi samima  i u društvu. To nije zlo kao neka vanjska tvorevina već kao unutarnji ele­ ment, koji preuzima čovjeka. Kad bi sva ljudska bića činila prave izbore  i vodila ispravne živote ne bi bilo nikakvoga zla. Angra Mainyu rabi se u

Avesti kao generička, a ne vlastita imenica.

Pripadnici te škole, koje nazivamo monoteistima, nadalje tvrde da je Ahura Mazda u Gathama prvi i posljednji (ili točnije bez početka i bez kraja), praiskonski, svemudar i svemoćan. Priznavanje suprotnoga pandana Ahura Mazdi dovodi do poricanja jedne od temeljnih gathičkih doktrina. Oni drže, da zlo kao tvorevina izvan čovjeka, ne postoji. Bog je znao da će se neki ljudi opredijeliti za zloću; to je cijena koju čovjek mora platiti za uživanje slobode. U poretku stvaranja, sloboda misli i djelovanja tako je dragocjena, da je ne smijemo napustiti iz straha od zlih sklonosti nekolicine ljudi. Konačna pobjeda dobra nad zlim,  što je obilježje  Božje  svemoći,  uklanja  tjeskobe  koje  bi  mogle  proizaći iz činova nekoliko zlih ljudi. Konačno, monoteisti uporno tvrde da neživot ne bi postojao da se duhovi blizanci nisu pojavili i sukobili u čovjekovom umu. Zaključak je također, da suprotni pandan Spenta Mainyua nije postojao prije sukobljavanja u čovjekovom umu. Čovjek je taj koji u svojoj konačnosti suprotnost postojanja doživljava kao smrt. Stoga se zlo odnosi na čovjekova iskustva.

2.    Druga škola, koju pogodno možemo nazvati dualističkom, tvrdi da je zlo sadržajni entitet, a ne funkcionalna slučajnost. Pripadnici te škole drže da je zlo praiskonsko, a kao ishod toga postoje dva stvoritelja: jedan koji stvara dobro i drugi koji proizvodi zlo. Međutim, oni misle da zlo, kako nije sveznajuće, nije znalo da postoji dobar Bog; Bog je znao za prisutnost zla. Zlo je, tek nakon što je vidjelo tvorevine dobroga Boga, postalo svjesno postojanja dobroga Boga. Onda je zlo pokušalo načiniti pandane onoga što je Bog učinio. Za svjetlo, zlo je proizvelo tamu; za čistoću onečišćenje; za istinu lažnost; i slično. Međutim, prema Gathama, Bog je stvorio i svjetlo i tamu, dan i noć i kozmički poredak. Nijedna Božja tvorevina nije zlo; čovjek ih može iskorisitti za dobre ili zle svrhe. Tama simbolički podrazumijeva zlo, ali to ne bi trebalo značiti da je tama zlo. Dualisti drže da zlo nije moglo stvoriti pandana ljudskom biću, jer je Bog proizveo čovjeka shodno svojoj svojstvenoj slici. Bog je pohranio u čovjeka zraku svojih svojstava - dobrotu. Zlo nije sposobno

činiti ništa dobroga. Stoga je zlo učinilo sve napore da obmane čovjeka  i okrene ga protiv Boga. Međutim, dualisti priznaju da će na kraju do­ bro prevladati, a taj će događaj značiti uspostavu Božjega kraljevstva na zemlji.

Dualisti naglašeno tvrde da je koncept o kojem smo gore rasprav­ ljali pravovjerna zarathuštranska doktrina i da je to jedino racionalno objašnjenje zla koje ne dovodi u sumnju dobrotu i pravdu Boga. Oni tvrde da u ranim fazama povijesti dobar Bog nije bio svemoguć, ali da će na kraju on dostići taj položaj. Nadalje tvrde da zlo ne može biti samo pasivno odricanje dobra; ono je aktivna sila. U svojoj gorljivosti da utjelove zlo, dualisti su razvrstali opasne insekte i otrovne biljke kao proizvode zla pa, kao takvi, oni postaju zlo. U pahlavskim knjigama, opasna  stvorenja  zla nazivaju  se Khrafstra,  gmižuće  stvari.  Dualisti tvrde da se postojanje divljih zvijeri i opasnih životinja može samo pri­ pisati zlu. Njih se ne može objasniti pomoću teorije mentaliteta.

U pahlavskim se knjigama dobar Bog označuje kao Ohrmozd, a zao kao Ahriman.  Ohrmozd je izvor svjetla, istine, dobrote i radosti; Ahriman je proizvođač tame, laži i bijede. Ohrmozd je konstruktivan, a Ahriman razoran. Posredni ishod je da su ta dva izvora praiskonska, an- tipodna i da funkcioniraju neovisno. Čovjek kao Ohrmozdov suradnik mora ga oponašati i boriti se protiv Ahrimana.

Pozivajući se na autoritet pahlavskih filozofskih tekstova, dualisti tvrde da Ohrmozd ne može biti beskonačan u svakom pogledu, jer je Ah­ riman također iskonski izvor. Oni zaključuju da je «Ohrmozd beskonačan u vremenu, a konačan u prostoru ... Izvorno je on, dakle, vječan ali ne konačan ... Ahriman je vezan i prostorom i vremenom  ...  (Ohrmozd je jedino ograničen prostorom, jer mora dijeliti prostor s Ahrimanom i praznim /prostorom/ koji leži između dva kraljevstva.)   U istoj pahlav- skoj knjizi, Bundahišn, govori se kako je «u Dobroj religiji otkriveno da je Ohrmozd bio na nebu u sveznanju i dobroti: jer je beskonačno vrijeme bio neprestano u svjetlu.  Svjetlo je prostor i mjesto Ohrmozda: neki to nazivaju Beskrajnim Svjetlom.  Sveznanje i dobrota trajna su narav Ohrmozda: neki ih nazivaju 'Religija.' Oboje se mogu isto protumačiti, naime kao trajna narav beskonačnoga Vremena, jer Ohrmozd i Pros­ tor, Religija i Vrijeme Ohrmozda bili su i uvijek će biti.»                                                                                                        Bundahišn je nedojbeno  senzacionalno  intelektualan  i  filozofski  traktat,  a  ipak

nije oslobođen protuslovlja. Na jednom mjestu on kaže «Ohrmozd je u svom sveznanju znao da Razorni Duh postoji,»            a na drugom mjestu izjavljuje da je i Ohrmozdovo sveznanje također konačno. «Što se tiče konačnoga i beskonačnoga:» ističe Bundahišn, «visine koje se nazivaju Beskonačno  Svjetlo  (jer nemaju kraja)  i dubine  koje  su Beskonačna Tama, beskonačne su. Na granici, obje su konačne, jer je između njih Praznina i nema dodira između njih dvije.» Taj se citat, naravno, odnosi na prostor, ali se nastavlja: «Opet oba Duha u sebi su konačna. Opet u svezi sveznanja Ohrmozda- sve što je unutar znanja Ohnnozda konačno je.»           Protuslovlje u tim odlomcima slabi njegov autoritet. Bundahišn navodi da zlo pronalazi smještaj za vječnost u ponoru beskonačne tame.

Mardan Farruk, autor pahlavskoga djela Šikand Gumani Vijar iz devetoga stoljeća, također poriče Ohrmozdovo sveznanje. «Ohrmozd je poput vlasnika ili vrtlara u čijemu vrtu opasne i razorne zvijeri i ptice namjeravaju oštetiti voćke i stabla. A mudri vrtlar, da bi doskočio nevolji  i da bi zadržao te opasne zvijeri izvan vrta, izmišlja sredstva kako ih uhvatiti.»   On se također obara na manihejstvo, zbog izjednačavanja zla s materijom, zbog vjerovanja u sotonsku prirodu svijeta i zbog zagovara­ nja askestva, jer drži da je sve to protivno Zarathuštrinom učenju. Slično tomu, on kritizira islam i kršćanstvo što Bogu pripisuju stvaranje zla, te čineći to, umanjuju dobrotu svojih Bogova. On odbacuje koncept zla kao stanje uskraćivanja (što tvrde kršćani). Konačno, on drži «zlo stvarnošću, čistim duhom i poricanjem života.»   S druge strane, kaže on «zlo je loša sklonost, glupost, slijepo samopotvrđivanje, pogrješka,)) čime želi kazati da je slijeđenje zla bit loše sklonosti. Mardan Farruk također dijeli su­ protnosti u dvije skupine: one kojih je razlika u funkciji ili prirodi poput muškoga i ženskoga. Razlika je u tome što se suprotnosti u načelu ili biti ne mogu miješati. One su antagonistične jedna prema drugoj: tamo gdje se pojavi svjetlo, tama odlazi. Ali suprotnosti po funkciji mogu suposto- jati i surađivati. Autor nadalje navodi, «mudar, sveznajući i svemoćni Stvoritelj je samodostatan, a njegovo se savršenstvo sastoji u tome što nema nikakvih potreba za bilo kakvom prednošću ili uvećanjem koje bi on mogao poželjeti izvana.  Stoga moramo zaključiti da razlog i prigoda za njegova djelovanja moraju sve biti jedne vrste - odbiti i suzbiti bilo koju štetu koja bi mu mogla prijetiti od vanjskoga neprijatelja koji bi mu mogao nanijeti zlo; a to je cijeli razlog i prigoda za čin stvaranja.»

Tako on ne vjeruje u svemoć Boga tijekom njegova sučeljavanja s Ahri- manom,  iako priznaje Božje  savršenstvo,  koje je po njegovom mišljenju Božja neovisnost od potrebe.  On kaže da Bog treba stvarati kako bi  se obranio.

Drugi slijed rasuđivanja dualista jest da «kako u materijalnom svi­ jetu postoje suprotni sadržaji.... koji katkad uzajamno surađuju, a katkad su uzajamno razorni, onda [oni  moraju postojati] i u duhovnom svijetu, koji je uzrok materijalnoga, a materijalne stvari su njihova posljedica... Materijalni svijet je posljedica duhovnoga, a duhovni je njegov uzrok.» Uzajamno  suradničke  suprotnosti  mogle  bi  se  odnositi  na miješane slučajeve.

Golema je razlika između te dvije prikazane škole. Jedna vjeruje da je zlo mentalitet i da ovisi o čovjeku i da ga čovjek pokreće; druga drži da je to duh i da je iskonski. Jedna tvrdi da je zlo poricanje dobra i da se pokreće kada čovjek odbija činiti dobro, ili čini suprotno od dobra; druga misli da zlo ima odvojeni entitet i da je izvanjsko čovjeku. Jedna potvrđuje jedinstvo u kozmosu i vječnost; druga nejedinstvo i dvojnost u obojemu. Jedna drži zlo funkcionalnom uzgrednošću; druga znatnom stvari. Jedna promatra duhovnu i materijalnu stvarnost u njihovim sfera­ ma; druga gleda na duh kao uzrok materije. Jedna vjeruje u apsolutnost sklada duhovnoga i u relativnost i nesklad fizičkoga svijeta; druga u uza­ jamno suradničku i razornu prirodu kako duhovnoga tako i materijalno­ ga svijeta. Nasuprot spomenutim razlikama, obje škole slažu se u dvije stvari: čovjek je suradnik Boga, a krajnja pobjeda pripada dobroti.

Doktrinarni  prijepor  oko  zla je  pradavan.  Pisac  pahlavske  knjige Šikand  Gumani  Vijar  kritizira  one  koji  drže  da  zao  duh  proizlazi  iz prirode  čovjeka.  Njegovo  rasuđivanje  u  odbacivanju  te  teorije  nije  is­ pravno.  On kaže da prihvaćanje teorije po kojoj je čovjek putem slobode izbora stvorio zlo, dovodi do prkošenja volji njegova stvoritelja pa stoga ono  nije  moguće.               Gathe  doista  stalno  ponavljaju  da  zlotvori  prkose Bogu i djeluju protiv zakona, koji je isto što i njegova volja. Pisac knjige Šikand Gumani tvrdi  da Bog ne bi  stvorio  svoga protivnika;  ali  on ne vidi da s obzirom da je zlo stvorio čovjek ono ne bi moglo biti Božje stvorenje. Dokazi koje on rabi za Božje sveznanje, svemoć i pravdu sami sebe opovrgavaju.  On tvrdi da uz neovisno   postojanje zla kao  iskonsk­ oga duha, Bog može ostati svemoćan!

Teorija da je zlo ishod  čovjekovoga pogrešnoga izbora i da ono izbija iz čovjekovog mentaliteta uklanja sve prigovore na svesavršenog Boga i čuva Božju veličanstvenost. Čovjekova sloboda izbora, inherent­ na u zakonu Aše, Božja je Volja. Kako je on dobar Bog onda je čovjeku podario slobodu izbora.  On nije stvorio zlo.  Krajnja pobjeda dobrote označuje Božju svemoć. Bog je pravedan i želi da sva ljudska bića budu pravedna i ispravna. On je poslao svoga proroka da vodi čovjeka. Tvrd­ nja da je Bog stvorio zlo kako bi čovječanstvo bolje shvatilo i cijenilo dobrotu nije zarathuštranska doktrina. Niti je to izjava u Dinkardu da je  Ohrmozd dopustio zlu  da  se pomiješa s  njegovim stvorenjima na određeno vremensko razdoblje radi iskustva i obuke čovječanstva.   Bog nema nikakve potrebe da iskušava čovjeka.

Autor Šikand Gumanija, gorljivi dualistički  filozof-teolog, zaključuje da dualizam postoji ne samo u fizičkom svijetu već i u duhovnom; da je u svugdje zlo jače od dobra. On nadalje izjavljuje da su stvari u svijetu dobre, zle ili mješavina obojega. Taj zaključak dovodi do uvođenja relativnosti u duhovni svijet, jer po njemu, ovaj je svijet po svojoj građi nalik drugome. Opet, u mazdaizmu, kako smo prije naveli, materija i um imaju vlastito postojanje i oboje su stvarni. Tijelo nije iz­ vanjsko obilježje duše, niti su oni dvije strane iste medalje.

Pogrješno je odbaciti bilo koju od te dvije škole kao nevažnu. Tu se postavljaju dva pitanja: (I) koja škola predstavlja zarathuštransku pravovjernost? I (II) koje je teološko i društveno-političko objašnjenje prelaženja, ako ga uopće ima, s jedne teorije dualizma na drugu?

Za odgovor na prvo pitanje moramo se vratiti Gathama. U toj se knjizi Angra Mainyu rabi u generičkom smislu, u značenju zlog mental­ iteta ili zlog duha. On se pojavljuje sa Spenta Mainynom kao njegov su­ protni blizanac. Angra se također rabi kao oznaka za zlu osobu.   Drugi izraz koji se rabi za zao duh je Aka Mana, u značenju «zlog uma.»

Daevi, bogovi Indoiranaca i njihovi štovatelji nazivaju se Aka Mana. Izraz Druj, u značenju lažnost, odnosi se prekršitelje zakona Aše. Ta terminologija ne podrazumijeva vanjska ili iskonska svojstva zla. Ona samo označava da je u ovome svijetu zlo stvarno. Kada objektivno sagledamo stvari, izgleda da je monoteistička škola bliža duhu Gathd   i da Angra Mainyu potječe u čovjekovu umu i u ovome svijetu putem čovjekovoga pogrešnoga izbora.

U Mlađoj Avesti stanje se mijenja i osobnost zla postaje naglašenija. Angra Mainyu preuzima ulogu proizvođača sverazornih, škodljivih i zlih stvari, uključujući bolesti, suše, glad i kugu. Kako je došlo do takve preobrazbe? Koji su religijski i društven-politički čimbenici prouzročili preobraćenje na kozmički dualizam? Pretpostavljamo da su tu preobraz­ bu izveli i teolozi i politički potlačene skupine.

Teolozi su pokušali zadržati Ahura Mazdu podalje od zlih stvari u skladu s Gathama. Magi, koji nisu izgubili svoju ljubav prema indo- iranskom panteonu bogova, a već su prije toga u Avestu uveli Yazate, uspješno su u Avestu uključili i predzarathuštranske koncepte zla u obli­ ku daeva, koji su trebali postati neprijatelji Yazata. Ta novina imala je emotivnoga utjecaja na ljude i pružala im je društveno-ekonomske po­ godnosti. Tako je svaki Yazata pronašao svoj suprotni pandan. Oni su isto tako proglasili da su opasne životinje i insekti stvorenja demona. Herodot i Plutarh govore da su Magi preporučivali ubijanje opasnih stvorenja.                                   Ta je ideja ponovno uvedena u Vendidad,            u kojoj su svoje mjesto našli također mit i folklor. Podmukli kralj Aži Dahaka nazvan je apostolom zla.          Angra Mainyu postao je Demon nad Demonima   kao što je Ahura Mazda bio Duh nad Duhovima. Ahriman, novi nadomjestak za Angra Mainyu, dodijelio je svakom demonu posebnu zadaću. Demoni su širili nečistoću, bolesti, glad, sušu i smrt. Jedan od načina tjeranja de­ mona bio je obavljanje konstruktivnih radova poput ratarstva, stočarstva  i služenja bližnjima. Svrha tih dobrih činova bila je zastrašiti i poraziti vragove. Drugo sredstvo bilo je recitiranje svetih čari s posebnim ob­ redima koje su izvodili svećenici. Ta posljednja funkcija ekonomski je zanimala svećenstvo. Izvođenje tih religijskih ceremonija omogućavalo je Magima veći društveni utjecaj. Plutarh piše da su u tim obredima de­ moni (daevi) bili elementarne sile koje se moglo više ili manje uspješno manipulirati odgovarajućim obredima i magičnim formulama.   Antiteza između dobroga i lošega ubrzo je našla svoje mjesto u rječniku što su ga Magi rabili. Dobri su govorili, jeli i hodali, dočim su zli urlali, proždirali  i jurili; dobri su imali glave i živjeli u kući, dok su zli imali lubanju i boravili u brlogu.     Pahlavski pisci proširili su područja ovlasti dvaju suprotnih moći.

Izgleda da je prijepor između te dvije škole bio na vrhuncu u doba Sasanida.  Manihejstvo  i  mazdakizam osuđivali  su bogatstvo,  moć  i

raskoš  i bili su prihvatljivi  siromašnima i potlačenima;  obje religije propovijedale  su  kozmički  dualizam.  Zurvanizam je  dao  filozofsku potporu kozmičkom dualizmu. Bez obzira na razloge za promjenu, u doba Sasanida, Ahriman je postao najveći negativni duh s neovisnom osobnošću. On je postao izvor svih zala na svijetu. Tako je zlo postalo nevidljivo i praiskonsko. Ljudi su mogli shvatiti Ahrimanovu prirodu, ali nisu ga mogli vidjeti. Međutim, Arda Viraf, na svom apokaliptičkom putu u pakao - Ahrimanovo boravište - vidio ga je osobno. Zanimljivo je da se u toj knjizi Ahriman po prvi puta pojavljuje i kao zmija i kao gušter, što jasno pokazuje utjecaj  drugih religija na mazdaizam sasanidskoga razdoblja. Pored toga što je donosio smrt, bolest, bijedu, otrov i stvorenja koja grizu, Ahriman je stvorio lažnost i šest glavnih demona, izravnih su­ parnika Ameša Spenta. To su bili Aka Mana (zao um), Indar (izopačenost  i lažnost), Sovar (tiranstvo i nasilje), Nakahed (neposlušnost i nepri­ jateljstvo), Taire (nesavršenost) i Zairich (razaranje i smrt). «Patnja i smrt (ili demoni) razaraju tijelo, a ne stvoritelj čija je volja dobra i koji čuva i održava tijelo,» piše Mardan Farruk.

Dualistička teorija nema potporu ni u Gathama ni u vjerovanjima današnjih zarathuštranskih vjernika. Nijedan zarathuštranin ne bi pripi­ sao stvaranje Khrafstre Ahrimanu. Ahriman je predmet stalne osude, ne kao stvoritelj, već kao pojava. Čovjek u konačnom i relativnom svijetu ne može zamijetiti nijedan koncept bez njegove suprotnosti. To ne čini suprotnost praiskonskom. Kao usporedba, u Starom zavjetu govori se da je Bog stvarajući svjetlo, odvojio ga od tame. Ta izjava ne čini tamu, ili sotonu, praiskonskima.

Za aktivnog vjernika zarathuštranina koncept Ahrimana ili zla od­ govara iranskoj epskoj tradiciji. Kada nekoga zarathuštranina upitamo o prirodi zla, on rabi izraze Div i Druj. Div se rabi u generičkom smislu opisujući ogromno čudovište. Druj znači lažnost.  Div i Druj  nisu ni duhovi ni uskraćeni anđeli. Za zarathuštrane svi zločesti i nepoželjni činovi, misli i riječi vrte se oko koncepta Div i Druj.

U Šahnamehu, velikom povijesnom epu predislamskog  Irana, Div se prikazuje kao omraženo moćno stvorenje. Laganje je njegovo simboličko obilježje. On govori i djeluje na zao način. Razaranja radi, on želi naškoditi svakome i svačemu. Potpuni nedostatak inteligencije dru­ go je obilježje Diva. On ne može predvidjeti posljedice svojih radnji. On

čini sve obratno od onoga što mu predlažu. U Sahnamehu, veliki junak, Rustam, susreće Diva Akvana i Diva Spida. Akvan je isto što i Aka Mana, i znači zao um. Spid znači bijelo, a možda se Div-e-Sepid odnosi na zle ljude koji djeluju poput vukova u ovčjoj koži. Bijela boja simbolički je povezana u zarathuštranizmu s dobrotom, a crna sa zloćom.

Div želi ubiti Rustama i pita ga koji bi od dva oblika smrti više vo­ lio: da ga bace preko planina i da ga pojedu zvijeri, ili da ga bace u more, da se utopi i da ga progutaju kitovi. Div hoće da Rustam umre najgorom mogućom smrti. Rustam, koji je bio pametni i vješti plivač, predlaže da ga bace u planine. No, Div je Rustama bacio u more i Rustam, te se uspio sigurno dokopati obale. Pred tisuću godina, Ferdowsi, autor Šahnameha, pisao je da su Div i Ahriman bile samo zle osobe.   Drugim riječima, on kaže da oni nisu metafizička ili duhovna stvorenja. Gornja priča predstav­ lja sliku Diva ili Sotana onako kako ga danas vidi pobožni zarathuštranin. Div nije transcendentan, on laže i zloban je. Priča o Adamu, Evi, sotoni  i palom čovjeku, kao što se navodi u abrahamskim religijama, ne postoji u mazdaizmu pa bi stoga usporedba po obliku i sadržaju Ahrimana sa sotonom bila obmanjujuća.

Kakvogod bilo pravo tumačenje gathičke doktrine dualizma, Zarathuštra je utemeljitelj filozofije uma, što je tema koja je zaokupila mnoge mislioce uključujući Platona, Aristotela, Rene Descartesa i dru­ gih.

Sloboda izbora

Pouke mazdaizma utemeljene su u Istini i Pravdi (Aša), povezane s Mudrošću (Johu Mana) i prožete liberalnošću i slobodom izbora. Zarathuštra je propovijedao svojim slušateljima da prihvate vjeru slo­ bodno, da odaberu svoj put mudro i da pametno izabiru svoje prijatelje, učitelje i životne suputnike/ce. Rijetko je kada neka religija otkrivenja iskazala toliko liberalnosti.

Zarathuštra je priznavao osobnost i jedinstvenost svakoga pojedin­ ca, a istodobno je naglašavao čovjekovu kolektivnu osobnost putem članstva u njegovoj obitelji, zajednici, zemlji i religiji. Iako je čovjek jedinstven, njegova sudbina isprepletena je sa životom i sudbinom svemi-

ra, zemlje i okoliša, pa kao takav čovjek mora očuvati i  promicati život na zemlji.  Te točke identiteta uključene su u zarathuštranske dnevne molitve.  Što  se vjere tiče, Zarathuštra je rekao da vjeru treba prihvatiti  s uvjerenjem. Beskorisno je propovijedanje vjere bez uvjerenja. U nam­ jeri da osloodi svoje sljedbenike od jarma sebičnoga svećenstva, on se suprotstavio pretjeranim ritualima, zalagao se za jednostavnost u molit­ vama i izjavljivao da svatko, putem ispravnosti, može uspostaviti komu­ nikaciju s Bogom. On je za čovjeka riješio problem života i smrti, sreće  i bijede. Za razliku od većine svjetskih religija, mazdaizam je ženama davao jednaka prava kao muškarcima. On je ustao protiv nepismenosti i neznanja i osuđivao zastrašivanje i tlačenje. Svatko treba prihvatiti neku religiju prema vlastitoj savjesti.

Prema Gathama, Ahura Mazda u svojoj je  svijesti, Daena,  stvo­ rio život i podario čovjeku sposobnosti da izabere između dobra i zla, kao i moć mišljanja, govorenja i djelovanja. Daena također označuje religiju, a gore spomenuta izjava znači da je Bog oblikovao čovjeka u svojoj religijskoj praksi. On je dao čovjeku Vohu Manu, dobar (sveti) um.  To je  sposobnost pomoću koje čovjek može misliti  i rasuđivati prije nego što donese odluku. On je čovjeku dao i savjest, Daenu. To je moralna sposobnost kojom čovjek može provoditi ispravan i etički život. Mlađa Avesta govori o još jednoj sposobnosti koju je čovjek primio od Boga, prosvjetljenje ili Baodha. S te bi tri sposobnosti čovjek trebao biti u mogućnosti razlikovatie ispravno od neispravnoga i vrlinu od mane. To  su osjetilne kao i van osjeitlne  sposobnosti. Daena je  čovjekovo sebstvo.                    To je pounutrena slika sebe koja uključuje  sposobnost da se procijene društveni, normativni sustavi vjerovanja.

U Avesti se implicira i podosta psihologije. U mazdaizmu se čovjekova osobnost oblikuje od šest elemenata: Ego {Daena), Um (Mana), Percepcija (Baodha), Biće=Vitalnost (Ahu), duh čuvar {Fravaši) i božanska milost (Xvarengha). Daena je svijest o vlastitoj odovornosti. Pojedinčev ego je onaj koji određuje njegovu sudbinu. U kasnijoj Avesti, dio te funkcije daje se Fravašiju. Fravaši se ne spominje u Gathama. Na Daenu utječu misli, riječi i djela čovjeka. Kada čovjek umre, prema Yaštima, njegova ga Daena čeka na razdjelnici dvaju svjetova - Mostu Sudnjega dana (Chinvat). U slučaju krjeposnoga čovjeka, ona se pojav­ ljuje u obliku lijepe djevice, a u slučaju zle osobe u liku ružnoga vraga.

Daena usmjerava svakoga pojedinca prema nebu (najboljem boravištu) ili paklu (najgorem boravištu). Gathe kažu da svaka osoba prema svojim sklonostima i svojim slobodnim izborom određuje način svoga života. Pojedinac slobodno oblikuje svoje misli, riječi i djela. Sljedstveno tomu, nečija Daena, putem nečijega slobodnoga izbora, okreće se prema dobru ili zlu. Prema tome Daena predstavlja unutarnje sebstvo. Po riječima Gatha, najbolja Daena je najbolja religija.

Već smo odredili um, Mana. On je izvor svete ili dobre mudrosti. Dobro je sinonim sa svetim. Baodha je sredstvo percepcije. On pred­ stavlja prosvjetljenje. Prosvjetljenje dolazi putem meditacije i osobnoga mističnoga iskustva. Ono je intuitivno. Dinkard kaže, «Kao što sunce osvjetljava svijet, Baodha osvjetljava čovjeka. To je svjetlo bdijenja koje potiče gospodara kuće da se brine o kući.»   Ahu, biće, život i vitalnost mogu se «usporediti s modernom koncepcijom Životnog poriva ili Elan vitala.»   Ahu se primjenjuje kako na dušu tako i na tijelo, ali u tom kon­ tekstu on supostoji s tijelom i njegova je funkcija zajedno držati dušu i tijelo. Tijelo se preobražava kada u njemu Ahu više ne boravi. Fravaši je složeniji koncept. Iz dolje navedenih razloga, Gathe ga ne spominju. Ali u Avesti obožava se Fravaši ispravnih ljudi zajedno s njihovim svojstvi­ ma Ahu, Baodha i Daena.        Fravaši krjeposnih ljudi obožavaju se, jer oni priskrbljuju pobjedonosni put istine onima koji ih posjeduju. Fravaši doslovce znači ispovijed. Fravaši ostaje dobar i, za razliku od Daene, na njega ne utječu negativno djela njegovoga posjednika. U Avesti se uopće ne spominju Fravaši-i zlih ljudi. Moj je zaključak da Fravaši izgubljen­ ih duša napušta tijelo. Fravaši-i su možda prototipovi sveg života kako čovjeka tako i životinje, koji postoje prije  stvaranja.)»  Fravaši-i se mogu smatrati Božjom zrakom u svakom stvorenju, bilo da su to ljudska bića ili životinje. Fravaši je dobrota. Daena boravi samo u ljudskim bićima. Za Fravašije se također kaže da su zaštitini duhovi rođenja.

Odsutnost Fravašija u Gathama nije slučajna. Vjeruje se da je Fravaši ostatak kulta štovanja predaka koji je prevladavao u mnogim primitivnim društvima uključujući i Iran prije mazdaizma. Mora da ga je Zarathuštra namjerno isključio iz Gatha kako bi sačuvao nedirnutim monoteizam. Magi su ga obnovili kao duha-čuvara. Dastur dr. Dhalla povezuje Fravaši s Platonovim konceptom  «ideje»,  rimskom zamisli o Genima, egipatskim pojmom Ka i brahmanskim elementom Atman.

Mora da je i sam Dhalla bio svjestan ograničenja takve usporedbe, jer odmah nastavlja da u brahmanizmu svako stvorenje, dobro ili loše, ima Atman, ali u Avesti samo dobri imaju Fravaši. Sve smo ovo ovdje na­ veli kako bismo otklonili pogrješno shvaćanje nekih Zapadnih znanstve­ nika da Fravaši predstavlja Ahura Mazdu. Takvo stajalište je potpuno neodrživo.

Svečanost u čast Fravašija otišlih duša, koju su slavili Zartušti u Iranu i Parsi u Indiji i Pakistanu, slična je kršćanskom Dušnom danu. Ona se također povezuje s mnogim ritualima koji zahtijevaju točnu iz­ vedbu, poput onih u indijskim Pitarama ili rimskim Manesima,                                                       Neki znanstvenici     ukazali su na mogući utjecaj koncepta Fravašija kako u Talmudu tako i u Novom zavjetu, pokazujući time svoju univerzalnost u ovom ili onom obliku.

Rabeći  sposobnosti kojima  su obdarena,  ljudska bića bi trebala biti sposobna  razlikovati dobro od zla i izabrati pravi put. Tijelo kao fizički predmet ne može djelovati bez duše i njezinih sposobnosti. Iako su u mazdaizmu materija i duh dvije odvojene supstance, oni uzajamno djeluju jedno na drugo. Um utječe na tijelo. U tom uzajamnom djelova­ nju prevaga je na umu, premda i tijelo može utjecati na um. Svako ima vlastite odlike, a oba su Božje tvorevine. Čovjek ima posebno mjesto u odnosu na materiju i um. On ima izbor da ih uporabi za svoju sreću i na­ predak svijeta, ili za razaranje obojega. Svijet je Božja tvorevina, i njime upravlja isti zakon koji upravlja djelatnostima uma. Taj naglašeni duali­ zam koji su mnogi pogrešno shvatili, prouzrokovao je da o mazdaizmu misle kao dualističkoj religiji. Teološki on je monoteistički; moralno on je dualistički. On izdvaja zlo iz carstva beskonačnoga i apsolutnoga i smješta ga u carstvo konačnoga čovjeka. Čovjek može i mora sprječiti pojavu zla. Zarathuštrau Gathama kaže obraćajući se Bogu: «O, Mazda! Od početka, putem tvoje Mudrosti, ti si oblikovao Daenu, savijest, kako bi čovjek mogao razabirati i Manu, mudrost, kojom će upravljati svojim činima; i podario si mu moć mišljenja, govorenja i djelovanja kako bi izabrao svoja vjerovanja.»1   To je načelo slobode izbora koje se iznosi u Gathama.

Kao pozitivan i negativan, teza i antiteza, um i materija, i u svakom drugom smislu u kojemu se dualizam rabio, zarathuštranski dualizam samo se odnosi na um i slobodu izbora. On označava dva antipodna po-

gleda, položaja, prototipa, naravi, ćudi, karaktera, duhova, moralnosti i mentaliteta u duhovnom okviru. Oni se niti nadopunjuju niti mogu stvori­ ti sintezu. Oni su nepomirljivi i ne mogu se povezati jedan s drugim. Oni se razilaze u shvaćanju, vjerovanjima, riječima i djelima. Oni se su­ protstavljaju  jedan drugome na svakom koraku. Iz toga razloga čovjek mora načiniti svoj izbor inteligentno, konačno i nedvosmisleno. To raz­ likovanje je od vitalne važnosti za pravo shvaćanje zarathuštranske slo­ bode izbora s obzirom na dualizam.

Manihejstvo   je       također      nepopustljivo      dualistično,       ali     ono izjednačava zlo s materijom,  a dobro s duhom.  To je odstupanje od zarathuštranskoga dualizma. «Manihejstvo je duboko utjecalo na islam­ ski misticizam, a preko sv. Augustina ostavilo je traga i u kršćanstvu,», a izgleda i kod nekih zarathuštranskih pisaca sasanidskoga razdoblja. Postoji izrazita razlika između mazdaizma, koji vidi cijelo stvaranje kao dobro, i religija koje ovaj svijet drže sotonskim. Svaka iskvarenost u svi­ jetu nastaje poslije pojave čovjeka u svemiru; ona je ishod čovjekovoga pogrješnoga izbora. Taj pogrješan izbor istovjetan je sa zlom.

Čovjekova zloća je stvarnost Ahrimana u mazdaizmu. Ta činjenica rješenje je zagonetke zašto bi dobar i svemoćan Bog stvorio zlo!  Od­ govor je da čovjek, a ne Bog stvara zlo. Bog je, ili mogao učiniti čovjeka robom bez slobode izbora, ili obdariti ga slobodom i pustiti da zli pate uslijed svoga pogrješnoga odabira. Zarathuštranski mudraci uvijek su vjerovali da Bog, Savršeno biće, ne može pokrenuti nesavršeni svemir. Stoga je nesavršenost zla djelo nesavršenoga čovjeka.

Da  zaključimo,  moralni  dualizam je  životna  stvarnost.  Bog je stvorio mentalni i fizički svijet. Sve što je stvorio Bog je dobro. Božje tvorevine u njihovim iskazivanjima u mentalnom i fizičkom svijetu po­ javljuju se kao suprotni blizanci. Sam Bog nema blizanca. Ako bi se dua­ lizmom impliciralo da postoje dva stvoritelja, onda kozmički dualizam ne postoji u zarathuštranizmu; mentalni dualizam postoji. Ako se pod dualizmom podrazumijeva izražavanje suprotne ili komplementarne po­ jave, kozmički dualizam doista postoji. Stoga se Spenta Mainyu iskazuje s Angra Mainyom - dobro sa zlim. Gathe propovijedaju obožavanje jed­ noga Boga, Ahura Mazde, i neprestanu borbu protiv zla. Gathe ukazuju na zlo koje se pojavljuje u čovjekovoj misli, riječi i djelu. Čovjek kao suradnik Ahura Mazde mora se sustegnuti od zloće i neumorno joj se su-

protstaviti. Manifestiranje Ahura Mazde u njegovim glavnim moralnim atributima znači pojavu Spenta Mainyua - Svetoga Stvaralačkoga Duha Ahura Mazde sa svim glavnim odlikama - kao Božje slike u ovome svi­ jetu. Stvaranje čovjeka prema Božjoj slici i prilici kao njegovoga surad­ nika; te jedinstveno etička priroda mazdaizma omogućila je preobrazbu moralnoga  dualizma  u  kozmički  dualizam  (u  smislu  postojanja  dva stvoritelja, u Mlađoj Avesti i pahlavskoj  literaturi). Moralni dualizam, postojanje dobra i zla, životna je činjenica s kojom se zarathuštranin mora suočiti i prevladati je.