BRIJEG SVJETLOSTI

Pretpostavka da smo  individua je naše najveće ograničenje.

Pir Vilayat Khan

Noć je i konačno sam u Delhiju. Taksist me na lošem engleskom pita kuda idemo. Trljam oči i razmišljam kuda prvo. Nezgodno je da ovako kasno upadam u ašram Radhasoami, odnosno Sant Mat misije, koja mi je cilj. Odlučujem se za hotel »Imperial« u centru grada, odakle ću se telefonom najaviti u ašram. Šofer klima glavom i u tišini se vozimo rasvjetljenim širokim ulicama s bezbrojnim kružnim kretanjima. Prolazimo kraj otmje­ nih hotela i uz potleušice prosjaka nagnute na visoke zidove, koji opasu­ ju kuće onih bogatijih. U centru sam, na Janpathu. Na ulazu u »imperial« visoki, brkati portir odjeven u uniformu, koja me podsjeća na stare bri­ tanske. Salutira mi. Miris predvorja pokreće asocijacije na stare dane, kad sam ovamo dolazio natovaren kamerama. Nije pametno, ali prije spa­ vanja moram popiti kapučino u hotelskom restoranu. Šef sale me se sjeća i ljubazno pita kako stvari stoje u mojoj zemlji. Konačno odlazim u sobu, uranjam u toliko željenu vodu i liježem u krevet, u društvu misli o mom susjedu iz zrakoplova i neobičnoj priči o tradiciji s čijim ću se spiritualnim liderom sresti već možda sutra. Jaimal Baba Singh, jedan od najvećih majstora u povijesti Sant Mata, rekao je: »Nećemo ovdje živjeti vječno. Duljina našeg života je određena u sekundu, kao i broj naših dahova. Odmaknite svoj um od svjetovnih želja i okrenite pažnju prema Shabdu (»Unutarnjem Zvuku«)...« S tim mislima tonem u san.

Budim se, ali ne znam koliko je sati, jer su preko prozora navučene teške, tamne zavjese, koje štite od indijske vrućine. Ne mogu se odlučiti što prvo: jutarnja kava u restoranu ili telefonski poziv u Kirpal Ashram, aktualno sjedište Sant Mat tradicije, u kojem živi čovjek kojeg želim sresti

-    Sant Darshan Singh. Odlučujem se za ovo drugo, jer me hvata neka nervoza, kao prije utrke. S obzirom kolike sam gurue sreo, ne bi smjela. S druge strane se javlja ljubazni glas, koji već zna tko sam. »Šaljemo auto po vas za jedan sat«, govori mi gospodin Sethi, s kojim ću se kasnije sprija­ teljiti i od njega mnogo naučiti o ovoj školi joge. Zahvaljujem se i ubrzano

 

Sant Darshan Singh

pakiram stvari. Kava je razočaranje, i ne znaju što je to espresso, pa po­ novo naručujem kapučino, koji ovdje spremaju odlično, a najbolji je na svadbama gdje su me, kao stranca, često pozivali. Indijci koji su bogatiji vole na svojim vjenčanjima vidjeti i strance, jer, kako mi se čini, to im godi zbog društvenog prestiža. Tako sam gostovao na desetak svadbi ljudi, ko­ je sam tada vidio prvi i zadnji put u životu.

Kirpal Ashram je smješten uz kanal, u delhijskom predgrađu Vijay Nagar. Male su ulice oko ograđenog kompleksa zgrada nepopločene i da­ nonoćno pune ljudi. Mini trgovine bez prednjeg zida rade praktično non- stop, a svako malo iza nekog ugla naleti kakva krava, za koju nije jasno ima li vlasnika. Krave su ovdje mršave i hrane se svim i svačim. Jednu

 

Sant Kirpal Singh

sam vidio kako jede novine i nije mi bilo jasno kako može probaviti nešto takvo. Ašram ima dva ulaza, s po tri čuvara na svakome. S druge se stra­ ne nalazila zgrada za goste, trokatnica sa skromnim sobama betonirana poda i kupaonica s tušem i zahodskom školjkom. Na zidovima slike bra­ datih Sikha, majstora Surat Shabd joge. Moj domaćin vidi da sam umo­ ran i nudi mi da popijem čaj u zajedničkoj kuhinji u prizemlju ili prile- gnem u sobi. Gospodin Sethi ima sedamdesetak godina, vrlo je vitalan i sa suprugom živi unutar ašrama. Ima četvero djece, za koje se može reći da su uspjeli u životu. Dvoje živi u SAD. Zvučalo mi je tako neobično kad je, dok smo pili čaj, rekao: »... Moj život ima samo jedan smisao. Hvala Bogu, zdrav sam, ali jedva čekam da se pridružim svom majstoru u višim

134

regijama. On će doći iznutra i kad ga ugledam okom duše znat ću da je vrijeme za odlazak...«

To me podsjetilo na prethodnog majstora Sant Mara, Sant Kirpal Singha, koji je umro u 80-toj godini života, još 1974. godine. Njegova je supruga umirala od teške bolesti, čini mi se da je u pitanju bio rak grla, pa su svi znali da se trenutak njena odlaska približava. Na dan kad je umr­ la, veliki se majstor Kirpal nagnuo nad nju i pitao je: »... Vidiš li me iznu­ tra?« Umiruća je žena zatvorila oći i kimnula glavom. Kirpal Singh je šut­ ke otišao u drugu sobu i nekoliko minuta kasnije njegova je životna suput­ nica izdahnula. Prema Sant Matu, po dušu čovjeka koji umire dolazi svjet­ leće tijelo majstora tradicije, koji ga  je  inicirao  u  tehniku  Surat Shabd joge. Majstor dolazi iznutra i vodi čovjeka u unutarnje, više svjetove, na nivo koji je svojim životom i duhovnim postignućima zavrijedio. No, cilj je Surat Shabd joge - umrijeti za života. Ili, drugim riječima, putovati svi­ ješću na »drugu  stranu«  i  vratiti se  u ovozemaljsko  tijelo. »Umirati sva­ kodnevno« ovdje ima specifično značenje. Radi se o iskustvu u meditaci­ ji, koje je svoju snažnu potvrdu našlo u svjedočanstvima osoba koje su preživjele kliničku smrt i zavirile na »drugu stranu« silom prilika.

Prije no što sam prilegao u hlad sobe, da se konačno naspavam, kroz glavu mi je prošlo objašnjenje iz jedne od brojnih knjiga o Surat Shabd jogi: »... Dok se svi sustavi joge bave podizanjem kundalini shakti do saha- srar ćakre i kao takvi barataju motornim silama u tijelu, Surat Shabd joga barata senzornim silama i ima za cilj napuštanje tijela i putovanje sviješću u regije koje se u spiritualnoj hijerarhiji nalaze iznad najviše ćakre. Klasič­ na joga ne može dovesti do najviše razine unutarnjih svjetova, pravog doma duše i mjesta vječnosti, koji se u Sant Matu naziva Sach Khand..«

Zaspao sam tvrdim snom i probudio se tek u kasnijim popodnevnim satima. Izašao sam na otvoreni hodnik ispred sobe i osjetio da je vrućina popustila. Puhao je ugodan, topao vjetar, što me je u sjećanju odvelo do još jednog jogija, koji je na mene ostavio jak dojam. Bilo je to mnogo juž­ nije, u predgrađu Bangalorea, u kojem je živio vjerojatno najpoznatiji ta- pas jogi Indije - Shivabalayogi. Kasnije čuveni jogi. rodio se u malom selu Adivarapupeta, država Andra Pradesh, u siromašnoj porodici, pa je kao dječak od 13 godina prodavao beedi (jeftine indijske cigarete smotane od lista duhana i povezane koncem) u lokalnom kiosku. Kad mu je bilo četr­ naest godina, dogodilo se nešto neobično. Pred dječaka je pao kokosov orah i on je imao čudnu viziju svjetlosti, koja ga je inspirirala toliko da je odlučio sjesti u meditaciju i ne odustati do pune samospoznaje. U počet­ ku je tako sjedio ispod drva na obližnjem brijegu i meditirao satima, bez ob­ zira na kišu, prašinu i vrućinu. No, djeca su iz sela dolazila do drva i ma­ zala ga blatom. Nije reagirao, ali je netko zaključio da se radi o osobitoj

ličnosti i pronašao skromno mjesto, gdje je nastavio meditirati praktično neprekidno. Jeo je samo malo mlijeka i riže, oko pola noći, kad bi otišao do obližnje vodene površine i okupao se. Povećavao je broj sati medita­ cije, do 23 dnevno, i to je tako trajalo ukupno 12 godina.

Kako mi je rekao Shivabalayogi, tada mu se ukazao sam Shankara, Bog, i rekao da prestane s trapljenjem. Posljedice za djelo jogija bile su drastične. Prsti na rukama, koje je godinama držao u istom položaju, za­ kržljali su tako da ih zapravo nije mogao micati, a noge su mu stradale da se jedva kretao uz pomoć svog prevoditelja, koji je prevodio njegove raz­ govore sa strancima s jezika telugu na engleski. U intenzivnom trapijenju nije ga spriječio ni ujed kobre, od čega mu je poplavila cijela noga. S me­ ditacijom nije prekidao, niti zatražio medicinsku pomoć. Tragovi gmazo­ vih zubi još su se uvijek jasno vidjeli na tabanu neobičnog jogija.

Objasnio mi je da se cijela tehnika kojom se služio svodila na kon­ centraciju na ekran između očiju. Što god da se tamo pojavljuje treba ignorirati i nastaviti s koncentracijom na sam ekran. Kad se čovjek može savršeno koncentrirati na objekt koncentracije, u ovom slučaju na taj prazni ekran koji vidimo medu očima kad ih zatvorimo, na 12 sekundi, to se stanje zove dharana.  Kad jogi ojača svoju koncentraciju tako da ona potraje 12 puta 12, odnosno 144 sekunde ili 2 minute i 24 sekunde, to se postignuće zove dhyana. Konačno, kad je pozornost neprekidno sažeta na jednom objektu 12 puta 12 puta 12 sekundi, dakle 1728 sekundi, od­ nosno 28 minuta i 48 sekundi, to se stanje naziva samadhi. Kao Što sam ranije naveo, postoje suptilne razlike u različitim stupnjevima samadhija, no načelno je razvoj jogija prema savršenom stanju opisan ovdje nave­ denim stupnjevima. Kad se sva navedena stanja primijene na neki objekt. postiže se stanje samjame. Oblik stvari nestaje, a ostaje samo njihovo značenje. Stanje samjame preduvjet je postizanja siddhija, moći o kojima smo toliko govorili.

Jednom sam u meditaciji doživio stanje dharane, a iskustva su mi se poklapala s onima koje mi je u svojim pismima sa Sri Lanke opisao naš profesor Čedomil Veljačić, budistički monah Theravada škole, duhovnog imena Bhikkhu Nanajivako. To produljeno sažimanje pozornosti kratko­ trajni je osjećaj stapanja s onim što se nalazilo pred zatvorenim očima, uz pojavljivanje neobičnih bljeskova svjetlosti. Imao sam dojam da je stapa­ nje s tim mrakom na ekranu izmedu očiju prethodilo stanju koncentraci­ je u kojem se zapravo javila ta svjedost, koje čovjek postaje svjestan tek kad iz tog stanja izađe. Posljedica dharane jest i anandam, osjećaj dubo­ ke opuštenosti i blaženstva, koji traje preko cijelog dana. i to je jedan od kriterija po kojem možete znati da ste uopće nešto takvo iskusili.

Dakako, u to da je Shivabalayogi dosegao najviši stupanj razvoja u njegovu se ašramu uopće nije sumnjalo.  On bi  cijele  dane  provodio u

H6

meditaciji, a svaku se večer u velikoj dvorani ašrama odvijala neobična predstava. Točno u 19 sati počelo bi pjevanje bhajana, jogi bi se pojavio iz svojih odaja i sjeo na naročito postolje prekriveno tigrovim kožama. Za­ žmirio bi, a svjetlo je u dvorani smanjeno. Kao da su nekakvi valovi dola­ zili od baze njegove kičme prema gore, on bi se tu i tamo stresao. Nakon nekog vremena, postao sam svjedok nečega što su ovdje zvali bhava. Bila je to moć jogija nad onima koji su se nalazili u dvorani, koja se manifesti­ rala tako da ih je bez ikakve vidljive komunikacije stavljao u trans. U tom su transu »postajali« indijska božanstva u liku životinja, pa ste mogli vid­ jeti ženu koja je polako puzala četveronoške, vjerujući da je slon, valjda bog Ganesha. Bio je tu čovjek koji se »pretvorio« u majmuna i skakutao okolo kao da je doista ta životinja. Možda se zapravo radilo o bogu-maj- munu Hanumanu.

Kad je riječ o životinjama-božanstvima, zanimljivo je da Carl Gustav Jung postavlja tezu da, kako sve dublje poniremo u nesvjesno, srećemo razna takva bića iz mitologija, ali ne samo njih, već i druge bogove i bo­ žanstva. Na vrlo dubokim razinama nesvjesnog, manifestiraju se unutrašnje Sunce i Mjesec. Premda se Jung za života nerado izjašnjavao o eventual­ nim mističnim implikacijama svojih teorija, teško se oteti dojmu da se za­ pravo radi o univerzalnim iskustvima, koja su u svakoj tradiciji opisana dru­ gačijim terminima. Jung je onome što se često smatra praznovjerjem dao smisao i sva mitološka bića pokazao dijelovima kolektivnog nesvjesnog.

Bilo je i drugih scena, kad su se neki grčili po podu, radili grimase i ispuštali razne zvukove. Seansa je trajala jedan sat i prema kraju se inten­ zivirala sve snažnijim bubnjanjem ritualnog bubnja, koji je udarao čovjek specijaliziran za ovakve situacije. Odmah po prekidu glazbe, ljudima u transu su pristupali jogijevi pomoćnici i vraćali ih u normalno stanje, uti- skujući im na čela bijeli »vibhuti«, prah koji je prethodno blagoslovio Shi- vabalayogi. Nekima je trebalo i dvadesetak minuta da dođu k sebi. Pri- mjetio sam da su svi bili Indijci. Dakle, faktor vjerovanja, pomislio sam. To sam kasnije i rekao jogiju, koji me samo čudno pogledao i rekao mi da dođem sutradan, u isto vrijeme.

Nisam odolio znatiželji i pojavio sam se i drugog dana. Ovaj mi je put rekao da sjednem u mrak na suprotnom kraju dvorane i zatvorim oči. Tada ću barem djelomično vidjeti o čemu se radi. Učinio sam ono što je tražio, a prije toga sam uočio da je ovaj put došla grupa Talijana, jedan japanski par i dva Amerikanca. Ritual je počeo. Sve me žuljalo i naslonio sam se na hladni zid dvorane. Nije mi bilo ugodno, zbog buke koju su proizvodili indijski instrumenti. Odlučio sam uporno žmiriti, upravo kako me je uputio jogi. Nakon nekih desetak minuta, primijetio sam svjetlosnu kuglu kako se polako približava mjestu između mojih zatvorenih očiju. Bila je nekako plavkasta, nejasnih rubova, a njena se svjetlost diskretno

pojačavala. Jasno se sjećam kako sam u tom trenutku pomislio; »Mora da mi netko svjetli u oči sa svjetiljkom, to je opet nekakav indijski štos.« Ot­ vorio sam jedno oko, duboko uvjeren da ću vidjeti nekoga kako stoji iz­ nad mene, sa svjetiljkom uperenom u moje oči. Nije bilo nikoga. Okruži­ vao me mrak, jer su ono malo svjetla u dvorani zastrli oni koji su skakali ispred mene. Zatvorio sam oči i vratio se svojoj kugli, koja je mirno čuča­ la u mom »trećem oku«. Nisam osjećao ništa posebno, osim možda neku lakoću, kad sam poželio koncentrirati se na tu svjetlost. Kopkalo me što se događa sa zapadnjacima, pa sam se pridigao i preko glava Indijaca u transu promatrao što rade. Talijani su izgledali mesmerizirano. Jedan od njih, zvao se, kako sam kasnije saznao, Danielle i došao iz Venecije, od­ jednom je počeo plakati, da bi taj plač prešao u histerično urlanje. Ostali su plakali, ali su bili mirni. Amerikance nisam uspio primijetiti. Možda su se prestrašili i zbrisali. Japanski je par sjedio u jednom kutu, prekriženih nogu i u meditaciji. Lica su im izgledala kao maske. Po završetku seanse, u kojoj je jogi odlučio demonstrirati bhavu malo oštrije, pozvani smo u njegovu sobicu neposredno do dvorane. Ovdje su nas počastili kolačima, dok je Danielle i dalje tulio u kutu. Netko je namignuo na njega, a jogi je odmahnuo rukom i rekao: »Pustite ga...« Osjećao sam se vrlo ugodno i relaksirano. Pridružio nam se i jedan Amerikanac, koji je ovdje boravio već šest mjeseci, kao jedini zapadnjak koji je boravio unutar zidina ašra- ma. Bio je to pedesetogodišnjak, koji je došao iz Minnesote. Rekao mi je da meditira šest sati dnevno. Pitao sam ga za iskustva koja ima. Odgovo­ rio mi je: »Život ovdje nije lak. Kad meditiram i misli mi odlutaju, na unu­ tarnjem mi se ekranu ukaže Shivabalayogi i nešto mi pokaže gestikulaci­ jom. Koji put nešto i kaže...« Ali, na kojem jeziku - podbadao sam ga - kad ne govori engleski, a ti ne znaš telugu? Moja ga se primjedba uopće nije dojmila. Dodao je: »Hmmm. Dobro pitanje. Ja to doživljavam kao da mi je govorio na engleskom jeziku i katkada mi se čini da to u glavi i ču­ jem. Međutim, kad je nešto na nivou misli, jezik ne igra ulogu. Ako ti i ja sada promatramo cvijet, ime se za njega u našim jezicima razlikuje, ali ćemo obojica pomisliti isto. Obojica ćemo znati da je to cvijet i ako neko onome drugome prenese mislima to svoje znanje da se radi o cvijetu, on će to primiti i znati o čemu se radi... Mislim da na istom principu funk­ cionira jogi, koji svoje savjete prenosi mislima...«

Zanimljivo je da je Shivabalayogija, još kao mladića koji je provodio svoj čuveni tapas, posjetio ne manje slavni Tapasviji Maharaj, kojeg sam spomenuo ranije, kao jednog od rijetkih za koje je dokazano da je živio vrlo, vrlo dugo. Shivabalayogi ga, ustvari, nikada nije sreo, jer je u vrije­ me njegova posjeta bio u dubokom samadhiju. Tapasviji Maharaj je u mladiću, kako kažu oni koji su se tada nalazili u blizini jogija, prepoznao reinkarnaciju svog učitelja iz prethodnog života! Naravno, ja sam pitao Shivabalayogija   za to,  no on mi nije odgovorio  ništa konkretno.  Zatim

sam pokušao saznati zna li nešto o tome kako je Tapasviji doživio tako duboku starost i može li to od njega nekako saznati. Objasnio mi je da za to treba prije svega ovladati savršeno koncentracijom, ostati meditirati u potpunom mraku dulje vrijeme i koristiti osobite mantre, koje jogi daje učeniku »... tek kad on započne s procesom i za to dođe vrijeme...« Re­ kao je da umrlog gurua koji je znao tajnu produljenja života može kontak­ tirati u »Brahminu svijetu...« ili »... svjetovima Brahme...«.

S obzirom da je bio gotovo nepokretan i teško putovao, pitao sam ga kako može nadzirati razvoj svojih učenika koji žive daleko, čak na drugim kontinentima. »Jogi može imati milijun astralnih tijela i njima putovati ka­ mo želi. Kad ga netko zatreba, od njegovih učenika dakako, on će biti ta­ mo. Dovoljno je da učenik na njega pomisli i njegovo će astralno tijelo biti tamo, gotovo trenutno«, rekao je. Inzistirao sam na tome da je nemo­ guće da jedan čovjek istovremeno komunicira s više ljudi i u više svojih astralnih tijela. Objasnio mi je da onaj koji nije postigao to više stanje svi­ jesti, kad može imati neograničeni broj astralnih tijela, ne može shvatiti kako to izgleda i što je sve tada moguće. A moguće je sve o čemu je on govorio.

Shivabalayogi je bio jedini jogi kojega sam sreo, a da je o sebi uvijek govorio u trećem licu. Iz praktičnih razloga, ja ovdje njegove odgovore i izjave navodim u prvom licu jednine. On je običavao svaki odgovor za­ počinjati sa »...Swami kaže...«. Pretpostavljam da je time htio naglasiti od­ vojenost stvarnog Sebe od tijela u kojem je boravio. Smatrao je da su danas doista prosvijetljeni jogiji i mistici rijetkost. Formulirao je to u izja­ vi: »Danas ima mnogo spiritualnih lidera, ali oni nisu jogiji, nisu duhovni majstori...«

Kad je bila riječ o kundalini shakti, ćakrama i bilo kakvim teorijama vezanim uz stupnjeve razvoja u jogi, Shivabalayogi je odbijao svaku dis­ kusiju. Kad je učenik sazrio, onaj koji mu treba pokazati put pojavit će se spontano. Trčanjem za guruima i poguravanjem vlastite evolucije ne mo­ že se učiniti mnogo. Bio je jasan u svojim uputama aspirantima; »Samo vam jednom dajem upute što trebate raditi. Koncentrirajte se na ekran između obrva, na ono što zovete »trećim okom« i ignorirajte sve feno­ mene koji će se pojaviti. Ne morate ništa znati o jogi, ćakrama, kundali­ ni... Kad dođete do jedne točke i trebate pomoć, ja ću biti tamo i uputiti vas. Sve je vrlo jednostavno, samo slijedite ove vrlo jasne upute...«

Za svoga boravka u Americi, Shivabalavogi nije izazvao neki osobit interes, najvjerojatnije zato što nije poznavao engleski jezik, a i nije bilo lako odgovarati na sva ona tipična zapadnjačka pitanja, na koja nije bio naviknut, jer je imao samo pokojeg sljedbenika izvan Indije. Njegovi od­ govori na upite zapadnjaka često su nerazumljivi i on uglavnom ponav­ lja da je tajna u upornom vježbanju.  Počinje se s jednim satom ujutro i

navečer, a penje do ukupno deset sati na dan. Njegova joga nije bila sredstvo za terapiju žrtava modeme civilizacije, već spiritualni razvoj, koji je bio iznad svega, čak iznad vlastitog preživljavanja. Rekreativci koji su se skupljali oko njega brzo bi otpadali.

Kad sam bio kod njega, a bilo je to više puta, pa mi se čini da, kad sad o tome govorim, mislim na 1990. ili 1991. godinu, upitao sam ga za dolazak Mesije koji je najavljen i u indijskim Vedama, Neki vjeruju da je to Sai Baba, a ime koje se spominje, kad se na tu ličnost misli, jest Kalki. Po nekima Kalki Avatar, odnosno Avatar tamnog doba. Kali Yuge. Tada mi je Shivabalayogi rekao da »... je Kalki već rođen, u Indiji, a sada je star sedam godina. Gdje se nalazi, jedna je od najvećih tajni, jer bi mu život mogao biti ugrožen. Dužnost svih jogija je da štite Kalki Avatara, koji će svoju misiju objaviti još ovoj generaciji ljudi na Zemlji...« Tako je govorio Shivabalayogi, koji će se nakon svoje smrti, navodno, i sam javiti kroz sedmogodišnju djevojčicu iz Delhija, nekoliko godina kasnije. Poruka ko­ ju je prenio preko djeteta, ako čitavu stvar možemo uzeti kao nešto što je moguće, odnosila se na razloge njegova napuštanja fizičkog tijela. »... Moje me je nepokretno tijelo sprječavalo u obavljanju misije koju sam morao izvršiti, pa sam ga odlučio napustiti i vratiti se u novome...«-poru­ ka je jogija s one strane groba.

Shivabalayogi je umro u bolnici u Kakinadi, 1995- godine. Bio je u kasnim pedesetima, a prvo su nastupile komplikacije s bubrezima. Zatim su počeli problemi sa srcem. Koji dan prije smrti, kako se čini iz svje­ dočanstava onih koji su ostali s njime do kraja, primijetio je da mu se kun- dalini shakti penje po kičmi prema gore, brzinom od otprilike jedan cen­ timetar na sat. Jesu li to bili znaci da se smrt približava? Tko zna. Umro je u ranim popodnevnim satima, dok je kraj njegova kreveta u bolnici sje­ dio jedan od njegovih učenika. Kad ga je nešto pitao, Shivabalayogi je podigao ruku u zrak i prekinuo ga. Slijedećeg je trenutka bio mrtav.

Shivabalayogi je po mnogo čemu bio zanimljiva ličnost. Ekstremni asket, on je vjerovao da je Krist bio jogi koji je boravio u Indiji i tamo pro­ šao tapas, trapljenje u trajanju od 12 godina. Shivabalayogi je jednom re­ kao da je »kralj spalio zapise koji su govorili o Kristovim duhovnim iskust­ vima...« To se odvijalo na Himalaji, a tvrdio je da su svi religijski lideri od većeg značenja ubijeni. Tako je Isus razapet na križ, Buddha otrovan, na­ vodno gljivom koja se zove »svinjska nožica«, a Muhamedu su smrskali lubanju. To su, dakako, bile slobodne interpretacije jogija koji nije bio ško­ lovan poput, recimo, dr. Goela i nije mogao davati složena teoretska tu­ mačenja odnosa medu religijama. Ozbiljniji učenici koje je imao, posve­ tili su se potpuno meditaciji, na raznim mjestima u Andra Pradeshu, i ni­ kada nisu bili na raspolaganju znatiželjnicima i onima koji nisu vjerovali da je duhovni put jedino što u ovom životu ima nekakvog smisla. Davao je zanimljive izjave o tome što bi se dogodilo da dođe do potpunog

uništenja planetarnog života, uslijed nuklearnog rata. Planetu bi nastanila druga bića iz svemira, prije ili kasnije. No, do toga ne smije doći, rekao je.

Bio je od onih jogija koji nisu imali gurua i oslanjali su se na vlastitu intuiciju. Nepokolebljivo je radio svoj tapas dvanaest godina, a vođen je bio isključivo iznutra, o detaljima čega zapravo nikada nije htio pričati. Spomenuo bi da je moguće iznutra sresti svakog od velikih proroka, bez obzira kojoj religiji pripadali, a jednoj je ženi, na upit vrijedi li to i za Isusa Krista, odgovorio; »Vježbajte onako kako vam kažem, budite uporni i pri­ je ili kasnije srest ćete iznutra onoga koga želite. Ako je to Krist, bit će to susret s njim...« Ne samo da si nije razbijao glavu o tome koja je religija ispravnija i bolja, već o njima nije mnogo ni znao. Za njega je put bio je­ dan. Bez obzira na to što se događalo, jedino što je bilo bitno jest čvrsto ostati na tom putu. Kad sam ga pitao za mantre, rekao je: »Radi što ti ka­ žem. Ako će ti biti potrebna, mantra će sama doći...«

Kad sam pokušao saznati nešto više o eventualnom nasljedniku Shi- vabalayogija, kojeg sam se nadao pronaći medu onima koje je uveo u svoju metodu meditacije pred mnogo godina i koji su još uvijek živjeli kao pustinjaci u državi Andhra Pradesn, nisam  uspio.  Teško  je  vjerovati  da ima mnogo ljudi koji mogu slijediti rutinu jednog Shivabalavogija, a oni koji to mogu zacijelo ne trebaju publiku.

Inače, kako smo vidjeli, u Andhra Pradeshu živi Sai Baba, ali on nije jedini u tom dijelu Indije koji je demonstrirao neobične moći. Tu, u blizi­ ni njega, živio je Premananda Swami, došljak sa Sri Lanke, koji je u svo­ joj zemlji od ranije poznat po moćima materijalizacije (imao sam u ruka­ ma figuricu zlatne boje, visine cca tri cm, koju je Premananda Swami materijalizirao jednom Francuzu) i raznim drugim čudima koja je izvodio. Utemeljio je ašram u koji su često svraćali i Sai Babini sljedbenici, kojima bi materijalizirao razne predmete i pokušao ih privući svojim učenjima. Izgledom frapantno podsjeća na Sai Babu, osobito bujnom kosom, ali je mnogo mlađi, u ranim četrdesetima. Ovamo je, koliko sam shvatio, stigao 1984. godine, ali je uvijek ostajao u sjeni proroka iz Puttaparrhija. Jedan mi je Australac, koji je boravio u ašramu Premanande Swamija, pričao kako se zapanjio kad mu je isti počeo pričati protiv Sai Babe, od kojeg je zapravo k njemu i došao. Konkurencija je konkurencija, nema što. Stvari su uzele čudne tijekove, kad je mladoliki swami uhapšen. Optužen je za zlostavljanje dvadesetak žena različite dobi, koje su stalno boravile unu­ tar njegova ašrama protiv svoje volje, kako je ustanovila indijska policija. Isti izvori tvrde da je jedna od njih uspjela pobjeći i u susjednom selu dig­ nuti alarm, pa su razjareni seljaci, naoružani bakljama, krenuli prema uto­ čištu Avatarove kopije. Umiješala se vlast, pa se ustanovilo da je Swami Premananda imao satirski seksualni apetit. Kako su to detaljno opisivale novine, svake je noći u njegovu krevetu morala gostovati druga »učenica«, a one koje nisu prema guruu pokazivale dovoljnu predanost, dobivale su

141

žestoke batine od nekoliko njegovih pomoćnika. No, nije ostalo samo na tome. Javio se svjedok, neki Kanađanin, koji je tvrdio da je netko unutar ašrama podlegao batinama, te je sahranjen negdje na zemljištu istog. Obzirom da je Premananda po nacionalnosti Tamil, netko je prekopao i njegove političke veze. Tako se, ako je vjerovati službenim izvorima, usta­ novilo da su tamilski separatisti često gostovali u jogijevu hramu i tada bi se gledale video-snimke akcija tamilskih pobunjenika na sjeveru Sri Lan- ke. Ne znam što se dogodilo nakon što se jogi neobičnih moći, koje nitko nije osporavao, našao iza rešetaka, ali čitav slučaj nameće ono bolno pi­ tanje: kakav je odnos između moći i morala?

Svega petnaestak kilometara od Puttaparthija, živi još jedna Sai Ba­ bina kopija. Radi se o četrdesetogodišnjaku čije je ime Nagananda Swa- mi, a predstavlja se kao sljedbenik kulta božice Kali. Kad su me dva moja američka prijatelja, Richard Handel i Kevin Maher, pričepili tako da to nisam mogao odbiti, krenuli smo automobilom prema hramu ovog swa- mija, koji se nalazi u centru malog, urednog sela čije sam ime zaboravio. Domaćin je bio izuzetno ljubazan i za svaku je neobičnu sposobnost za koju sam ga pitao, samo odmahnuo rukom i rekao: »Nije to ništa...« Nije propustio dodati kako je levitirao usred sela, pred više desetaka svjedoka. i gladovao punih šest mjeseci. Dakako, može i materijalizirati predmete. Na to je dodao onaj obavezni: »Ali, nije to ništa...« Amerikanci su bili oča­ rani. Dok smo sjedili na podu ispred kipa božice Kali, načinjenog od crnog drveta, u ašram je ušao cijeli jedan razred školske djece, kao da ih je netko naručio. Jedan je od dječaka pokazao lišajeve, koji su mu se pojavili na trbuhu, a naš je swami počeo brzo mahati rukom okrenutom prema dolje. Bilo je jasno da počinje demonstracija materijalizacije vib- hutija. Odjednom se dogodilo nešto, što je očito bilo izvan scenarija. Nai­ me, odnekuda je na pod pala mala bijela kuglica i doskakutala do nas. On nije ni trepnuo okom, već se sagnuo i brzo pobrao kuglicu, da bi tre­ nutak kasnije već sjedio u svom naslonjaču, govoreći nešto dječaku na teluguu. Kuglica je nekuda nestala.

Odjednom se naglo dignuo i počeo je popravni ispit. Mahao je opet, ovaj put s mnogo više uspjeha, jer je uspio kuglicu zdrobiti medu prstima, pa je od nje ipak ispao prašak, za koji mi je netko kasnije rekao da ima okus deterdženta. Uručio ga je klincu, kojem se bas nije mililo progutati ovaj »sveti« proizvod.

Shvatio je da je upravo izgubio dvije odlične mušterije, dva Amera koji su bili na najboljem putu da popuše ovaj cirkus s drobljenjem kugli­ ce medu prstima. Održao nam je kraći govor o tome koliko sljedbenika ima na Zapadu, pri čemu sam ja poželio vidjeti barem jednoga od njih. Pokušao je još jednom s obećanjem da ovladavanje najfantastičnijim mo­ ćima zapravo nije ništa. Ako se nađete pod plastom njegove milosti. Malo

je mantrao, pa su ušle neke žene i večernja je misa počela. Bilo je evi­ dentno da nije diplomirao psihologiju, ali mora da mu je bila jača strana, jer se po njegovu kiselu izrazu vidjelo da je shvatio da šlamperaj košta i kad su u pitanju jednostavni trikovi. Vidio je to na našim licima. Prije no što smo otišli, uvalio nam je nekoliko kalendara sa svojim likom i adre­ som. Za svaki slučaj.

I sjeverno od Puttaparthija žive dvojica mladih jogija koji, po priča­ ma onih koji su ih sreli, imaju slične moći. Radilo se o vožnji od sedam sati, kroz užarenu pustaru Andhre, pa sam odustao. Nisu me uspjeli na­ vući na još jedan besmisleni izlet, u još jednu potragu za moći koja toliko fascinira zapadnjake, a ne daje im ništa od onog što im najviše treba. Lju­ di koji ne mogu svoju pozornost sažeti na jedan objekt ni dvije sekunde. obilaze one koji su čitav život vježbali zaustavljanje groznice koju proiz­ vodi ljudski um, u neprekidnoj potrazi za novim objektima prolaznog za­ dovoljstva. Dobro mi je rekao moj jogi: »Nemoj tragati za jogijima najvi­ šeg kalibra i od njih očekivati da će ti reći magičnu tajnu. Kad bi ti sve ispričali, baš sve, za tebe to ne bi značilo ništa. Da bi mogao koristiti ta viša znanja, moraš prvo ukrotiti svoj um do te mjere da ga možeš zadržati na jednom objektu više minuta, da ne govorim i sati. Počinje se od stanja u kojem se čovjek nalazi i um se kroti bez nasilja, na takav način da se u njemu ne stvori otpor. Ako se pokuša lomiti ponavljanjem mantri više sati dnevno, on se može umoriti i jednog dana predati, ali će to potrajati go­ dinama, s neizvjesnim rezultatom. Princip za koji se zalaže Maharishi Ma- hesh Yogi ispravan je, ali samo za one čija tendencija uma nije skakanje s jednog objekta na drugi. A to je slučaj sa svim zapadnjacima, odgoje­ nim u okružju obilja, propagande i drugih otrova koji um učine ovisnima, da on neće lako spontano krenuti tamo kuda bi ga trebao odvesti evolu­ cijski proces. To je razlog da uspijevaju samo vrlo, vrlo rijetki, oni za koje bismo mi na Istoku rekli da su sazreli kroz niz prethodnih života i tako zapravo u ovo kazalište došli odraditi ono malo što im je preostalo...«