PROČITANO

918

PUTA

OD 14.01.2018.

Atlas

Ne zna se do kada ce Surtsey ostati na povrsini mora. Vulkan koji mu je dao zivot, moze jednog dana prouzrokovati da Surtsey dozivi sudbinu Atlantide. I zavrsi duboko ispod nivoa Atlantika.

9.9. Atlas

Novembar 1963. Ispod juznih obala Islanda, posada ribarskog broda prisustvuje uzbudljivom dogadjaju: usred pucine uzdizao se crni oblak visok sedamdesetak metara. Skiper salje radio poruku na kopno. U roku od nepuna tri sata, naucnici i novinari pocinju da stizu na scenu. Crni oblak je dotada narastao na preko 4.000 metara. Nije bilo sumnje da je rijec o podvodnoj vulkanskoj erupciji. Svakih tridesetak sekundi eksplozije iz centra erupcije izbacuju u zrak pepeo, prasinu i "bombe" uzarenog kamenja, koji lete po 200 metara visoko. Na ivicama morskih dogadjanja moze da se uoci nova pojava; morski valovi kao da se odbijaju od nesto i vracaju natrag.

Te noci, vulkanski vrh je poceo da izranja iz uzburkanog mora. Slijedeceg jutra, iznad povrsine mora se nalazilo 11 metara visoko kopno. Erupcije su se nastavljale, novi otok je rastao. Pet dana kasnije, otok je dostizao visinu od 70 metara i duzinu od 500 metara. I nastavljao je da se siri. Islandjani su novorodjeno kopno nazvali Surtsey, prema Norveskom mitoloskom demonu vatre, Surtur-u.

Kada su se erupcije za 21 mjesec konacno smirile, u Avgustu 1965., dimenzije otoka su bile spektakularne: visok skoro 200 metara i dugacak 2 km. Nastavio je da raste i u slijedece dvije godine. Ubrzo su se na otoku javile i prve forme zivota - alge. (Reader's Digest, "The World's Last Mysteries", 1982)

Vulkanolozi su iz prve ruke mogli da posmatraju pojavu prvog otoka u sjevernom Atlantiku za 200 godina. I kako pritisak tecnog kamena, iz dubine Zemaljske kore, prvo dostize morsku povrsinu Atlantika, a potom se uzdize iznad nivoa mora.

Ne zna se do kada ce Surtsey ostati na povrsini mora. Vulkan koji mu je dao zivot, moze jednog dana prouzrokovati da Surtsey dozivi sudbinu Atlantide. I zavrsi duboko ispod nivoa Atlantika.

********

Na casovima geografije bi se stavljala karta svijeta na tablu. Kome nije upao u oci oblik africkog kontinenta koji idealno ulazi u juznoamericki i spaja se kao puzla? Donekle je slicno i sa Evropom i Sjevernom Amerikom. Ova logicna djecja ideja je bila neprihvatljiva za nauku stotinama godina. Naime, naucnici nisu imali argumenata koji bi dokazali kretanje kontinenata. Kada je njemacki meteorolog Alfred Wegener 1915. godine formulirao teoriju o izgledu pra-kontinenta, bio je ismijan. On je tvrdio da je nekada, u davnoj proslosti, kompletno tlo bilo ujedinjeno u jednom super-kontinentu. On se smatra ocem teorije o tektonskim plocama koja kaze da se svaki kontinent nalazi na jednoj tektonskoj ploci koja je pokretna (The Reader's Digest Association, "Into the Unknown", 1981). Primjera radi, evroazijska tektonska ploca se udaljava od sjevernoamericke.

Alfred Wegener je taj prvi kontinent nazvao Pangea. Istrazivanja nakon njegove smrti su potvrdili da je ovaj super-kontinent postojao prije 200 miliona godina i da su njime vladali dinosaurusi. Njegove obale je zapljuskivao univerzalni okean - Pantalasa. Vremenom se Pangea podijelila na sjeverni dio ili Laurasiu (buduce Evropa, Azija i Sjeverna Amerika), te juzni dio ili Gondvaland (Afrika, Juzna Amerika, Antarktik, Indija i Australija).

Medjutim, Pangea nije bio prvi, a niti je jedini superkontinent. Naime, paleomagnetni testovi, geoloski dokazi i distribucija fosila pokazuju da su tektonske ploce u pokretu preko 2 milijarde godina. Njihovo godisnje kretanje je oko 6-7 cm (Russell Miller, "Continents in Collision", 1983). Pomnozimo li te centimetre sa dvije milijarde (godina), dobija se cifra od milion kilometara. Drugim rijecima, kontinenti su obisli Zemaljski globus deset puta! Tokom svojih putovanja velika je vjerovatnoca da su se formirali super-kontinenti nekoliko puta. I da je kopno udaralo jedno u drugo (kao recimo Indijski otok u Azijski kontinent formirajuci Himalaje). Prije 450 miliona godina Sahara je bila pod debelim ledenim pokrivacem, a Sjeverna Amerika na Ekvatoru. Dvjesto pedeset miliona godina kasnije, svi su kontinenti bili sklupcani u jedan, Pangeu. Otada su se ponovo razdruzili i jos uvijek plove razlicitim kursevima. Neki od njih su se odvajali od matice (kao Novi Zeland od Australije), a neki su "mijenjali dresove" (Italija je "Africki" dres zamijenila sa "Evropskim" kada se zabila u evropsko tlo formirajuci Alpe). Prije petnaest miliona godina Spanija se zavarila sa Afrikom i Mediteran je postepeno presusio. Mediteranska pustinja je ponovo postala morem prije samo 6 miliona godina kada je Atlantik probio svoj put kroz Gibraltarska vrata napunivsi novo more svojom vodom za manje od 100 godina.

Za postojanje Atlantide ne treba ici milione godine unazad. Dovoljno je okrenuti sat samo stotinjak hiljada godina u proslost.

Na sredini sjevernog Atlantika se nalazi reljefni procijep koji je glavni argument protivnicima Atlantide. Naime, oni tvrde da se na sredini Atlantika ne nalazi nijedna tektonska ploca, a time nema ni osnova da se na njoj nalazi kontinent.

S druge strane, pobornici postojanja Atlantide tvrde da ovaj reljefni podvodni predio dokazuje postojanje izgubljenog kontinenta: uzorci tla, geografija terena, glacijalni ostaci, otvrdnjela lava, pjescani depoziti, uzorci biljnog svijeta... sve ovo ukazuje da su dijelovi Atlantskog procijepa nekad bili iznad povrsine mora.

Dozvolimo li mogucnost da su velike vulkanske erupcije dovele do stvaranja kopna iznad povrsine mora, onda za postojanje Atlantide ne bi ni trebala da postoji i prateca tektonska ploca. Tim vise sto je Atlantida bila samo veci otok (kao Britanski). Pogled na reljef morskog dna Atlantika logicno namece misao o postojanju vecih otoka u danasnoj oblasti Azorskih Otoka (okrenutih prema Evropi), Kanarskih otoka (preko puta Afrike) i Bahamskih otoka (pogleda prema sjeverno-americkom kopnu). Na svim ovim otocima su, nimalo slucajno, pronadjeni materijalni dokazi o postojanju drevne civilizacije Atlantide (najimpresivniji su kolosalni kameni zidovi otkriveni 1968. godine u blizini obala Biminija, dijela Bahamskog otocja).

Zamislimo gigantsku planinu koja se uzdize na subtropskom otoku. Postavimo slovenacki Triglav u prvi red; na njega nakalemimo sarajevski Trebevic, a na vrh stavimo bracku Vidovu Goru. I dodajmo jos par stotina metara visine i dobicemo osjecaj koliko je bila visoka Atlas planina na Atlantidi. Preko 5.500 metara! Znatno visa od Mont Blanc-a, najvise planine u Evropi.

Kada bi se putnici priblizavali Atlantidi prije 12.500 (ili 50.000 godina, svejedno), odlazeci sa barbarskog evropskog kontinenta, u daljini se pomaljao Atlas... izlazeci iz morskih valova ravno u nebo. Vrh se nije vidio, jer je ovaj aktivni vulkan uvijek bio okruzen oblacima. Simbolizirao je sve zivotne elemente: zemlju, vatru, vodu i zrak.

Ne cudi da je Homer u njemu crpio nadahnuce za svog giganta (epski "Atlas") u prvoj knjizi "Odiseje" u kojoj kaze da je "Atlas poznavao dubinu mora, a na svojim je ramenima drzao zemlju i nebo..."

Veliki otok Atlantida je dala svoje ime Atlantskom okeanu. A Atlantida je, opet, svoje ime dobila po visokoj planini koja je dominirala otokom.

Na drevnom Nahua dijalektu "atl" znaci voda. Kordiljerski Andi, odnosno "anti" znaci visoka planina. Atlantida kombinira dva znacenja: vodu i planinu. "Planina koja se dize iz vode" ili "planina u sredistu vode" su fraze koje pravilno opisuju velicanstven pogled na Atlas.

Jezuita iz XVII stoljeca, Athanasius Kricher, autor preko 40 knjiga, poliglota koji je poznavao 16 jezika, istrazivac koji se uz pomoc konopca spustao u vulkansko grotlo Vezuva, clan elitnog reda Malteskih vitezova... tvrdio je da su devet Azorskih otoka nista drugo no vrhovi najvisih planina Atlantide koji su jedini preostali iznad povrsine mora. A najvisi od njih, Pico Alto, je sam Atlas.

Erupcije su cinile Atlas sve visim i visim. Padine vulkanske planine su dobijale oblik terasa. Citava planina je nalikovala stepenastoj piramidi.

Izgled Atlasa je postajao prototipom za prve piramide na Atlantidi. A zatim i za spiritualne i ceremonijalne objekte u drugim antickim zemljama: Srednjoj i Juznoj Americi, Indiji, Kini, Mesopotamiji, Egiptu... Stepenaste piramide u Sakari (Egipat) ili Teotihuakanu (Meksiko), biblijski Babelov toranj (Mesopotamija), stotine kineskih piramida... svi su oni refleksija civilizacije Atlantide.

Erozija je, uzduz zapadnih i juznih obala Atlantide, formirala fine pjeskovite plaze. Sa potonucem Atlantide i ove plaze su se nasle na dnu Atlantika. Pijesak je produkt erozije i formira se samo u plitkim vodama uzduz morskih obala. Pjescane plaze, dakle, ne nastaju na dubinu od nekoliko hiljada metara. A upravo je na niz takvih plaza na dubini od 3.000 metara naisao americki oceanograf dr Maurice Ewing prilikom svojih istrazivanja Atlantskog procjepa. Putovanja je obavljao 1949. godine u podmornici i nailazio je na plaze koje su po hiljadu milja udaljene od evropskog kopna (Azori su 800 milja daleko od Portugala). Radiokarbonska testiranja su odredili i starost pjescanih plaza: oko 12.000 godina (plus/minus nekoliko stotina godina)!

Busenjem ispod povrsinskih plaza se doslo i do nivoa ispod; on je otkrio pijesak koji je star 20.000 godina i vraca nas u dane druge civilizacije Atlantide. Koncentracija ovih plaza je posebna oko Azora, na iznimno velikim dubinama i to na zasticenim mjestima. Ocigledno da podvodne struje ili vjetrovi nisu nanosili ovaj pijesak nego je rijec o plazama koje su nekad nastale iznad povrsine mora.

Slijedeci dokaz o postojanju kopna Atlantide su koraljni depoziti. Koralji se javljaju u plitkom moru, na dubinama manjim od petnaestak metara. Plitke vode Atlantide su privlacile sitne zivotinjice i alge ciji bi se sicusni kosturi akumulirali i vremenom formirali koraljne reljefe. Zauzvrat, ovi reljefi su pruzali pjescanim plazama zastitu od morskih struja i valova. Ti, nekadasnji, koraljni depoziti sa obala Atlantide, leze duboko na dnu Atlantskog okeana (Zhirov Nicolai, "Atlantis:, 1970).

Jugozapadni dio Atlantide formirao je tzv. "Veliki plato" koji je, prema Platonu, zauzimao povrsinu od 200.000 kvadratnih kilometara. Ta "panonska nizija" Atlantide bila je plodno tlo koje je davalo dvije zetve godisnje. Cak i danas, mada se nalazi ispod nivoa mora, Azorski plato je prekriven debelim nivoom plodnog tla (George Firman, "Atlantis, A Definitive Study", 1985).

Atlantidjani su kreirali impresivan sistem navodnjavanja: glavni kanal je bio 30 metara dubok, 150 metara sirok i dugacak preko 1.600 km. Mreza manjih kanala pruzala se preko 20.000 km. Voda je napajala biljne kulture, a Atlantidjanima je pruzala sansu da njome plove malim brodovima i posjecuju prijatelje.

Voda u kanalu je obogacivana toplom mineralnom vodom cime bi se osiguravao rast povrca do gigantskih dimenzija. Prekomjerne kise su se skupljale u prirodnom jezeru okruzenim planinskim vrhovima. Ovo jezero je poznato kao Medijanska udolina i nalazi se ispod okeana, ali se moze zapaziti na sonaru (Zhirov Nicolai, "Atlantis", 1970).

Povoljni prirodni uvjeti stvorili su od Atlantide zemlju izobilja. Taj "izgubljeni raj" se moze posjetiti na Azorima (i dok pisem posmatram fotografiju sume na Azorskom otoku Sao Miguel koja svojim koloritom i bogatstvom sigurno i asocira na davno nestali raj na Zemlji).

Mornari su, u devetnaestom stoljecu, na svojim putovanjima na Azore (Captain Boid G.A., "A Description of the Azores or Western Islands", 1835.), pisali: "Gotovo svaki znani tip vegetacije uspijeva na ovim plodnim otocima. Pocev od banana, breskvi, kajsija, maslina, naranci, raznih vrsta palmi, kaktusa, aloe, smokvi, grozdja..."

Davno nestali raj na Zemlji... zasticen svemocnim Atlasom.