Bila jedna igra poput šaha, s razigranim crno-bijelim kvadratima, s figurama bez čvrstih obrisa, igra koja se ne igra zbog pobjede, u kojoj nema poraza, igra koja se igra bez varanja i svršetka.

Najmoćnija figura bi u času neke crvene akcije znala izgubiti obris kraljice i poprimiti obris pješaka. I obratno. Pri tomu se ono prvo nije računalo padom, niti ono drugo, usponom. Bila je to samo razmjena iskustva.

Igru nisu igrali igrači, nego same figure. Njima nikada dosta presvlačenja u sve moguće presložbe i međuodnose, nikada im kraja izmišljanju novih oblika i načina. Pohlepa za novim situacijama, novim piruetama nije sustajala. Na crno-bijelim kvadratima plamsala je žudnja mašte da stigne do kraja maštanja. Sve crveno, neumorno. A mrtvo.

Netko je sa strane upitao nekoga:

“Kad će se konačno umoriti od igre”?

Netko je s druge strane odgovorio:

“Kada? Kad požele Igrača. Ali raspitaj se kod njih. Ne ovisi o Meni”.