Svatko od nas ima neki koncept, riječ za Boga, bez obzira radilo se o nejasnom ili preciznom konceptu i bez obzira radilo se vjerničkom ili nevjerničkom stavu. Naše zamišljanje Boga utječe i na naše doživljvanje religioznosti, i rast u duhovnoj dimenziji sebe.

Snažne, često korištene riječi poput ljubav, bog, istina, apsolut znaju biti i olako izrečene, možemo reći da vrlo malo ljudi zna pravo značenje  takvih a i drugih često u upotrjebljenih važnih autoritativnih riječi. Svi govore i često spominju takve riječi, kao i parabole i metafore, ali one većinom nema ništa zajedničko sa svim onim što se povezuje sa tom riječi.  Stalno slušajući iste riječi možemo shvatiti da se koriste  za sve i svašta, najviše za sebičnost, interes, posjedovanje nekog statusa, isticanje i vezanost za čula.

Tako pod “konceptom Boga” jednostavno mislim na ono što imamo u svom umu kad koristimo riječ Bog.
Poznato nam je da religije govore u metaforama jer ne postoji drugi način da se govori o stvarima koje pripadaju nepoznatom. To je metafora, u kojima riječi imaju veliku moć. Ljudi prihvaćaju razna tumačenja i objašnjenja, zato što im to donosi utjehu, kao što i vjerovanje donosi olakšanje onda kada je čovjek na mukama, i u stanju tjeskobe. Razna objašnjenja koja daju filozofi, svećenici,  gurui i učitelji često je važan oslonac od kojeg čovjek živi, što znači da živi životom nekog koncepta. To su obični religiozni ljudi koji su usmjereni na tradicionalni svijet predrasuda i dogmi . Dok stvarno religiozan ili svjestan sebe  čovjek napušta svijet oslobođen ambicija, nadanja i mašte. Obično svaka nada dolazi do tačke gdje ona postaje beznadežnost, i svaki san dolazi do točke gdje postaje noćna mora, a svaka želja dolazi do stanja gdje ništa ne preostaje u vama osim nezadovoljstva. Znajući ovo kroz iskustvo, čovjek postaje dozreo, razvijen, i razumijeva poredak stvari. U svijesti se tada događa rast.

Iz svjesnog rasta čovjek odbacuje ambiciju, ili ambicija otpada sama iz tog rasta. Tada osoba postaje budna. Ona se ne odriče svijeta već nije pod utjecajem jer ako ne povređujete nikoga, uključujući sebe, sve je onda dobro i lijepo. Onda možete sve raditi biti stabilni i u mislima i djelima jer sve što radite nije štetno za nekog drugog. Tada vam ni riječi ne postaju tako silno važne.

Inače u bilo kojem stanju slabosti i nerazumijevanju sebe um  spremno prihvaća otrcane odgovore u vezi s problemima koji duboko pogađaju? Zašto itko prihvaća bilo koje objašnjenje ondje gdje je riječ o velikome problemu? Uzmimo kad čovjek trpi, proživljava silne patnje, a netko dođe i nudi mu objašnjenje, pa on u tome objašnjenju traži utjehu, a ne dublji smisao koja razumije problem. Tu veliku ulogu igraju i želje koje mogu postojati samo kroz mišljenje, u formi misli. Da se bude iskren, treba biti istinit, autentičan.

Koliko samo svađa, borbi,  razočaranja zbog nekih riječi čovjek doživljava, sve zbog uvjetovanog uma i načina razmišljanja, kao i umnih blokada. Koliko li su se ljudi međusobno otuđili! Zbog svojih ograničenja, koliko li je samo ljubavi odbijeno  blokirano i spaljeno! Da li netko ikada pomisli  koliko se ljudi rastužilo zbog njihovih  riječi a i dijela? Nezadovoljstvo je prirodno stanje većina umova svjetovno prisutni. Jedan od razloga je stalno reagiranje i protivljenje i ne prihvaćanje svega što nije po njihovoj mjeri.

Što se više netko odupire, više pati. Što se više prihvaćaju stvari kakve jesu, više se biva u miru. Ne može biti sklada i harmonije za one koji žive svoj život na osnovu emocija koje su uvijek privremene, i vezuju se za nečije riječi. Negativne emocije oslobođene kroz nekontroliranu ekspresiju donijet će samo kajanje, krivicu, sram i tugu. Emocionalni ispadi se teško vraćaju nazad, jer moraju zadovoljiti tu ekspanziju  Što je jači kavez  uslovljenog uma, šanse za oslobođenje su mnogo manje, osim ako se ne dogodi neka okolnost koja će vas prodrmati i koja će vam otvoriti oči, kao što je  neka životna katarza. Odlaganje bilo kog izražaja  ljudskosti je glupost. Što ako sutra nikada ne dođe!!! Ako ne možemo iskazati ljubav riječima i djelima danas, kako možemo znati da ćemo dočekati sutra i da ćemo to sutra učiniti? Ista stvar je i sa zahvalnošću, suosjećanjem i ljubaznošću.

Kajanje vas uništava a krivica zarobljava.  Sve bi trebalo biti spontano. Sve bi trebalo biti iz srca.  Život pruža predivne trenutke. U protivnom, tuga za tugom će vas uhoditi.

Zamislimo dijete koje odrasta u jednoj pobožnoj obitelji sa kojom  prisustvuje   pjevanju vjerničkih pjesama, u slavu Boga. Riječi koje dijete sluša kreiraju živ osjećaj dvije realnosti, Boga na nebu i nas na Zemlji. Takvo se dijete uči pamtiti svete stihove jer su Riječi Boga, te od svog najranijeg doba zadobija sasvim određenu sliku o toj dimenziji nadnaravnosti koja  se u stvarnom životu razlikuje u kontrast između  ljudi i svetosti Boga. Riječi su snažna energija  može oblikovati osobnost  već u najranijoj dobi.  Kad  krene propitkivanje o životu  djete misli o riječima koje je čulo da većinu vremena, Bog nije ovdje; Bog je “tamo negdje”. Na taj način nadnaravni teizam, ideja da je Bog kao nadnaravno biće odvojen od ovog svijeta, pobjeđuje. To je jedan od razloga koliko  je bitno razumjeti učenja i riječi svetaca i mudraca koji su postigli čistu budnost.

Dokle god je netko nesposoban da se oslobodi čulnih želja ovog promjenljivog, materijalnog svijeta, snaga nečije riječi snažno može djelovati na ego. U tom smislu su riječi sredstvo koje traži prisutnost ega.  Ego je onaj koji uzrokuje čovjekove strahove, strahove od gubitka, bilo materijalnog ili emocionalnog, strah od poniženja, zbunjenosti, psihičkih patnji, strah od osjećaja manje vrijednosti, otkrivanja nedostataka, kao i strah od podređivanja samog sebe nečijem autoritetu.

Najviše duhovno iskustvo nije ono opisano riječima. Većina ljudi je uvjerena da je ljubav višeslojna, može biti mnogo toga, poput suza, požude, vezanosti, posesivnosti, oni ne razumiju  da to nije Ljubav koja oslobađa, već koja ograničava.

Ako već stremite duhovnom rastu učinite skok, učinite to iz svoje odluke, iz svoje autentičnosti. Bit ćete iskreni u tome, ali ne prestrogi i ozbiljni. Iskrena osoba je uvijek radosna. Ako ste neiskreni, padate i na tuđe riječi a svaka obmana će vas voditi do druge neiskrenosti. Ako zavisite od laži, morat ćete zavisiti od više laži, i gušiti se u svojim vlastitim obmanama, a onda postajete tužni. Onda život izgleda kao zbrka. Izuzev lažnog uma, ništa nije ružno u egzistenciji.

Iskrenost u riječima i autentičnost i što god  radite, radite to iz ljudskosti, nesebičnosti. Inače, ne radite to. Postojan i iskren čovjek riječima i djelima  je zreo čovjek, jer je kroz svoja iskustva, neuspjeha, uspjeha, svega što je vidio i doživio kroz to je izrastao. Tada se i sve razumije više, a kada razumijete više, možete biti postojani u svemu. Stvarna iskrenost u riječima  pomaže da se očuva, zadrži mirno stanje i onda kad se sve oko nekoga raspadne, pa i njegova svijest. Ako nedostaje ta kvaliteta iskrenosti, onda moramo težiti najvišem stanju zvanom Bog putem ljudske svijesti. Naša se svijest permannento raspada i zato je spoznaja teška i za većinu nemoguća.   Pitanje je  tko je sve sposoban kroz riječi učitelja shvatiti da je Bog  sveprisutna nematerijalna dimenzija realnosti.

Za ljude otupjela uma (slaba intelekta) koji dopuštaju da njima upravljaju osijetila,ikoji se povode isključivo za svjetovnim zadovoljstvima svaki savijet i riječi učitelja, mudraca ma kako koristan bio – samo je gubitak vremena. Potrebno je osloniti se na značenje, ne samo na riječi, na istinski smisao, ne na privremeni, na svoj mudri um, ne na  uobičajeni, prosuđujuči um.

Riječi mantre  su prijevozno sredstvo Božanstva koje predstavlja no ono važno je da  tek kad je čovjek sposoban doživjeti istinu riječi Ja, on će razumjeti sve..

Dok govorite, morate iskazivati najveću brižljivost i pažnju. Drevni mudraci propisali su sãdhanu moune, odn. tišine, za održavanje čistoće govora. Oni su shvatili da pretjerano govorenje vodi u grijeh i uvrede kao što su povređivanje drugih, govorenje neistine i stvaranje emocionalne uzbuđenosti. Zato su duhovnim tražiteljima preporučili “žrtvu jezika”. Zato čuvajte čistoću i svetost govora poštujući tišinu i istinoljubivost. Riječi koje izgovarate trebaju sadržavati sjaj, svetost i čistoću.

Kad je Siddhartha pažljivo osluškivao  rijeku, tu tisućglasnu pjesmu, kad nije čuo ni patnju ni smijeh, kad svoju dušu nije vezivao ni uz koji glas, niti ušao u nj sa svojim ja, već čuo sve, cjelinu, razabrao jedinstvo, tada je postajala velika pjesma od tisuću glasova u jednoj jedinoj riječi  koja se zvala om: dovršenje…

Uvažite da je pravi učitelj, predstavnik istine: njezin suosjećajni „otkrivač mudrosti”. Svi se ljudi na svoj način bude, učitelji, proroci, u stvari, izviru iz te istine, pojavljujući se u nebrojenim iskusnim, suosjećajnim pojavama  da bi nas vodili, kroz njihova učenja i riječi natrag našoj istinskoj prirodi.

Ipak na prvom mjestu, dakle, važnije nego pronaći učitelja  jest pronaći i slijediti istinu iza riječi iza učenja, jer ćete kroz stvorenu povezanost s istinom učenja otkriti vašu živuću povezanost s učiteljem.

http://girija.info/zasto-itko-zivi-od-rijeci/