VLADIMIR FILIPOVIC – MISLILAC U SJENI HRASTA

　

　

　

　

　

dr zlatan gavrilovic kovac

　

　

　

　

Bio je Heideggerov ucenik. Nije puno pisao. Ima jako mnogo sala na racun profesora Filipovica. Ode tako jedared Vladimir Filipovic u Ameriku kao gost profesor na neki Univerzitet. Medutim njemu se nikada bas nije mnogo svidao taj radikalni antimetafizicki stav "Novih kontinenata" jer je on smatrao da je unekoliko steta da nam metafizika bude zaboravljena I gurnuta negdje postrance kada je vec poznato odranije da nam je metafizicka problematika kamen medas svekolike ljudske spoznaje dakle upravo ono sto omeduje tu spoznaju I sto joj daje primjeran lik. I na koncu se obrati nekim svojim kolegama filozofima pitanjem:"Nego ovdje kod vas u Americi svi se bave logikom I teorijom znanosti. Imate li vi medutim ovdjeka kakvih metafizicara?" A bijase jedan njegov kolega malo vudren na tu stranu pa se malo zamisli pa mu odgovori:"Profesore Filipovicu ja mislim da ima jedan tamo negdje u Texasu."

Navodno da Filozofski fakultet u Zagrebu dok je bio njegov mandat Dekana nikada nije oskudijevao novcima jer je on znao sa hrvatskim novcanim institucijama. Bio je omanjim covjekom, skladno gradenim, izrazita lica sa velikim crnim naocarima iza kojih su se krile male, radoznale i jako zive oci. Bio je uvijek zivahan, radoznao, veliki govornik, ljubitelj dobrih studenata, skroman, ljubitelj hrvatske filozofije I hrvatskog jezika na kojem je mnogo radio kao sto je mnogo radio u okviru aktivnosti Akademije na objavljivanju I sredivanju rukopisa I knjiga najzasluznijih Hrvata koji su ostavili trajne tragove na kulturnom I duhovnom monolitu Europe. Bio je odgajateljem na nacin da to nitko nije znao, blizak po mnogo cemu Krlezi ali I razlicit od Krleze jer nije imao njegovu pozu I pompoznost – ukratko mislilac u sjeni hrasta.

　

Teorija prirodne filozofije

　

　

　

1974 godine u Zagrebu Vladimir Filipovic je pripremio peto izdanje Boskoviceve Teorije prirodne filozofije koje je bilo uza sve i prvi put i prijevod ovoga Boskoviceva djela na njegovom materinjem hrvatskom jeziku. I u tom izdanju on je publicirao i svoj Pogovor koji je trebao dati jednu sliku i velicini i znacenju Boskovica u kontekstu europske znanosti i filozofije njegovog doba kao i u kontekstu domacih nasih prilika. I on je tom prilikom spomenuo da Boskoviceva Teorija nastaje kao "filozofska refleksija" nad mnogobrojnim njegovim znanstvenim empirijskim istrazivanjima i pronalascima te da kao takva "filozofska refleksija" daleko premasuje cisto fizikalnu teoriju.I Filipovic zapisuje: " Ona je dakle u isti mah sinteticka, ali i vizionarsko refleksivna slika svijeta koja je daleko od svake osjetilne ociglednosti jer je nastala kako autor kaze " per reflexionem". Boskovicevu teoriju kojom je stvoren jedan novi pojam realiteta suvremena atomska fizika uvazava vise nego znanost njegova vremena koja joj nije bila dorasla." Kakav je dakle to realitet kod Boskovica? Pa najvaznije je njegovo misljenje da materija uopce nije protezna. Proteznost je karakteristika svakodnevne prakticke ljudske orijentacije . Za Boskovica to je rezultat zorno-naivnih percepcija svijeta i on uci da neproteznu materiju odnosno sve promjenjive oblike u pojavnom dozivljavanju stvarnosti stvara dinamika matematskih ali ujedno i realno fizickih tocaka , punctes, koje su u prostoru nosioci privlacnih i odbojnih sila pa tako pojam polja sila zamjenjuje pojam proteznosti. Fizicko tijelo nije kontinuum nego diskretum. I to je vidljivo vec u samom naslovu Teorije prirodne filozofije kojoj treba pridodati a to se cesto ne radi: svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi. I cim smo na "jednom jedinom zakonu sila" mi smo na teoriji polja. Prema tome Heisenberg je u pravu kada kaze da u Boskovicu nalazi teoreticara "polja sila". Ali to nije sve. U svojoj Teoriji Boskovic je odbacio korpuskularno stajaliste koje je materiju vidjelo u svjetlosti neelasticnih, solidnih i cvrsth, masivnih atoma. On je upravo slijedeci Leibniza razvio teoriju o puncta, to su tocke koje su u interaktivnom odnosu jedne spram drugih prema oscilatornom zakonu. Ne postoji nista u egzistenciji ovih tocaka ,ovih punctes, izuzev kinematickih sila sa kojima su asocirane. Prema tome ove Boskoviceve punctes nisu nista drugo nego Bohrov model atoma koji se u bitnome razlikuje od tradicionalnih shvacanja kakva imamo eksplicirana kod Tompsona.Prema tome i Bohr je u pravu kada kaze da su Boskoviceve ideje imale dubokog stvaralackoga utjecaja na generacije koje su dolazile iza njega pa i na Faradaya jer je ovaj u svom radu O fizikalnom karakteru linije magnetskih sila sugerirao nekoliko kriterija za prihvacanje fizikalne realnosti linije sila pozivajuci se direktno na neke navode u Trecem dijelu Boskoviceve Teorije koji se odnosi na njenu primjenu u fizici. I konacno valja spomenuti i Boskoviceva razmisljanja o prostoru i vremenu koja je on eksplicirao u dodatku teorije koji se odnosi na metafiziku. I on kaze: "Svaka tocka materije ima svoj cijeli imaginarni prostor i vrijeme" razumijevajuci cijeli stvar u okviru svoje zamisli o kompenetraciji. Ali cim je on uveo "imaginarni" prostor i imaginarno vrijeme, da toj prostor i vrijeme vise nisu apsolutne velicine kao Newtona on je otvorio put onome sto je Kant otpoceo u svojoj Kritici cistog uma izrazavajuci subjektivnost prostora i vremena kao nasih subjektivnih uvjeta iskustva. A to je opeta vodilo onim razmisljanjima koja ce krajem 19 stoljeca otpoceti sa Lorenzom i Einsteinom da bi se okrunilo u Einsteinovoj specijalnorelativistickoj teoriji. Prema tome Einstein nista novoga metafizicki nije rekao, on je samo fizikalno domislio tezu relativnosti prostora i vremena koju je prvotno skicirao nas Rudzer Boskovic. Prema tome tocno je da je kopenhagenska skola sa postovanjem govorila o izobilju misli Boskoviceva znanstvena djela ali je isto tako tocno da se cjelokupni razvojni tok fizikalne znanosti novog doba ne moze uopce razumjeti u njegovoj pojavi i genezi bez poznavanja rada Boskovica i njegovih teoretskih nastojanja