Pa ta porodica Raukar bila je priznata porodica

hrvatske kulture, Uršin otac je bio podjednako i pijanist i glumac i čovjek javnosti a vidim da je i Urša dobrim dijelom naslijedila talente svoga oca. Tako je i ona bila pijanistica mada se nije razvila profesionalno u tome pravcu. Ona je ostala glumica Zagrebačkog kazališta mladih i tu je dala jako interesantne uloge. Najnovije u tom smislu jest uloga u predstavi Ivora Martinića ''Moj sin samo malo sporije hoda'' u režiji Jasnuza Kice koja se baš ovih dana prikazuje u Zenici i Sarajevu. A naše prijateljstvo je otpočelo prije mnogih četrdesetak godina u Pilama u Dubrovniku. Ja nisam tada bio stariji od jedanaest godina a ona je bila možda koju godinu mlađa. Poznato je da mi Pilari imamo svoja mjesta na kupalištu Kolorina koja su naše neprikosnoveno vlasništvo i da nerado vidimo strance na njima. A Urša toga jutra bude na mojoj Plitici. To je jedna stijena sva obrasla podvodnim algama, tamnosmeđe boje, velika poput stare drvene stolice koja je svojim tupim vrhom za vrijeme oseke izranjala iznad površine mora. I danas na tome mjestu također stoji ta stijena, ta Plitica. I dogodi se da je Urša bila na toj stijeni nezainteresirano promatrajući horizont prema Italiji. Jer doista ne postoji prirodne brane u Jadranu između obala Dubovnika i talijanske strane nego je horizont za jako vedrih dana tako otvoren da vam se čini da vidite Italiju. I ja sam doplivao do nje i gurnuo je sa Plitice uz napomenu da je to ''moje vlasništvo''. I tako je otpočelo naše prijateljstvo koje je trajalo nekoliko dana. Ona je dolazila predvečer u Pile a onda bismo lutali ulicama toga naselja do šume Gradac do koje se stiže strmim stepenicama od Kolorine prema starome orkružnom sudu. A onda nas je put dalje vodio prema najljepšim perivojima Dubrovnika i mi smo tada razgovarali o tome koje ona instrumente svira i kakav je njen osjećaj za klasičnu glazbu a ja sam bulaznio kako sviram violinu. Jer ja i jesam poznavao violinu prilično dobro i to iz toga razloga što je Etica, moja susjeda, svako popodne satima izvodina na violini skalu i ti bi me visoki tonovi violine toliko rastrojili da bih sklonište potražio kod babe Casagrande. Tako da moj prvi susret sa violinom nije bio najljepši mada je bilo slučajeva još i tada da sam bez daha znao slušati Sibeliusa ili Mozarta. A ona je bila zagrebačko dijete, puno mašte i dražesnosti , znala je da lažem ali je prelazila preko mojih buncanja, štoviše imao sam osjećaj da joj se sviđaju, da joj se sviđa moja kulturna manjkavost. A ja sam znao da mogu zapravo samo pričati samouvjereno o cipolima i bukvama a da su mi pitanja kulture i narodne duhovnosti nešto takoreći suvišno. Ali smo se našli kao što se i inače djeca nađu kada naiđu na nešto nepoznato i misteriozno a takvo bijaše cijelo naše djetinstvo samo što su nas dijelile paralele južne i kontinentalne hrvatske , dva zavičaja toliko različita a jedinstvena po svojim duševnim i karakternim crtama. Nekoliko godina kasnije ja sam Uršu gledao na televiziji na jednom pijanističkom natjecanju, pa sam je onda sretao u redakcijama zagrebačkih novina a prije svega tu mislim na redakciju Poleta i konačno bio sam jako dobar prijatelj sa njenom sestrom koja je bila student zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta. Ali se nikada nije dogodilo da me je ona prepoznala ili pokazala interes prema meni. Nema nikakove sumnje da se vremena mijenjaju i da stvari nikada nisu iste nego je sve kao tok  kurenta gdje stalno nadolaze nove vode.  

Me

 

 

 

　

　

　

zgk

 

 

đutim treba ipak nešto nadodati s obzirom na političke konstlacije u kojima se nova redakcija omladinskoga glasila Polet nalazila sredinom 80tih godina a to je jedan jako važan fakat da je nakon naše ''okupacije'' Urša Alapača ipak ušla u tu redakciju što nikada nije bio slučaj sa Katarinom Vidović na primjer, gospođom Kuzmanović ili Lisinski ili pak sa gospodičnom Ines Sabalić da ih ne nabrajam ovdjeka sve po redu. A što se moje malenkosti tiče ja sam bio zadovoljan, sasvim zadovoljan činjenicom da sam u tom prvom i jedinom susretu nakon nekijeh petnaestak godina od Urše izmamio sasvim blagi zagonetni smješak.

　

　

zlatan gavrilović kovač