Gledaš me u oči bez skrivenog vela,
uzimaš iz mene sačuvani treptaj,
uronjen mislima u izgubljeni svijet;
nijemo me pozivaš k sebi, na trenutak...
samo toliko imamo...
trenutak, da te zagrlim tišinom,
trenutak, da se stopim sa sumrakom,
samo djelić vremena...
Zatvaram se u tajne odaje uvijek kad odeš,
svaki je smjer jednako pogrešan,
ostalo je mnogo nedorečenog teksta,
među nama pukotine i granice su...
sada već jedan život cio.
Kad me tako gledaš, znam da me vidiš,
nisam ona djevojka sa polja zelenih,
samo sam tuđa žena u dvorcu sjećanja,
okovana lijepim stvarima,
u kazni do b e s k r a j a.
bglavac
edin.kecanovic
