STAKLENA ZVONA
U neposrednoj blizini naše i babine kuće u Pilama radio je u svojoj staklarskoj radionici jedan stari staklar, čovjek neobično sijede kose i čela izborana dobroćudnošću dubrovačkoga zanatlije. Jer nekada u Dubrovniku bilo je pravilo da ljudi od zanata ne samo da vješto vladaju njime nego da su u svakom pogledu respektabilni i ljudi dubokoga povjerenja. Danas već nije takav slučaj nego kao da se ljudi gube u namicanju dobara i silnoj grabeži jer je to tobože neki novi duh kojem se treba klanjati kada smo već decenijama bili na primordijalnoj razini proste reprodukcije. Međutim su šezdesete godine prošloga stoljeća bile upravo neki začudan spoj stare kulture poštovanja zanata i novih aspiracija stanovništva koje se oslobađalo stega primitivnoga komunizma. I u takvoj klimi šezdesetih godina ja bih znao kao sasvim maleni dječak dolaziti u njegovu radionicu pa bih mu pravio društvo za vrijeme njegovih nastojanja da putem dijamantskog nožića iskroji na staklu željenu veličinu. Poviše Tabakarije on je također imao svoju malu tvornicu zrcala u koju bih ja također dolazio pa sam imao rijetku priliku biti svjedokom pravljenja zrcala baš onako kako su se ona u Dubrovniku pravila i stoljećima ranije. Ta je njegova radionica bila usputna postaja Pilarima u njihovim lutanjima duž ulica Pila pa bi se često vidjela grupa dječaka baš ispred te radionice u prekidima ljetnjega istraživanja od uvale Kolorina do gradskih vrata . Jer mi smo voljeli tu radionicu i te ljude koji su u njoj radili jer svagda bijahu ljubazni prema nama dok je stari staklar prema nama pokazivao golemo strpljenje staroga čovjeka koji je zainteresiran još jedino za mir poodmaklih godina. I ja bih znao bos ulaziti njegovu veliku radionicu ali se nikada nije dogodilo da se napiknem na neko staklo ili nešto tome slično. A onda bi mi on dao veliki drveni trokut i dijamantski nožić pa bi me učio rezanju stakla . Jer to doista bijaše jako osjetljiv posao u kojem je trebalo imati preciznosti ali i opreza od oštrih rubova netom iskrojenih stakala. A onda su ona često trebala biti ugrađena u drvene ramove polomljenih prozora pa bi on štukom i malim dlijetom vješto povezivao ta dva materijala dok ne bi dobio željeni predmet. Mnogo godina kasnije ja sam otkrio da je taj čovjek živio od svojega zanata na isti način na koji je živio Spinoza stoljećima ranije samo što je njemu nedostajala inspiracija filozofa a u svakom drugom pogledu njih dvoje bijahu isti. Ispod velikoga radnoga stola punoga krhotina obrađenih stakala nalazilo se i spremište za stakleni otpad i kada bi ono bilo puno onda bih ja pomagao da se ono dopremi do njegove barke i da se odloži u moru nadomak obale. Jer je staklo prirodni materijal koji se dobija od silicija dakle pijeska pa nije moguće govoriti o nekakvome zagađivanju mora .Uostalom baš i jest problem kamo sa tim i takovim otpadom. A onda bih ponovo obukao svoju majicu pa bih trčeči Tabakarijom pohrlio prema lokalnome kupalištu na Kolorini gdje su me čekali drugi Pilari.
Zlatan gavrilović kovač