....Hodam polako sa bezbroj misli u glavi...Koračam instiktivno i noge same znaju put.Uopće ne razmišljam gdje idem...noge same znaju gdje sam krenula.I tako dok promatram svoje stope , pokušavam slagati slike koje su nesložene još odavna ...Slike koje ni sama ne znam gdje da ih uvrstim.Ima tu svega...Ima i lijepih i ružnih...Ima onih koje bi rado ponovno oživjela ,a ima i onih koje bi voljela zauvijek izbrisati,onih kojih se čak i stidim...te su bolne...te me razaraju i upravo zbog takvih slika sve su ostale nesložene....Hoću li ih ikada uspijeti složiti????Možda....Ali uvijek kad uhvatim polet u tom slaganju,kad me nekako krene pospremanje...iz nekog dubokog dna uzdigne se jedna od onih...I opet ništa...I tako sam opet na početku...Opet se sve razleti i opet nastane...zbrka...Ipak ja i dalje hodam,gledajući u moje stope...nadajući se da će me i ovaj put dovesti tamo gdje sam krenula.....