...Poziv?!...Tvoj poziv?!...Ti si!!!

...Drhtavih ruku uzimam telefon ,a u meni strah da te od buke moga srca opet neću čuti...Započinješ razgovor kao da ulaziš na moja vrata...

...Bože,koliko samo nježnosti  ima u tom glasu!...Slušam svaki zvuk i ne želim te prekidati.Želim upamtiti svaku tvoju izgovorenu riječ,jer svaka tvoja riječ ima zvuk lagane note koja me dira onako kao kad svojim prstima sviraš po meni.A sviraš tako lijepo...

...Zvuk je nestvarno,neopisivo nježan i ugodan.Osijećam tvoju blizinu,tvoju prisutnost i dok zatvorenih očiju slušam tvoj glas,u mislima sam ušuškana ispod tvog ramena...Želim te slušati...Želim ostati ispod tvog ramena,a znam da je razgovor pri kraju...I dok se opraštamo...već mi nedostaješ.Već mi se javlja želja da te ponovo čujem...A ...nisam imala hrabrosti  izgovoriti ono što sam htjela.Nisam ,jer me možda ne bi shvatio...i ne krivim te zbog toga,jer ni ja sama sebe ne shvaćam.

...I zato sam ,nakon poklopljene slušalice,nakon što sam konačno uspjela smiriti ruke...Nakon što sam shvatila da ovo nije bio san...Nakon svega toga izgovorila sam neizgovorene riječi...Izgovorila sam..."Volim te".