NEKA SVI DANI BUDU DANI PLANETA ZEMLJE

Vježba:

Bosi, sjednite uspravnih leđa na neku livadu, dvorište, bilo gdje gdje je moguć izravan dodir sa tlom. Umirite se, obratite pažnju na disanje. Udah, izdah, lagano zaranjajte u sebe, osjećajući kako vam se tijelo sa svakim izdahom sve više opušta.

Kroz stopala voljno, s potpunom sviješću ali i sa poštovanjem, dodirnite zemlju. Dodirnite je svojim dahom, svojim duhom, najdubljim dijelom sebe, onom svojom biti koja je život, ljubav, Bog. Osjetite fizičku povezanost s Majkom, osjećajnu povezanost, mentalnu povezanost. Dodirujući Zemlju, dodirnite sva živa bića koja se na njoj i u njoj nalaze: svaki kamen, svaku biljku, životinju, čovjeka, anđele.

Zamolite Zemlju da vam govori. Zahvalite joj na svemu što čini za vas, nesebično vas hraneći, štiteći, utopljavajući. Poslušajte što vam ima reći.

A onda joj iz područja između obrva, mjesta trećeg oka, pošaljite ljubav u obliku svjetlosne zrake, blistave ili u nekoj boji. U ovom trenutku i mi i Zemlja trebamo sve boje, svu svjetlost, svu ljubav koju svemir ima za nas.

I ostanite tako, zagrljeni sa Zemljom još neko vrijeme.

Radeći povremeno ovu vježbu dodira i prožimanja s planetom Zemljom, razvijamo svoje sposobnosti razumijevanja naravi života. I pritom – rastemo.

(I ovu vježbu, baš kao i cijelu davno objavljenu zbirku “Ovo je čisto zemaljska stvar”, posvećujem – Zemlji, koja je zamijenila sve moje majke)