IVO ANDRIC U SVJETLOSTI BOSANSKIH KONTROVERZI

　

　

Dr.Zlatan Gavrilovic Kovac

　

Prije tocno 50 godina clanovima svedske Akademije obratio se Ivo Andric kao laureat Akademije iz knjizevnosti. I on je tada primijetio da je velika, neobicno velika stvar ukoliko se ovim cinom priznaje I literatura malih naroda koja isto tako zavreduje puno postovanje bez obzira sto je rijec o literaturi male zemlje na kraju svijeta koju su kroz citavu njenu povijesnicu karakterizirala turbulentna I brutalna vremena. I on je tada priznao da je rijec o zemlji koju u novije vrijeme karakteriziraju znacajni napori da se dadnu doprinosi u kulturnom I stvaralackom domenu juzno slavenskih naroda a da I sama znatna literatura koja je nastala predstavlja znacajan doprinos svjetskoj literarnoj bastini. Razmatrajuci odnos literarnog djela prema njegovom piscu on je takoder tada spomenuo da je jako vazno pojmiti da je u nas na Balkanu svagda rijec o tome da pisac I kroz povijesne price I kroz takozvani historijski roman zapravo iskazuje jedan veliki dio samoga sebe , svoja razmisljanja, svoje osjecaje, svoje projekcije, svoje preokupacije, svoje interese I da cak I u literaturi koja se moze pohvaliti sa najmanje autobiografskih elemenata jeste na djelu stajaliste subjekta koje ovladava povijesnom tematikom. Razlozi da se uopce napise jedan historijski roman potaknuti su unutrasnjim dusevnim autorovim nastojanjima da dadne jedan opis ili jednu pricu o ljudskim uvjetima u vremenu velikih nacionalnih stradanja I da se ta prica prenese na mlade narastaje kao jedna istina o proteklim burnim vremenima tvrdoglavo oblikujuci stajalista zivota koja ce imati reperkusije u svim sadasnjim I buducim vremenima. Istovremeno pisac historijskoga romana tako ce pripomoci da covjek prepozna i bolje razumije I shvati samoga sebe. Pogotovo ukoliko je rijec o osobama kojima je sam zivot toliko slomljen da im jedino literatura predstavlja posljednje utociste I koji sami sebe iz ovih ili onih razloga ne mogu izraziti u formi literarnoga djela.

Sasvim drugaciju poziciju ima pisac historijskoga romana ukoliko stvara iz neke druge zemlje koja nije povijesna matica kakav je slucaj sa mnogim balkanskim piscima nakon posljednjeg rata na Balkanu kada su bili prisiljeni napustiti svoja vjekovna obitavalista I zaklon potraziti u zemljama nove migracije kao sto je I Australija jedna od njih. Ovdje su perspektive malo pomjerene, ovdje su strasti malo umanjene, ovdje su istine malo prozirnije I moguce je jedan te isti historijski dogadaj dozivjeti na sasvim drugaciji nacin od onoga na kojeg smo navikli jos od djetinjstva. Zato je historijska slika malo kolebljivija, malo relativnija jer se suocavamo sa obiljem metodologija, pristupa, pogleda koji u prilicnoj mjeri relativiraju dotada izgradene historijske slike balkanskoga prostora I odnosa naroda u njemu. Odatle pitanje moralne odgovornost I intelektualnoga postenja pisca biva pomjereno od onih centralnih tocaka orijentacije prema periferiji gdje historijska slika nekog prostora I naroda koji obitavanju na njemu poprima relativizirajuci karakter ali ne na nacin da je Istina zivota I svijeta covjeka zamaskirana I uvucena u oblandu ideoloskih razmimoilazenja nego da je ta slika potpunija, skladnija, ociglednija, razgovjetnija, dakle da je pojmljena u totalitetu u kojem svaka povijesna sekvencija naroda I pojedinacnih osoba jeste data kao jedan moment u ukupnom razvoju cjeline. Prema tome piscu historijskoga romana nije dovoljno da sasvim tocno spozna I opise neki povijesni dogadaj. On mora I da pojmi sto taj povijesni dogadaj predstavlja prema zbiljskoj funkciji u povijesnoj cjelini kojoj pripada odnosno da ga pojmi u jedinstvu povijesnoga procesa. Prema tome pitanje moralne odgovornosti I intelektualnoga postenja treba ispitivati sa obzirom na stajaliste da je svako proucavanje proslosti u isti mah proucavanje sadasnjosti ili barem jedan pokusaj da se sadasnjost I njezina dogadanja razumiju I shvate. Ali znanje o proslosti nema apsolutan I iskljuciv prioritet nad znanjem o sadasnjosti- to je jako vazano za pojmiti. I kao sto povijesni subjekti mogu biti determinirani prosloscu oni su danas jos vise determinirani buducnoscu I vizijama I socijalnim projekcijama vremena koje nadolazi. Prema tome svijest koja je neuroticno starinski zakopana u proslost ima mozda jos samo esteticke vrijednosti koje I same jesu podlozne metaestetickim sudovima I iz ove razvojne cjeline treba razabrati one elemente koji su se potvrdivali kroz vrijeme, koji su bili energeticki momenti razvoja, koji su se osvjedocavali kroz vrijeme, koji su se dizali I nanovo s vremenom padali u opcoj euforiji povijesne dinamike I povijesne svrhovitosti. Tek u prepoznavanju tih pozitivnih elemenata cjeline moguce je vidjeti povijesni telos balkanskih naroda I pojedinacnih osoba koji su u bitnome odredivali kretanja suvremenog vremena.

Vazno je takoder spomenuti da je prethodno Andricev govor pred svedskom Akademijom najavila gospoda G. Ljiljestand, clan Kraljevske Akademije za znanost smatrajuci Andrica velikim historicarem I novelistom koji je Zapadu rekao koje su nedace balkanskih naroda koji imaju puno pravo zivjeti svoj samostalan nezavisan zivot neometan od bilo koga I da kao sto most na rijeci Drini povezuje njene dvije strane tako povezuje I razlicite kulture njegove vlastite zemlje ali I razlicite europske I svjetske kulture. Sa pravom je ova recenica gospode Ljiljenstand postala slavna kod nas tako da su je vremenom svi stali pripisivati samom Andricu. Medutim mnogi su zaboravili da kao sto se most na Drini gradio kroz pet stoljeca da je bilo potrebno u novim politickim I vojnim kontelacijama u Europi svega nekoliko godina da se na Balkanu polome svi mostovi koji su povezivali dvije ili nekoliko balkanskih kultura a to znaci I sve mostove velikih europskih tradicija. Tako se dogodilo da su Andic I njegova Bosna ponovno postali kamen spoticanja medu velikim narodima koji su I ovoga puta bili svjedoci kalvarije naroda koji nije znao da je odgonetka svih zagonetki njegova zivota u njegovim vlastitim rukama.

　

　

　

zlatan gavrilovic kovac