Dušo….

Osjećam se tako jadno,izgubljeno,prazno….

Osjećam da je blizu kraj,a da li je početak ikada postojao?

Ili smo vezanih nogu,sputana koraka uvijek stajali na startu….

Ne znam…

Toliko se pitanja krije u meni-duboko u meni….

A i odgovore,odgovore zna samo vjetar…

Dušo….

Naslućuješ li promjene u meni? Osjećaš li da se mijenjam?

I,prolaze tako dani,sati, a ja- ja se plašim.

Znam da te gubim,a da li sam te ikada imala?

Ne znam…..

Ne želim da te lažem-da ti kažem „Volim te“

Jer niti sama ne znam protumačiti što osjećam prema tebi.

Ponekad poželim da si kraj mene,da me tješiš,

ponekad poželim da te čvrsto stegnem za ruku…..

Toliko toga poželim,nadam se-a  znam,znam da svaku bitku unaprijed gubim.

Dušo….

Volim te zbog toga što nisi kao drugi,što si uspio ubiti,pokolebati ono moje malo ja u meni.

Volim te zbog toga,ujedno te mrzim.

Dušo…..

Sjeti se :“ Voda sve ispire“

Dođi,priđi bliže,skinuti ćemo tada i posljednji trunak prašine.

I,sve ćemo tada sprati sa sebe,ostat će samo bolno sjećanje.

Dušo…..

Sjeti me se ponekad       

Ovu pjesmu našao sam u jednoj mojoj knjizi koja je stara oko 30 godina, autor pjesme mi nepoznat.Svidjela mi se i objavljujem je