NAO dr.zlatan gavrilovi ć kova
č Definicija naocala i njihova povijest Naočale
godine u Italiji. Naočale se sastoje od okvira koji drži staklo (leću), a nose se ispred očiju, obično za ispravljanje oštrine vida, zaštitu očiju od UV zraka ili drugih štetnih čimbenika. Moderne naočale su podložene na tipičnim mjestima: nos i krakovi za učvršćivanje oko uški. Povijesne primjerke čine cvikeri, monokli i lornjeta. Najranije povijesne zapise o efektu povećavanja slike nalazimo u staroegipatskim hijeroglifima iz 8. stoljeća prije Krista koji su prikazivali jednostavne staklene leće. Najraniji pisani zapis datira iz 1. stoljeća, kada je Seneka Mlađi, učitelj rimskog cara Nerona, napisao: Slova, ma koliko mala i nejasna, ako se gledaju kroz kuglu ili čašu punu vode, postaju jasnija i povećana. Car Neron također je napisao kako je gledao igre gladijatora koristeći smaragd kao korektivnu leću.
Korektivne leće koristio je i Abbas Ibn Firnas u 9. stoljeću, koji je pronašao način da izradi vrlo bistro staklo. Ove naočale nastale su poliranjem i oblikovanjem zaobljenog kamena, koji se koristio za gledanje, i bile su poznate kao kamenje za čitanje. Najraniji dokaz o izumu koji povećava sliku, konveksnoj leći koja prizor čini uvećanim, nalazimo u Knjizi o optici koju je objavio Alhazen 1021. Njezin prijevod na latinski pridonio je izumu naočala u 13. stoljeću u Italiji. Sunčane naočale, u obliku ravne staklene plohe od zadimljenog kvarca, štitile su oči od bliještanja i koristile su se u Kini u 12. stoljeću ili čak i ranije. Međutim, one nisu imale korektivnu moć. Oko 1284. u Italiji, Salvino D'Armate je dobio priznanje za izum prvih nosivih naočala. No, najraniji slikovni dokaz korištenja naočala je portret kardinala Hugh de Provencea koji čita rukopis, a naslikao ga je Tomaso da Modena. Drugi rani primjerak je prikaz naočala pronađen u Sjevernim Alpama, u crkvi u Bad Wildungenu, Njemačka, 1403. Ostale priče, moguće legende, zaslugu za izum naočala pripisuju Rogeru Baconu. Bacon je poznat kao prvi koji je 1262. napisao referencu o karakteristici leća da uvećavaju predmete, iako je to bilo obznanjeno u Alhazenovoj Knjizi o optici iz 1021. Baconova rasprava De iride (Na dugi), koja je napisana dok je Bacon bio učenik Roberta Grossetestea, oko 1235., spominje korištenje leća za čitanje najmanjih slova sa iznimnih udaljenosti. I dok točan datum i izumitelj mogu biti zauvijek osporavani, gotovo je sigurno da su naočale izumljene između 1280. i 1300. u Italiji. Tadašnje naočale imale su konveksne leće koje su mogle ispraviti i hiperopiju (dalekovidnost) i prezbiopiju, koja se obično javlja kao simptom starenja. Vjeruje se da je Nicholas od Cuse otkrio dobrobit konkavnih leća u ispravljanju miopije (kratkovidnosti). Dakako, tek je 1604. Johannes Kepler objavio raspravu o lećama i astronomiji, u kojoj je dao prvo ispravno objašnjenje zašto konveksne i konkavne leće mogu ispraviti prezbiopiju i miopiju.
Ljudi koji nose naočari
Nema nikakove sumnje da mnogi ljudi koji nose naočari danas imaju problema zbog toga. Malo začudno djeluje da danas nakon našega osvajanja Mjeseca ljudi koji nose naočari moraju biti oprezni u susretu sa ljudima kako ne bi bili proskibirani kao kolebljivi smutljivci, nesigurni ljudi u svojim stajalistima i kao ljudi skloni fantazijama. Međutim mnogi od nas koji nose naočari iz zdravstvenih razloga svjedoci su snage ovih današnjih predrasuda. Tako da se može slobodno reći da ne postoje samo socijalne predrasude u pogledu rase ili spola nego da također postoje snažne predrasude i u slučaju ljudi koji nose naočari. Možda je najbolji slučaj koji tumači snagu ove predrasude slučaj Pol Potova režima koji ne samo da se krajnje negativno odnosio prema ljudima koji nose naočari nego je čak snaga predrasude bila toliko jaka da su ljudi koji nose naočari bili predviđeni za egzekucije. Ovoj slici pogoduju i inače standardne socijalne predrasude u najrazvijenijim zemljama kod kojih je ova predrasuda duboko ukorijenjena u predrasudi o pogubnosti intelektualaca koje tobože karakterizira nerad, fantazije, kolebljivost, nedosljednost, nesigurnost u stajalištima...naspram krutosti i snage suvremenih Ramba koji predstavljaju idealnu sliku suvremenih muškaraca. U tom smislu Tanovićev film Ničija zemlja koji je dobio Oskara za svoju temu snažno podilazi ovom prosječnom razumijevanju ljudi koji nose naočari. Naime, poznato je da u ovome priznatome filmu akteri sa naočarima predstavljaju lažljive, kolebljive i nedosljedne Srbe. Odatle je bilo moguće onda da se cijela priča oko ljudi koji nose naočari prošiti do istinske dimenzije predrasude koja je u svezi sa time povezana sa našim velikim Ivom Andrićem i sa japanskim carom Hirohitom. U oba ova slučaja također je riječ o ljudima koji su nosili naočari iz zdravstvenih razloga. Također u oba ova slučaja riječ je o velikim individuama i svjetskopovijesnim osobama koji su ostavili trajnoga traga u kulturi i duhovnosti svojih naroda. Međutim u oba ova slučaja danas kao da se kani kazati da je u njihovom slučaju bilo riječi o bolesnim i kolebljivim pojedincima koji samo zaslužuju prezir poštena svijeta. Da ovim projekcijama doista nedostaje zdrave pameti već je svima na prvi pogled sasvim jasno. Riječ je samo o tome da se pokušamo spasiti ove
"apsolutne praznine" stajalista i misljenja koje je nadilazeci partikularnost na koncu zavrsilo u blatu vlastite sumanutosti.
bglavac
edin.kecanovic
