NAJVAŽNIJA LJUBAVNA VEZA U ŽIVOTU

Ljubavne veze – čim pomislimo na njih izranjaju neka lica koja smo voljeli i još ih volimo, ruke koje su nas dodirivale onako kako su samo one znale, smijeh kojeg smo dijelili s rijetkim ljudima koji su nalazili smiješnim iste one situacije ili događaje koji su nas nasmijavali.

Ali – ne! Ne trebamo birati onu najvažniju između ljubavnih veza koje smo imali sreću doživjeti, svaka je veza jedinstvena i neponovljiva jer čak i mi koji smo je dijelili bili smo tako drukčiji u svakoj od njih. Najvažnija ljubavna veza je ona koja traje – za razliku od mnogih drugih u našim životima – od rođenja do smrti. To je veza sa samim sobom!

Različiti nas događaji guraju u promjene, jer obično nismo spremni sami zaroniti u njih. I sve što godinama podučavam najprije moram naučiti sama. Često se sjetim davnog stiha: “Sve što sam naučila, naučila sam s bolom”. Bol je posljedica otpora, posebno otpora promjenama. Ali, dosta je boli, mirim se s planom moje duše, a on obuhvaća – baš kao i planovi mnogih drugih duša – zaokrete i promjene u životu.

I tako, sad sam tu. Završila je još jedna faza ovoživotnog postojanja i na početku sam nove. Na unutarnjem planu, promjene su ogromne, vjerujem dovoljne da skupim svu snagu po rubovima svoga bića i uložim je u novo kretanje.

Na vanjskom planu – zbog toga ovo i pišem – radi se o:

– prestanku održavanja svih radionica, seminara, škola…

– prestanku individualnih tretmana odnosno pojedinačnog rada s ljudima…

Ali, nastavljanju povremenog snimanja i objavljivanja emisija Zlatnog zdenca i snimanja različitog video i audio materijala…

Tako smo, konačno, došli do najvažnijeg: pisanja, pisanja, pisanja.

S obzirom na gornje prestanke, pisanje će dobiti puno više vremena, a knjige će postati najvažniji način prenošenja znanja i poruka, kroz njih će teći energija u mjeri u kojoj uspijevam biti mostom između Neba i Zemlje (a svi smo mostovi, ne zavaravajte se, samo su neki od nas toga svjesni, a neki nisu)…

Ovo je odgovor svima koji su mi posljednjih mjeseci pisali čudeći se gdje sam, što radim, kad će radionice i sl. Po tko zna koji put u životu – plutonski bolno, ali sve sigurnije i radosnije, sve dublje i u dosluhu s planom svoje duše – otvorila sam vrata novog razdoblja, došlo je vrijeme povratka književnosti, odnosno vrijeme ostvarenja davnog dječjeg sna: pisati knjige koje će se čitati. 

Hvala vam što mi pomažete u tome!