Mozda u nekom drugom svijetu, gdje ne postoji mrznja, pretvaranje i interes, gdje postoji samo ljubav, iskrenost i saosjecanje, mozda, znam ,u takvom svijetu bi uspjeli opstati. On i ja. Izgubljeno se osjecam , obuzeo me taj osjecaj do srzi i ponekad , kao sad , ne mogu biti pazljiva i obazriva prema kosmosu ,prema mislima i rijecima koje saljem u kosmos, nemam sta da izgubim vise, ni ovu patnju koja neprekidno obitava u meni, u svakoj celiji mog organizma, nju pogotovo ne mogu da izgubim.

Patim... danas pored mene prodje momak, ostavivsi iza sebe mirisni trag, trag Njegovog mirisa... vidim ga kako ide prema meni, sa cigaretom u ruci, pogled letimican, brzi hod, i taj miris , i ja hodam dalje kao bez duse upinjuci se da osjetim taj miris dok nije nestao , da ga upijem u sebe, svaku svoju poru..

.Zar nije tuzno, zalosno ,ocajno, i taj ironicni, nadasve patnjom ispunjeni osmijeh na mom licu, osmijeh koji svjedoci... da naviknuta sam na jedan te isti bol, a opet ga osjecam uvijek jednakjom jacinom i uvijek jednako boli, pece...i neka boli i dalje jer ovo srce, ova dusa moze jos mnogo toga da podnese i da bude zahvalna na boli, kao dobrocinitelju poslanom od Boga.Ne trazim da prestane, jer osjecam se zivom kada boli,kao sto se osjecam zivom uzivajuci u suncanom , veselom danu, i stoga neka boli jos i vise ,neka boli do granica podnosljivog,, zelim otkriti gdje je ta granica i sto me ceka pred vratima granice podnosljivog bola, radoznala sam.

Bol je moj okov i moj dar, patnja je moj udes i moja nagrada, moje breme i povlastica.Boli jos vise, iskusavam te, da zabolis svom jacinom, utisnes svoj otrov u mene, ovo do sada je vrlo slabo , zar samo toliko mozes ? Ja mnogo vise mogu da podnesem i da uzivam kada boli.