Ljudi se uglavnom počnu drogirati iz dva osnovna razloga. Prvo, žele pobjeći od bolne realnosti kojom su zbog loše karme okruženi u svom životu (razočaranje, patnja, frustracija, itd.) To znači da nemaju ni znanja niti hrabrosti suočiti se sa surovom stranom istine. Drugi razlog je taj da mnogi pokušavaju dosegnuti Boga, duhovnost, zatim tzv. ‘višedimenzionalne sfere svjesnosti’ i realnost izvan domašaja osjetilnog opažanja. Ranije sam spomenuo kako već ionako živimo pod debelim pokrivačem iluzije koja nam onemogućuje da pomolimo glavu iz svijeta relativnih istina i spoznamo vječne, apsolutne istine.

Utjecaj narkotika je zapravo dijametralno suprotan od onoga što se od njega očekuje. Narkotici produbljuju iluziju do te mjere da korisnici često puta ne znaju ni kako se zovu, niti gdje se nalaze. Nikada u životu nisam probao drogu, ali koliko sam shvatio čitajući o tome (naročito iz knjige ‘Mi djeca, s Kolodvora Zoo’) – narkotici bude šaroliku maštu i snove. Za one koji žive u carstvu snova, pristup duhovnom carstvu je apsolutno nemoguć. Iskreni tragaoci za duhovnom istinom; sveci, mudraci i asketici – vrše velike strogosti čitavog života, ne bi li izašli iz kruga samsare[1] i zauvijek se preselili u svijet vječnog savršenstva i blaženstva. Apsurdno je da mnogi neuki ljudi žive u iluziji misleći kako se Bog i vječno blaženstvo mogu dostići na tako jeftin i bijedan način – putem droge. Koji god da je razlog zbog kojega netko započne s uzimanjem opojnih sredstava, rezultat je na kraju jednak – paklena mizerija, život u agoniji i neizvjesnosti. Očajnička potreba za narednom dozom. Cijena nije u pitanju.

Neki moji kolege iz Irske imaju program propovijedanja po zatvorima. Gdje god da dođu, uvijek su rado primani gosti, od uprave zatvora isto tako kao i od zatvorenika. Iz svog razgovora s upraviteljem jednog zatvora u Dublinu, saznali su da je u Irskoj (2004. godine) bilo nešto više od 70% kriminalnih aktivnosti, nasilja i ubojstava – usko povezanih uz prodaju i konzumiranje narkotika. Mnogi ovisnici su spremni učiniti bilo što (prostituirati se, pljačkati, pa čak i ubiti nekoga) za novac kojim će si kupiti narednu dozu iluzije.

Zamislite samo koliko bi bilo manje kriminala kada se ljudi ne bi drogirali i opijali. I opet, korijenski uzrok ove društvene pošasti je nedostatak vjerodostojnog duhovnog znanja. Obrazovne ustanove ne poučavaju ljude o nepokorivim zakonima karme i reinkarnacije. Ljudi ne znaju da su odgovorni za sve svoje postupke, i da će ne samo u ovom, već i u slijedećem životu morati ispaštati za svoja nedjela. Krišna kaže u ‘Bhagavad–giti’ da ljudi koji se intoksiciraju, definitivno moraju u slijedećem životu biti rođeni u nekoj od nižih životnih vrsta (nakon ispaštanja na paklenim planetima).

 Na žalost, ovisnici o drogama nisu jedini ovisnici u ovom svijetu. Ponovna rađanja i umiranja očekuju i one koji su ovisni o ideji da su uživaoci materijalne prirode, poistovjećujući se s privremenim tijelom u kojem trenutno borave. Savršenstvo ljudskog života znači biti ovisan o Krišni. Sve ostalo je samo držanje glave u pijesku, poput noja, i na taj način izbjegavanje suočavanja s realnošću. Evo što o tome piše psihoalitičar Mr. Scott Peck u svojoj knjizi ‘Cesta kojom se rijetko putuje’.

“... Što god bolje razumijemo realnost svijeta, time smo više kvalificirani da se s njime ophodimo. I suprotno, što god manje jasno vidimo realnost svijeta, time će više naši umovi biti zbunjeni pogrešnim koncepcijama, obmanama i njegovom prijevarnošću; a time ćemo biti manje u mogućnosti donositi mudre odluke o svojim aktivnostima. Naše shvaćanje realnosti je baš kao mapa pomoću koje se orijentiramo po terenu života. Ako je mapa vjerodostojna i precizna, bit će nam jasno gdje se točno nalazimo. A kada odlučimo gdje želimo ići, onda će nam biti jasno kako doći do cilja. Međutim, ako je mapa kriva ili neprecizna, bit ćemo izgubljeni.”