KAKO IZDRŽATI STO GODINA

Moja baba i Vlado živjeli su svaki po 100 godina, s tim da je  Vlado bio nekih desetak godina mlađi od nje. Ona je rođena polovicom sedme decenije  19 stoljeća a on je rođen polovicom osme decenije 19 stoljeća i između mene i Vlada postojalo je 70 godina razlike a od babe me dijelilo osam decenija. Oni su živjeli nevjenčano budući da u njihovo vrijeme nije bilo moguće sklopiti crkveni brak između katolika i pravoslavaca. Imali su jedno dijete koje se zvalo Baldo koje je ime talijanskoga podrijetla ali je ono umrlo u svojoj tridesetoj godini od perforacije ulcusa duodenuma. Tako je ostao sa njima još jedino Braco a u staračkim godinama ja sam bio njihovo najmanje i najmlađe dijete. I ja sada vidim kako su oni oboje izdržali pritiske sredine i izolaciju od svojih familija zahvaljujući ponajprije osudi zbog krivovjernoga braka. Sa stajališta mlade i najmlađe generacije i u Hrvatskoj i u Australiji čitava se stvar doima bizarno i nitko tko je zdrave pameti ne može shvatiti patnje tih   ljudi  isključivo zbog njihove slobode da u pitanjima ljubavi slijede osjećaje svoga srca a ne pravila socijalnih  grupa kojima pripadaju. Ali su oboje izdržali, i moja baba i Vlado također koji su odbačeni iz života asocijacija kojima su pripadali  živjeli svaki po sto godina i kao da ih je Bog nagradio dugovječnošću za svoju hrabrost i svoju drskost da slijede svoje vlastite naume.  Tako se njihov život odvijao u pravilnom ritmu jutarnjega dizanja u šest sati, onda bi baba skuhala kavu dok bi Vlado pripremao udice , olovo i abrume, potom je slijedio lov ribe podno Svete Marije tik ispod zidina staroga Grada Dubrovnika, baba  bi za to vrijeme kuhala ručak, onda bi slijedile pripreme za ručak, Vlado bi ispio kupicu travarice za aperitif, lešo govedina, juha sa paprom i ručak začinjen sirom iz ulja i čašom crnoga vina sa breskvom, baba je pila samo bijelo vino, a onda bi se zatvarali prozori i njihov mali stan bi tonuo u popodnevnu tamu  u kojoj su oboje imali okrepljujući san. Redovito bi se dizalo negdje oko 5 sati popodne, opet bi baba kuhala kavu a za sebe jedan suhi kolačič zajedno sa  čašom dalmatinskoga prošeka, Vlado bi čitao novine, gledala se televizija i već oko 9 sati naveče pripremalo bi se za počinak . Baba bi redovito izmolila Zdravo Marija i onda ugušila voštanicu iza koje se još uvijek dizao prijatan vonj sagorena voska . I tako svaki dan sa vrlo malo razlike među njima. I tako su doživjeli svaki po sto godina. Interesantno zar ne !!!!

Iz njihova primjera shvatio sam da je za duboku starost potrebno slijediti vlastite naume, biti fizički i mentalno aktivan, imati okrepljujući san, ne jesti masno i ne u velikim količinama, biti vitak i konzumirati alkohol u razumnim količinama. I onda doživite svaki po sto  godina!

Zlatan gavrilović kovač