Odigraj "Tarot DA/NE"

Kalendar događanja

Član KARIZMATIK

Upisao:

KARIZMATIK

OBJAVLJENO:

PROČITANO

602

PUTA

OD 14.01.2018.

HODAJUĆE SUNCE - SVEĆENIK IVAN ŠEŠO

HODAJUĆE SUNCE - SVEĆENIK IVAN ŠEŠO
SJEĆANJA JEDNOG BLISKOG PRIJATELJA

SVEĆENIK IVAN ŠEŠO 

17.11.1939- 19.01.2008

 

 

 

HODAJUĆE SUNCE

 

 

 

SJEĆANJA JEDNOG BLISKOG PRIJATELJA

 

Mato Mihić

 

PREDGOVOR

 

 

U godini 2008. osmog siječnja nazvao me je telefonom i najavio posjetu. Već 19. siječnja iste godine zazvonio je telefon. „Najžalosnije vijesti bile su najtočnije“: Bio sam obaviješten, da je  Ivan Šešo umro.

 

Dugo vremena moja svijest nije mogla registrirati tu činjenicu. Živio sam u uvjerenju, da je otputovao na duže vrijeme i stalno sam čekao njegov povratak. Sada, nakon pet godina, shvaćam i postajem svjestan, da je svećenik i prijatelj Ivan Šešo otišao nepovratno.

 

On ne zaslužuje da bude zaboravljen. Ne znam, da li još uvijek na njegovom grobu,u Osijeku, gore svijeće, koje pale oni, koji su ga voljeli i cijenili i da li se petkom u 15 sati  na njegovom grobu,kao nekad, sastaju grupe, koje se za njega mole i zazivaju njegov blagoslov. Ali sam siguran, da svijeća sjećanja gori u srcima mnogih, koji su ga poznavali.

Ovo su sjećanja i posmrtna razmišljanja o njemu, jednog njegovog bliskog prijatelja, koji je pet godina zajedničkog studiranja sjedio pokraj njega i koji je s njim prijateljevao i surađivao sve do njegovog nepovratnog odlaska iz naše sredine.

Želim ovim zapisima oživjeti sjećanja na njega i oduzeti zaboravu njegovo postojanje i njegovo djelovanje.

Kad sam dovršio pisanje ovih sjećanja tražio sam naslov ove brošure. Izgovorio sam njegovo ime i iz duše sam čuo glas: „HODAJUĆE SUNCE“.  Tako su ga zvali svi Brođani. S njima se posve slažem i zato ovaj nadimak uzimam za naslov ovih zapisa.

NJEGOV ŽIVOT I NJEGOVI IDEALI 

Mnogi koji se pojavljuju u formi ljudskog bića još ne žive istinski život. Jedni životinjare, jedni životare, drugi se tek igraju života.  Istinski ljudski život započinje onaj, koji je otkrio i sjedinio se sa Životvorcem. Mnogi žive samo zato, što se osjećaju osuđeni na život i smatraju, da je život kazna koju treba izdržati. Ivan je shvatio Isusovo saopćenje, da je život „ poziv na svadbenu gozbu“.  I taj je ideal prožimao njegov život i motivirao njegovo svećeništvo. Kao da je svojim življenjem htio dosegnuti ono, što je Isus za sebe rekao: „ Tko mene vidi taj vidi Boga !“ Svoj je život shvatio onom mišlju koju je često citirao: „ Mi živimo da bismo učili ljubiti i ljubimo, da bismo mogli živjeti !“

Nije uopće bolovao, naprosto je otišao. Rekao je posjetitelju, da se malo zabavi i da ga sačeka u prizemlju, dok se ne vrati iz spavaće sobe, gdje se želi malo odmoriti. Taj je umor potrajao malo duže, da ga je prva pomoć odvezla u bolnicu u Sl. Brodu, gdje mu je srce prestalo kucati.

Ta je vijest za mnoge njegove znance i prijatelje bila zalazak sunca i smrt čovjeka i svećenika, kojeg su voljeli i cijenili. Za mnoge je bilo nezamislivo, da u Brodu i đakovačkoj biskupiji nema više njegovog svjetlećeg lica i širokog osmjeha, da ga ne će više čuti s oltara i primiti njegov blagoslov u čiju su moć vjerovali. Dugo smo očekivali njegov povratak, dok se, evo, nakon pet godina nismo uvjerili, da je dragi Ivan Šešo otišao bez povratka.

Mnogi u njegovom rodnom gradu Osijeku posjećuju njegov grob, pale svijeće i zazivaju njegov blagoslov.

U čemu je veličina Ivana Šeše ? Zbog čega se u svijestima mnogih javlja uvjerenje da je moguće njegov blagoslov zazivati i želja da uspomenu na njega trebamo obnavljati i ne dopustiti da vrijeme izbriše trag njegovog postojanja među nama ?

On nije napisao nikakvo značajno filozofsko niti teološko djelo, iako je za to bio sposoban. Kako je dobro govorio njemački i engleski i bio izvanredan prevodilac, uvijek sam mu prigovarao zašto nije obogatio hrvatsku teologiju i kulturu s prijevodima barem nekih značajnih djela. No, on u tome nije vidio svoju misiju. Bilo je nešto drugo što je on više vrednovao. Njega je zanimao samo čovjek, a najviše čovjek, koji pati, boluje stradava, koji nosi križ siromaštva, bolesti, odbačenosti, neuspjeha. Da, njega su zanimali prvenstveno oni ljudi, koji nose trnovu krunu na svojim glavama. Kadgod sam ga posjetio kod njega su bili jadnici svih vrsta, koji su tražili njegovu pomoć, savjet, utjehu, ispovijed, iscjeljenje ili blagoslov. Mnogi njegovi prijatelji svećenici nisu to shvaćali , a pogotovo teolozi, koji su od njegovih studentskih dana u njemu gledali budućeg trostrukog rimskog doktora i znanstvenika. Kao što je grad Osijek računao na njega i planirao ga poslati u Njemačku,da studira atomistiku, a on je na njihovo iznenađenje i razočaranje nastavio studirati teologiju, tako su i njegovi prijatelji svećenici zamišljali drugačije  njegovu teološku budućnost i očekivali proizvode njegovih znanstvenih djela.

Pet godina kao studenti u Đakovu sjedili smo jedan pored drugog. Intenzivno je pratio predavanja i pravio mnoge zabilježbe. Odslušano predavanje ostalo je doslovno registrirano u njegovom pamćenju. Tek mi je kasnije odao tajnu da je imao fotografsko pamćenje.. Mogao je skripta od preko 200 stranica pročitati kao roman i da mu sve doslovno ostane u pamćenju. U naše vrijeme na katedrama đakovačke teologije bilo je doktora sa Sorbone – Pariz  (dr. Schuetz), iz Rima ( dr. Rogić, dr. Marković, dr. Živković i bio je jedan, kojeg smo smatrali intelektualnim genijem - dr. Jakob Benković. Bio je Isusovac, koji  je postigao jedan doktorat u Rimu i jedan u Parizu, a prije povratka u domovinu predavao je francuski u Parizu. On je studirao zapadne jezike, a njegov brat Ambrozije – svećenik u Bosni -­­ studirao je istočne jezike (turski, arapski…). Kako se teško uklapao u život strogog isusovačkog redovničkog režima, došao je u Đakovo i zamolio biskupa, da ga primi kao  biskupijskog svećenika. Postao je svećenik đakovačke biskupije i kao profesor doživotno predavao Dogmatiku na đakovačkoj teologiji. Kao profesor bio je strah i trepet. Ispiti su se sastojali od pismenog rada i usmenog polaganja. Svi smo znali, da stari Benković još nikad nikome nije dao ocjenu odličan, jer je smatrao da za odličan može odgovoriti jedino sam profesor. Doznali smo, da je pismeni rad Ivana Šeše frapirao dr. Benkovića. Kako je to isto potvrdio i na usmenom ispitu bio je prvi student koji je kod dr. Benkovića dobio odličan.

 (Dok sam još bio u Liceju dr. Benković je kratko vrijeme predavao matematiku. Cijelog sam života mislio na ovog profesora – maga sa njegovim zadatkom iz matematike, kojeg sam dobio. a kojeg nisam posve razumio, pa sam drhtao da ne dobijem lošu ocjenu. Svaki je ispitanik pismeno dobio svoja tri zadatka, kako nitko od nikoga ne bi mogao prepisivati. Moj zadatak broj jedan je glasio: „Duž obale, kraj Mileta grada mudri Tales uže nategnuo i dogledne kute izmjerio. Jedan jeste 87, drugi jeste poldrug stepen više. Reci pravo, tako bio zdravo, koliko je udaljena lađa ?“  Cijelog života mi je ovaj zadatak ostao u  pamćenju i ovdje sam ga citirao iz memorije, a da ga nikad nisam zapisao. Kasnije sam se bavio ovim zadatkom i ustanovio kako je po sebi vrlo jednostavan, ako se razumije i primijeni Pitagorin poučak).

Šešo je, kao gimnazijalac jako mnogo čitao i zapisivao značajne misli. Tih zapisanih citata napisao je oko 7 velikih i debelih bilježnica. Kad sam iz tih bilježnica vadio misli za knjigu „Dometi duha i uma“ tad sam ih sve iščitao. Upalo mi je u oči, kako je također rado čitao francuskog romanopisca Victora  Hugo-a i kako je veliki broj citata zapisao iz njegovog romana „JADNICI.“ U tom velikom romanu V. Hugo opisuje ljude kao „jadnike“ svih vrsta. Veliki mislilac pokazuje i konstatira jednu antropološku istinu, da su svi ljudi, koji se pojavljuju da žive svoje živote na ovom planetu, zapravo „jadnici.“ Prema Victoru Hugo-u mnoge duše ne dolaze na ovaj svijet, da bi učile i polagale ispite, nego da bi odslužile svoju kaznu. Obzirom na sudbinsku stazu kojom prolaze pojedinci, postoje četiri kategorije ljudskih sudbina: mučenici, sluge, učenici i učitelji. Najbrojnija je prva i druga grupa kojom se bavi veliki  Hugo.

Već kao gimnazijalac Šešo je gutao „Jadnike“ Victora Hugo-a, da bi studirao čovjeka. To dokazuju citati, koje je zapisivao i rečenice koje je u samoj knjizi podcrtavao.

Ali uz galeriju jadnika Viktor Hugo  ubacuje i opisuje također idealne svećeničke likove, koji su tješitelji i Samaritanci. Među njima su i neki biskupi, s kojima je Hugo fasciniran. Tako u prvoj knjizi ovog romana opisuje uzornog biskupa u jednoj maloj biskupiji u francuskim Alpama, koji je u cijelom kraju bio pojam dobročinitelja. Opisuje jednog zatvorenika, koji se nakon odslužene kazne vraća kući. Da bi preživio morao je krasti, pa je dospio u zatvor. Na povratku kući išao je  pješke kroz sela i gradove. Gdjegod je naišao da zamoli prenoćište bio je prepoznat i odbijen. U gluho doba noći naiđe na jednu gospođu kojoj ispriča svoj udes. Ona mu savjetuje da pozvoni na vrata dvorca, preko puta ulice, „tu ćete sigurno biti primljeni“. Bila je to adresa gore spomenutog biskupa. Ušao je i ispričao domaćinu, koji ga je srdačno primio, svoju sudbinu. On mu je odmah ponudio kupaonicu, a kuharicama naredio da prirede večeru i serviraju najdragocjenije posuđe. Poslije večere odveo ga je u sobu na spavanje, koja je bila otmjeno uređena. Lopov je spavao ugodno, ali se je po ponoći probudio i razgledao ljepote u kojima se nalazi. Otvorio je vrata susjedne sobe i  ugledao veliki stakleni ormar sa velikim zlatnim tanjurima i suđem od srebra i zlata. Vratio se je u krevet, ali mu je srebro i zlato oduzelo san. Ustanovio je da biskup i svi ostali u kući duboko spavaju. Nije mogao odoljeti. Našao je neku veliku vreću koju je natovario sa zlatnim tanjurima i srebrnim suđem, iskočio je kroz prozor i kroz vrt pobjegao. Na jednom raskršću  zaustavi ga policija i pregleda. Odmah su znali kome može pripadati ovo srebro i zlato. Pođu s njim u biskupsku rezidenciju. Pokažu biskupu njegovo suđe, a biskup reče: „Ne, on to nije ukrao, jer sam mu to darovao, da proda kako više nikada ne bi morao krasti.“ Policajci odu. A biskup lopovu reče: „Ništa ne trebaš vratiti, idi, prodaj i odluči nikada više ne krasti.“

Ivan Šešo je sigurno bio fasciniran ovim biskupom, čitajući ovaj roman. U knjizi su ostale od Ivana podcrtane mnoge rečenice teksta o ovom biskupu, a pokraj teksta zapisana je njegova zabilješka: „Ovako bi i ja postupio.“ Ta je zabilješka za mene veliki podatak o Ivanu, a ne o Viktoru Hugo-u. Ta je zabilježba šiknula iz njegove duše kao vidovnjačko proročanstvo o njegovom budućem svećeničkom ponašanju. Takvi su uzori bili Ivanovi ideali. Oni su utjecali na njegov životni put i inspirirali njegovo ponašanje prema ljudima. I on će kasnije, kao svećenik, uvijek činiti upravo slične poteze. Njegova je česta uzrečica bila: “Ljudi su gusto sijani, ali rijetko niknu.“

Jednom sam u Slavonskom Brodu susreo mladog čovjeka koji mi je pričao kako poznaje velečasnog Šešu i ispričao mi je slijedeće: „Živim u Zagrebu, potječem iz Đakova, gdje sam upoznao Šešu, kad je nakon teške bolesti mog oca došao kod nas, da utješi moju majku i da nam donese novčanu pomoć. Ostao sam bez posla. Jednog dana nisam imao novca, da kupim komad kruha. Gladovao sam cijelog dana. Poslije deset sati navečer počeo sam plakati. Zazvonio je telefon. Javlja se velečasni Šešo iz Broda. Na telefonu je počeo govoriti: „Zvonko, mislim na tebe i imam osjećaj, da si u depresiji i tjeskobi. Reci mi, sluša te tvoj ispovjednik.“ Sve sam mu rekao. I on mi je sutradan ekspresno poslao 2000 HRK. Dosad sam od njega već dobio ukupno 7000 novčane pomoći, a znam da pomaže i mami.

Bila je kod njega u posjeti gospođa Agica, koja svjedoči slijedeće: Netko je pokucao na vrata. Ušla je zaplakana žena i rekla: Velečasni Ivane, muž mi je umro i nemam  u što da  ga obučem. On uđe u drugu sobu, otvori ormar i uzme jedno svoje odijelo i pokloni ženi.

Jednom je naišao kod mene u Münchenu. Znam da su njegovi dolasci uvijek bili misionarski i da se uvijek žuri poći dalje. Predložio sam mu da te večeri pođemo na predavanje poznatog teologa Karla Rahnera. „Znam,“ rekao mi je „ da je čuti i vidjeti Karla Rahnera veliki zgoditak, ali moram odustati, jer moram poći u radničke barake, da pronađem  Martina I. , koji je razočaran pobjegao u Njemačku, jer je svoju ženu, nakon noćne smjene, zatekao u krevetu sa svojim susjedom.“  Zamolio me je da ga uputim na pokazanu adresu. Kasnije, nakon par godina posjetio sam ga  u njegovoj rezidenciji u „Marijinom domu“,  i  kod njega je upravo bio onaj Martin sa ženom, koji izmireni i sretni žive zajedno sa dvoje male djece.

Jednom ga je pozvala mlada žena da mu se izjada i zamoli za pomoć. Ispričala mu je kako se je njezin muž zaljubio u prijateljicu i napustio nju i malog Marka. „ Znate li adresu, gdje se nalazi i njegov telefon ?“ Sve je znala i dostavila mu je adresu i mobitel. Pričao mi je , kako je za muškarce obično radio preko Isusa, a za žene preko Marije. Nakon obavljene trodnevnice,  uspostavio je s njim telefonski kontakt. Rezultat razgovora bio je taj, da je bio spreman doći k njemu na razgovor, a razgovor je rezultirao, da je bio spreman zajedno s njim poći svojoj kući, svojoj ženi i svom petogodišnjem Marku. Kad su ušli u kuću, on je ljubio sina, grlio svoju ženu i molio za oproštenje. Mali je Marko prišao Šeši i upitao ga: „Velečasni, a gdje se sakrio moj tata, da ste ga mogli naći?“ Tada sam zaplakao, rekao mi je Ivan Šešo.

Od tada taj je bračni par, sa malim Markom, svake nedjelje redovno dolazio na  Misu.

Ovakvih primjera mogao bih navesti najmanje pedeset. Iznosim ove informacije iz njegovog života, da zastanemo pred njegovim likom i da se upitamo, tko je bio taj čovjek i tko je stajao iza njegova ponašanja ? Iz kojih dimenzija dolazi ta duša, koja se je rodila u Osijeku 17.11. 1939. od jedne siromašne i skromne domaćice. Nikad ne možemo prodrijeti u tajnu čovjeka, kao ni u tajnu Boga, jer je čovjek mikrokozmos u kojem je prisutan makrokozmos. Koja je to duša koja se je nastanila u tijelu sa šifrom Ivan Šešo, da bi preko tog tijela izvodila ono, što je činila kao čovjek i svećenik ? Izbrisati suzu u oku i povratiti osmjeh na usnama svojim bližnjima – to je ono što je usrećivalo Ivana Šešu. On je u tome uživao više, nego da je punio dvorane i držao predavanja o Goethe-ovom FAUSTU, Šekspirovom HAMLETU ili o filozofiji Aristotela.  A noćne anonimne telefonske razgovore, koje je zadnjih godina uveo, nakon 24 sata, posebno su svjedočanstvo o potresnim ispovijedima i posebno uspješnoj formi pastoralnog rada.

Da, siromašni, bolesni, opsjednuti, nesretnici i jadnici svih vrsta tražili su ga i posjećivali noću i danju. Svi su znali za njega i njegovu adresu. Ivan je cijenio umjetnike i mudrace, ali nije nikada posvećivao veliku pažnju onima, koji trijumfiraju na sportskim stadionima i primaju kolajne na pozornicama kao prema onima koji u životu gube, koji nemaju, koji tuguju i plaču.

Kad se je, prije 2000 godina, u Izraelu pojavio Isus Krist i započeo svoje javno djelovanje On nije uopće pokušavao uspostavljati kontakte  i suradnju sa vjerskim predstavnicima ondašnje hijerarhije. Kao da ih je omalovažavao. Isus ih je sve iznenadio svojim ponašanjem. On organizira svoju zajednicu od ribara i seljaka. On okuplja i posjećuje bolesne, opsjednute, siromašne, gubavce, grešnike, patnike, ojađene i zaplakane. Sve do danas, nakon 2000 godina proučavanja Biblije, od apostola Pavla do istraživača Biblije naših dana: Bonaventure Dude, Adalberta Rebića i Mate Zovkića nije uvjerljivo odgonetnuta tajna Isusovog životnog puta i Njegovog ponašanja. Po ljudskoj logici sigurno bi imao lakši put i sigurno bi mogao uspješnije promicati svoje ideale, da se je rodio kao sin jednog Rabina ili Farizeja. Međutim, on se pojavljuje kao sin skromne Marije i ponaša se tako da je Evanđelist zapisao: „ Bio je sablazan za pobožne i luđak za mudre.“

Kad si dozovemo lik Ivana Šeše i promatramo njegov svećenički život pitamo se, kao i za Isusa, zašto je taj intelektualni genij prvenstveno vidio svoju misiju u tome, da služi odbačenima i jadnima? Ne nalazimo li se pred istom tajnom koja sve do danas obavija put Isusa iz Nazareta ?!

Kad ga je biskup Ćiril Kos poslao u Rim na postdiplomski studij, odmah nakon što je magistrirao javio mu je slijedeće: „ Ivane, kvalifikaciju za predavanje si stekao, na jesen trebaš preuzeti dužnost duhovnika u sjemeništu. Dođi, trebam te. Ako želiš steći i doktorat to možeš načiniti naknadno i spremati se ovdje u Đakovu.“

Međutim za doktorat on nije imao vremena. Njemu nije bilo stalo da bude rimski doktor, nego hrvatski Samaritanac. S tom misijom on se je identificirao. Posjećivati, ispovijedati i tješiti bolesne – po bolnicama i u stanovima, danima ispovijedati na Marijanskim svetištima, odazvati se na svaku  ponudu da propovijeda, posjećivati i tješiti zaplakane nakon smrti djeteta, nesreće sina ili muža, tješiti i spajati rastavljene, pomiriti zavađene, obrisati svakom suzu u oku i izazvati osmjeh na usnama – to je bio njegov svećenički ideal i njegova misija. Zato je znao reći: „U svijetu ima jako mnogo bolesnih i nesretnih. Liječnici se moraju brinuti za bolesne, a svećenik za nesretne.“  Zato je i zapisao citat iz „Jadnika“: „Liječnikova vrata ne smiju biti nikad zatvorena, a svećenikova vrata moraju biti uvijek otvorena.“ To je bilo životno geslo i onog biskupa  kojeg opisuje Viktor Hugo u „Jadnicima.“  Ponekad sam kasno u večer došao k njemu u „Marijin dom“ na ulazu je uvijek gorjelo svjetlo, a vrata su bila otvorena.  Nikad se nikoga nije bojao. Kad sam ga pokušavao upozoriti na eventualnu opasnost odgovorio bi:  „ To je hrabrost i neustrašivost svećenika iza kojeg stoji Bog, kao što naoružani vojnik stoji iza državnika.“  Ili bi rekao:  „Ako Gospodin ne čuva kuću, uzalud je čuvaju stražari.“ Kadgod sam mu došao uvijek su zvonili telefoni sa svih strana. Kad bi ga nazvao netko tko se nalazi u teškom i očajnom stanju odmah bi ga posjetio, a gostu se izvinio i zamolio da ga pričeka. On nije pustio da tuga i bol bude odstranjena tek vremenom i zaboravom, nego ju je išao odmah neutralizirati utjehom, vjerom, blagoslovom i nadom u Boga. Često je znao reći: „Ja ne želim ljude točiti samo mudrošću, nego prvenstveno ljubavlju.“

Da, Ivanovo svećeništvo nije bilo stvar predomišljanja, on se je rodio, da bude svećenik.

Kao gimnazijalac imao je mnogo prijatelja, kako među muškarcima tako i među djevojkama.  Primijetio je, da ga djevojke imaju rado za prijatelja, ali ga sve doživljavaju samo kao brata. I on je kod sebe ustanovio da muškarce doživljava kao braću, a djevojke kao sestre. Takav će doživljaj svojih bližnjih karakterizirati njegovu ličnost tokom cijelog života. Već je u gimnaziji ustanovio da u njemu raste svećenik – celebs, a ne frajer niti muž. Ta činjenica nije mu nipošto bila povod za komplekse, nego je shvatio i prihvatio istinu o sebi. Svojom prosvijetljenom dušom shvaćao je da će se njegov budući životni put razlikovati od putova svojih prijatelja. Sebe je osjećao kao biće srednjeg roda. On je volio ljude anđeoskom ljubavlju. On je sve volio, ali se nije vezao ni lijepio ni na koga. Njegov doživljaj sreće nije bio ovisan o nekome izvan njega. On to onda još nije znao objasniti, ali je naslućivao da je u esenciji njegove duše prisutna i aktivna božanska iskra, koja je izvor njegove sreće i životnog smisla. Kadgod sam promatrao njegove odnose s prijateljima i ljudima uvijek sam ustanovio da u njegovoj ljubavi nikad nije bilo one „paučine između srca i razuma“, što se često pojavljuje u prijateljskim odnosima.

Njemu celibat nije bio teret niti mukotrpno odricanje i svladavanje. Snage njegove duše neutralizirale su sve strastvene sklonosti i genetske utjecaje roditelja u tijelu u kojem se nastanila njegova duša. Fenomen života u istinskom celibatu javlja se i bio je prisutan u svim kulturama. Motiv za takav život  uglavnom je bio vjerski. No, život celibata specijalnost je u kršćanstvu, a posebno u katolicizmu. Upravo zato što se u tom središtu traži  celibat tu se rađaju duše, koje donose odozgo dar i sposobnost živjeti u celibatu. To su uglavnom duše, koje dolaze u ove egzistencijalne dimenzije da bi bile božji glasnici i da bi služile Njegovom djelu. U islamskom svijetu je nepoznat i neshvatljiv taj dar. Moći i htjeti živjeti život istinskog celibata jest znak i dokaz istinske prisutnosti jednog nadnaravnog faktora u životu pojedinaca. U jednom našem razgovoru netko je rekao: živjeti u celibatu nije moguće, to nije prirodno. „Da, to nije prirodno, ali je natprirodno!“- odgovorio je Ivan Šešo. Većina ljudi podliježe prirodnim zakonima i potrebama, ali ove zakonitosti nadilaze i pobjeđuju duhovni zakoni i natprirodne energije prisutne u određenim ljudima koji se među nama pojavljuju. Istina je, da mnogi, koji su zavjetovali celibat nisu istinski celibateri. Njima je celibat teret i težak križ pod kojim posrću. No, strpljivo nošenje i ovog križa djeluje oslobađajuće i posvećujuće. Brojni primjeri onih, koji ne uspijevaju biti vjerni svom zavjetu celibata ne pobijaju istinu, da postoje brojni svećenici, redovnici i redovnice koji oduševljeno prihvaćaju i žive  celibat sa sviješću da su vjenčani s Bogom i zaručeni sa mudrošću.

Svi moji iskazi o Ivanu  rezultat su naših iskrenih i otvorenih razgovora. Naši susreti i diskusije sa našim trećim prijateljem Ivanom Ćavarom trajale su često do jutarnjih sati. Ti su susreti i razgovori izrasli već na teologiji u Đakovu i nastavili se u Osijeku, gdje je bio kapelan, zatim u Ivankovu, gdje je bio župnik, kod Ivana Ćavara na župi u Maloj Sočanici, kod mene u Rokovcima, kasnije  tako često, kod mene, u Muenchenu, a kasnije posebno u njegovoj rezidenciji u „Marijinom domu“ na Brodskom brdu u Podvinju. Iako je Ivan Šešo bio najsposobniji, on je ipak najmanje govorio.  On je radije slušao. On se ne bi nikada suprotstavljao sugovorniku i razuvjeravao ga u njegovo mišljenje, kakav je bio Ćavar, nego bi ga mirno s poštovanjem slušao i ostavio u njegovom uvjerenju. Kad smo tražili od njega objašnjenje za njegov bezgranični altruizam prema ljudima i njegovoj velikoj želji, da svima pomaže i da sve usrećuje tad bi citirao jednog sveca koji kaže: „Ne zaboravite da je svaki čovjek Bog, koji vas je posjetio u fizičkoj formi.“

Svoj odnos prema bolesnicima i pastoral bolesnika obrazlagao bi ovako: „Tijelo boluje, a duša pati. Liječnik može otkloniti bol, ali ne može odstraniti patnju. Ako bolesnika duševno okrijepite i duhovno energetizirate, tad njega može i dalje boljeti, njega boli, ali on ne pati. Često sam držao bolesnika duže vrijeme za ruku i uspjelo mi je ublažiti njegovu bol i posve otkloniti njegovu patnju.“ Smatrao je da su najčešći uzroci čovjekovih bolesti, što su ljudi duševno gladni i što svoje postojanje identificiraju sa težnjom za materijalnim bogatstvom, sa karijerom, biti poznat i priznat, IMATI a ne BITI. Gotovo svi  ljudi, pa i kršćani žive sa sviješću, da je cilj života biti zdrav, školovati se, oženiti, imati i odgajati djecu… To nije konačni, životni cilj. To su samo sredstva za naše učenje i duhovni razvoj.  Čežnja za čašću, rangom i ugledom često može biti problem i među duhovnim zvanjima. Crveni pojas i mitra na glavi ne obavještava ništa o unutarnjoj i bitnoj čovjekovoj vrijednosti. Tom prilikom je naglasio, kako je najvažnije imati svijest o Bogu i aktivirati u sebi taj faktor, koji pomaže i oslobađa. Sjećam se kako smo prilikom ovakvih razgovora dočekali pjevanje pijetlova u „Marijinom domu.“ Zaključili smo, kako nije slučaj, da prva od Deset Zapovjedi želi čovjeku u njegovu svijest utisnuti pojam jednog Boga. Bez te svijesti čovjek još nije istinsko ljudsko biće. Tek u Mojsijevo vrijeme čovjek, sa objavljenim Zapovijedima, dobiva šansu, da  počne razvijati svoje unutarnje božansko sjeme, počevši sa sviješću o biću Boga. Zaključili smo, kako nije važno samo vjerovati u Boga, nego je bitno, koji je sadržaj prisutan u mojoj svijesti, kad izgovorim riječ Bog. Milijuni Muslimana sakupljaju se u Meki i  zazivaju Boga. Ali se čini da njihove molitve i vapaji ne dopiru do Božjeg uha. Zašto?

Rekao sam: zato što je u njihovoj svijesti prisutna lažna  misao Boga. Oni se obraćaju Bogu, koji postupa po principu kažnjavanja i nagrađivanja. Oni se mole s uvjerenjem, da se klanjaju najistinitijem Bogu, koji nadilazi onog Boga kome se drugi mole. U ime našeg, najispravnijeg Boga, misle oni, ja smijem one, koji se mole drugom Bogu, omalovažiti, ignorirati pa i ubijati. To je njihovo lažno uvjerenje. Da, u njihovoj je svijesti prisutna lažna slika Boga. Oni ne mogu dosegnuti sa svojom sviješću Boga apsolutne i bezuvjetne ljubavi.

U ovoj smo se noćnoj diskusiji složili, da su Deset Zapovjedi, zapravo deset stupnjeva čovjekove svijesti. Na prvom mjestu je svijest o  Biću jednog Boga. Možemo ustanoviti da su do danas ljudi, u razvoju svoje svijesti, došli tek do pete zapovijedi. Ali  dalje ide jako teško.  A kasnije će Krist, rekao je Šešo, poučiti nas da u svoju svijest usvojimo također njegovu pouku, da smo i svi mi također djeca Božja i vječna božanska bića. Ova Isusova pouka treba iz naše svijesti potisnuti dosadašnje uvjerenje, da smo samo Božje sluge i  Njegovi robovi.

IVAN ŠEŠO – ČOVJEK MOLITVE

On je živio sa sviješću stalne Božje prisutnosti. Snagom svoje intuicije on je svuda i svagdje osjećao prisutnost Boga. Zato je s Njim htio biti u stalnom kontaktu pomoću molitve ili meditacije. Štogod je čitao i proučavao on je uvijek htio samo doznati nešto više o Bogu i čovjeku. Zato je molitva u životu Ivana Šeše zauzimala bitno mjesto.  Shvaćao je da se učenjem može proširiti svijest i stjecati znanje o Bogu, ali molitvom se njeguje prijateljstvo s Bogom. Da mu dnevni termini i posao ne bi oduzeli vrijeme za molitvu, svaki dan se je ustajao već prije pet sati kako bi svoje molitve obavio mirno već ujutro dok je sunce u uzlaznoj putanji i dok ne počne zvonjava telefona Razlikovao je razdoblje buđenja i ustajanja. Odmah nakon buđenja, još u krevetu, dozvao si je u svijest novi dan i izgovorio bi slijedeću molitvu:

Bože, hvala za ovu mirnu noć.

Hvala što mogu i što smijem

živjeti ovaj novi dan, što sviće.

Idem u život ovog novog dana,

da bih hvalio i slavio Tebe svakim

udahom i izdahom- i svakim kucajem srca !

Gospodine, daj mi ovog dana biti blagoslov

i pomoć svakom onom koga ću čuti, sresti i vidjeti !

Gospodine, uvaži svaki trenutak mog današnjeg

postojanja kao moju službu Tebi i svijetu !

Zar je mogao boljim sadržajem osmisliti svoj nastupajući dan ?!

Zatim bi ustao, pošao u kupaonicu, potom se spustio u prizemlje, gdje je u kapelici izmolio brevijar. Tokom dana ubacivao bi desetke krunice. Kaže da ga nikada nije prošao dan bez krunice.

Njegovo služenje sv. Mise bilo je duboko spiritualno i molitveno. Sa oltara je zračio svjetlošću svog srca. Volio je pjevati, za pjevanje je imao samo srce, ali ne savršen sluh.

U svojim propovijedima nikada ne bi kritizirao, opominjao, grdio ili prijetio. On nije bio tip onih propovjednika – gromovnika, koji „grme i oblače“ i koji se prijete Bogom, paklom, grijehom ili apokalipsom. On je propovijedao „radosnu vijest.“ Uvijek je rado citirao kinesku mudru misao: „Bolje je zapaliti jednu svijeću, nego proklinjati tamu.“ Njegov je govor bio jasan, blag i ugodan. Njegov ton i njegove riječi nisu prijetile, nego su milovale. Primijetio sam kako se prisutne duboko doimao njegov završetak sv. Mise. Rekao bi : „A sada ustanite, otvorite svoje srce i svoju dušu da vam podijelim svoj svećenički blagoslov.“ I tad bi napamet izgovorio tekst blagoslova. Prisutni su vjerovali u moć i posvećujuću snagu njegovog blagoslova.

Znao je reći: „ Kad molimo i pjevamo, tad mi govorimo Bogu, a kad slušamo svetopisamske tekstove, tad Bog govori nama.“

Kad bi se, poslije sv. Mise, spustio u blagovaonicu srdačno bi pozdravio kuharicu ili kuharice i citirao onog sveca koji kaže: „Ruke koje služe  vrednije su od usana koje mole.“

CJELODNEVNA ŠETNJA PO BRODSKOM BRDU

(Moj posljednji osobni kontakt s njim)

Bilo je ljeto godine 2007. Pošli smo u šetnju po Brodskom brdu. Nisam pomislio da će to biti moj oproštajni osobni susret s njim. Nakon te šetnje ja ću odseliti u Lovran, odakle ćemo se čuti i planirati njegovu posjetu. Već 19.siječnja 2008. ne će mi više koristiti ni njegova adresa u mom adresarui niti njegovi telefoni. Interesantno je da kroz ovih pet proteklih godina, nije mi padalo na um, da prekrižim njegovu adresu u adresaru niti da isključim njegove telefone. Tu stvarnost nisam mogao registrirati u svojoj svijesti.

Pošli smo prema istočnoj strani Brda, da mu pokažem park Ivane Brlić Mažuranić. Tad mi je rekao, kako je čuo, da se njezina djela prevode na kineski jezik. Tema razgovora bila je Ivana Brlić i njeni literarni junaci. Zatim smo dugim putem, kroz šumu, pošli na Zapad Brda. Htio sam mu pokazati ljetnikovac Ivane Brlić - Mažuranic i balkon na kojem je napisala „Priče iz davnina“ i „Šegrta Hlapića.“ Nesretna i misteriozna smrt Ivane Brlić bila je povod, da smo započeli razgovor o smrti. „Smrt je odlazak sa bojišta“, rekao je. Ja sam nastavio i rekao kak smatram da je smrt najveći trik prirode. Ljudi žive u zabludi, da umiru, a smrti zapravo nema. Postoji samo život, koji je vječan. Duša napušta svoju karoseriju u kojoj je bila nastanjena, da bi stjecala iskustva i polagala ispite. Nastavio je i rekao: „ Interesantno je kako je, sve do danas, u narodu živa tradicija da se pozivaju uzvanici  i da se proslavi čovjekova smrt. To je zato, što je u svijesti i podsvijesti ljudi prisutno uvjerenje da je smrt zapravo oslobođenje i povratak u Domovinu. Danas su ljudi bacili težište slavlja na čovjekovo rođenje, premda smatram da je rođenje upis u školu, a smrt je podjela diplome.“ Da, nastavili smo, važno je živjeti sa sviješću, da smo  uvijek testirani svakim našim dahom i činom i da život ne počinje sa rođenjem niti završava smrću.

Nastavio je govoreći kako ljudi troše ogromnu energiju nastojeći mijenjati svijet, a sve je  uzaludno dok ljudi žele mijenjati svijet, a ne sebe. Da, rekao sam, naš je najveći doprinos poboljšanju svijeta da radimo na svom vlastitom duhovnom usponu.

Na ovoj šetnji dotakli smo još mnoge teme i zaključili s ovim mislima: čovjek ne može nikada ostati stajati na istoj točki. Mi smo testirani svakim trenutkom i svakom mišlju našeg postojanja. Čovjek se pretvara ili u svjetlo ili u prašinu, ovisi o smjeru u kojem se kreće.

TKO JE NAJVEĆI ?

U jednom razgovoru upozorio me je na svoju omiljelu priču u kojoj je sadržana temeljna mudrost kršćanstva:

„ Trojica su pošla jednom mudracu, da potraže prosvjetljenje. Ako želite biti prosvijetljeni, rekao je mudrac, tad mi najprije morate odgovoriti na pitanje: Tko je najveći na svijetu ?  Jedan reče: kralj ! Ne, odgovori mudrac ! Drugi reče: To je  car ! Ne, reče mudrac ! Treći reče: To je Bog ! Odgovor nije ispravan, reče mudrac. A tko je to onda ?  Upitaše tražitelji prosvjetljenja. Mudrac ih pouči i kaže: Znajte, to je uvijek onaj čovjek, koji se nalazi pred tobom. Uvijek živite u sadašnjem trenutku i neka uvijek za tebe bude najveći onaj, tko se momentalno nalazi pred tobom ! Onog momenta, kad se pred tobom nalazi prosjak, neka ti on bude najveći.“

Ivan Šešo je uvijek govorio jednostavnim, gotovo pučkim jezikom. Rijetko je upotrebljavao strane riječi. Ali je velike i duboke istine objašnjavao sa pričama i mudrim izrekama. Bio je živi leksikon mudrih izreka i na svako je pitanje uvijek rado odgovarao mudrim citatom. Uvijek je rado citirao Stjepana Radića koji je rekao: „Onaj, tko ne zna iznijeti svoju misao tako, da ga može razumjeti svaki seljak, taj sam ne razumije ono, što govori.“

Danas su knjige poznatog mudraca našeg vremena Eckhart-a Tolle-a postale svjetski bestseleri. I kod nas je prevedena njegova poznata knjiga „Moć sadašnjeg trenutka.“  Njegovo se učenje temelji na  učenju Novog Zavjeta. Njegovo je temeljno učenje kako je važno shvatiti, da su „prošlost i budućnost samo privid, da ne postoje, nego postoji samo SADAŠNJI TRENUTAK na kojeg treba biti koncentriran. Tad mi je postao  posve jasan smisao davne Šešine priče o mudracu i njegovom pitanju: Tko je najveći na svijetu ? To je upravo ono, što je naučavao Isus kad je govorio: „Ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan, jer će se sutrašnji dan brinuti sam za sebe.“ I kad je rekao: „Tko stavi ruku za plug i okrene se taj nije prikladan za Kraljevstvo Božje.“ Ili kad je govorio o ljiljanima u polju. Toliko sam puta pročitao ove novozavjetne misli, a da ih nisam shvatio, dok nisam ostario i dublje proniknuo u ono, što mi je Šešo htio ukazati svojom pričom. I sad mi postaje posve jasno, što je Šešo mislio kad je citirao arapskog pjesnika Rumi-a: „Prošlost i budućnost kriju Boga od našeg oka…“

Velike teološke i antropološke istine Ivan je uvijek  običavao tumačiti primjenom jednostavne priče. To mu nikada nije nedostajalo, jer je bio sakupljač mudrosti. Smatrao je, da su u pričama, mitovima i izrekama sakrivene sve istine o Bogu, svemiru i čovjeku. Uvijek je koristio simbol, kad je želio da bude shvaćena stvarnost. Kad je držao duhovne vježbe svećenicima u  Riječkoj nadbiskupiji i htio im govoriti o temeljnoj novozavjetnoj temi, o „Kraljevstvu Božjem, koje se nalazi isključivo u nama“ tad je temu započeo sa slijedećom pričom:  „Više od trideset godina prosjak je sjedio pokraj ceste. Jednoga dana naišao je neki  stranac. „ Imaš li malo sitnoga?“  promrmljao je prosjak, ispruživši svoju staru kapu. „Nemam ti što dati“, odgovorio je stranac. I tada ga upita: „Na čemu sjediš ?“  „Ni na čemu,“ odgovorio je prosjak. „To je samo neka stara kutija, koju sam davno našao. Sjedim na njoj otkako pamtim.“ „Jesi li ikada zavirio u nju ?“ upita ga stranac. „Nisam“, odgovori prosjak. „ A  čemu ? Ničega nema u njoj.“ „Ipak, pogledaj unutra,“ bio je uporan stranac. Prosjak je uspio odmaknuti gornju stranicu. Zapanjen, u nevjerici i zanosu, uvidio je da je kutija ispunjena zlatom.

Takvim jasnim i lapidarnim primjerima htio je poučiti kako moramo učiti, molitvom i meditacijom, uranjati u vlastitu nutrinu i uspostaviti kontakt sa vječnom, božanskom iskrom naše duše, i dosegnuti bogodano zlato. Samo preko nje je moguć kontakt s Bogom. Ali  trebamo postati svjesni ove istine. Snage duše su u nama u formi sjemena i one trebaju u nama proklijati, prolistati i procvjetati. To je bila Ivanova znanost o meditaciji. A ja bih rekao, da je potrebno molitvom i dubokim uranjanjem u vlastitu nutrinu, aktivirati permanentne atome naše duše, koji nadilaze smrt, jer su vječni. ( Bio sam začuđen, kad sam uočio, da poznati Eckhart Tolle svoju naprijed spomenutu knjigu počinje sa ovom pričom, koju je Šešo poznavao i primjenjivao još prije 20 godina.)

Ivan Šešo nije bio tip misaonog reformatora, a pogotovo  nije bio tip revolucionara. On je uvijek želo ostati vjeran učenik svojih starih profesora. Uvijek je pazio, da ne bi sa svojim mišljenjem i učenjem odstupio od učenja crkve. U svojim misaonim stavovima uvijek se je pozivao na svoje stare profesore teologije ( dr. Benković je rekao tako i tako…, a dr. Schuetz je učio tako i tako…) Profesori naše ondašnje teologije u Đakovu učili su, da učenici trebaju vjerovati u one istine i propovijedati ono učenje, koje su od njih naslijedili. Kad sam došao u Zagreb tad su tamo, ondašnji teološki autoriteti ( Šagi , Bajsić, Turčinović) učili, da njihovi učenici trebaju otići barem korak dalje od svojih učitelja. Kad bih u diskusijama sa Ivanom zastupao zagrebački put, tad sam primijetio kako je uvijek želio ostati poslušan učenik i uvijek je pazio da ne bi iskoračio. SLUŠATI, SLUŽITI, VOLJETI i POMAGATI – to su pojmovi, koji najvjernije obilježavaju profil njegove ličnosti. Smatrao je da uvijek treba imati u vidu stupanj svijesti vjernika, koje poučavamo. „Najprije izmjeri dubinu rijeke, a onda je prijeđi,“ govorio je. Smatrao je  da svog poglavara treba slušati i pod cijenu žrtve svog razuma i svojih interesa. Prinesena žrtva osobnog mišljenja uvijek će biti plodnija i zaslužnija, rekao je, od probijanja svog Ega. Divio se je biskupu Štrosmajeru, koji je potpisao dogmu o papinskoj nepogrešivosti, iako se s time nije slagao.

Naša  TROJKA ( Ivan Ćavar, Ivan Šešo i Mato Mihić) koristila je svaku priliku da se sastanemo. Ali smo jednom godišnje obavljali veliki i dugi susret. To je bilo većinom u „Marijinom domu.“ Svaki je od nas tokom godine mnogo čitao i zapisivao mudre izreke. Ja sam, kao i Šešo, običavao Silvestrovo  ( večer Stare godine ) provesti u tišinu, čitajući i konstatirajući što sam tokom ove godine najznačajnije pročitao i koje sam misli zapisao. I tražili smo najmudriju misao, koju bismo uzeli za moto tokom slijedeće godine. Zadnje godine našeg takvog susreta, dogovorili smo se, da svatko donese i pročita svoju najmudriju misao koju je svaki pojedini zapisao. Tri misli od nas trojice bile su sljedeće:

Ivan Ćavar je zapisao misao Rimskog imperatora i mudraca Marka Aurelija:

„Prihvatite sve ono što vam se pojavi i znajte da je to utkano u obrazac vaše sudbine, jer što bi prikladnije moglo ispuniti vaše potrebe?!“

I to je komentirao.

Ja sam tom prilikom nastupio sa izrekom, koju sam si kasnije usvojio, ne samo kao godišnju, nego kao životnu misao i moto:

„Govori samo onda kad budeš pitan, ali živi tako da te svi pitaju.“

Tad nam je Ivan Šešo objavio svoju misao. Bila je to izreka starozavjetnog proroka: „Vidjeh sve što je urođeno pod suncem i, gle, sve je to taština i jurnjava za vjetrom.“ Imao je silan komentar ovog teksta  i zaključio, da nakon 60 godina života svi stječemo ovo iskustvo. I to je znak vrhunskog razvoja čovjekove svijesti. Iz ovog saznanja u čovjeku se rađa želja, da dovrši ovaj život i da pođe Kući.

Od  prvih školskih dana pa do studija, nigdje nisam našao ni jednu Ivanovu sliku, gdje se smije. Na svim je slikama ozbiljan, zrači svjetlom i mudrošću. I do danas još ne uspijevam odgonetnuti zašto je u starijim godinama imao potrebu, da se tako gromoglasno i široko smije, kako to potvrđuju njegove fotografije zadnjih godina. Kad sam ga upitao odgovorio je šaljivo: „ U mladosti smo u razdoblju kad učimo i polažemo ispite i trebamo biti ozbiljni. U starijim godinama duša naslućuje da se staza života primiče kraju , da se približavamo velikom cilju i povratku Kući, te imamo pravo da se veselimo i radujemo.“

Možda je stvarno intuicijom svoje duše naslućivao, da se uskoro približava onim dimenzijama života, koje se nalaze s onu stranu naše ovozemaljske komedije i tragedije?!

Kad su na uskrsno jutro došle žene posjetiti Isusov grob bile su začuđene, kad su vidjele da je grob prazan. Ukazao im se anđeo i rekao im: Ne tražite ga u grobu, među mrtvima. On je živ !  Idite u Galileju i vidjet ćete ga među živima. Anđeo ih upozorava da uskrslog Isusa ne treba dokazivati argumentom praznog groba. On će svoje Uskrsnuće i svoje postojanje uvijek dokazivati preko živih primjera onih, koji će ga slijediti, koji će za Njega živjeti i umirati.

Boga i božansko može se doživjeti preko prirode, ljepote cvijeća, veličanstva svemira, ili preko glazbe i umjetnosti. Ali o njemu mogu najuvjerljivije svjedočiti primjeri živih, bogolikih ljudi. Dokazivati Boga preko knjiga i primjera daleke prošlosti znači učiti proučavajući leševe. Ljudi uvijek žele doživjeti Boga i Božansko preko primjera danas živih ljudi. Čovječanstvo uvijek doziva prisutnost takvih bogolikih primjera i oni u narodu brzo postaju legende. Da, ljudi trebaju žive primjere, koji ne dokazuju, nego POKAZUJU postojanje Boga i Uskrsnulog Isusa !  Nije li Ivan   Šešo  bio jedan od tih, u određenoj mjeri ?!

Tkogod bi ga posjetio dočekao bi ga ne samo uljudno, kulturno i veselo, nego s oduševljenjem. Njegova radost susreta imala je neku božansku aromu. Iako je dnevno imao pred svojim očima ljude „iza čijeg se osmjeha krije grimasa bola“ i koji, kako je jednom rekao, „žive samo zato, što su osuđeni da žive,“ ipak je on uvijek bio raspoložen i oduševljen. Njegovo oduševljenje nisu motivirali neki vanjski uspjesi i zgoditci , nego je bilo utemeljeno na samoj činjenici postojanja. Kad mu se susjeda žalila, kako je vrijeme loše i jako oblačno, on bi joj odgovorio: „Na mom nebu nema oblaka.“ Nisam susreo čovjeka, koji je tako duboko doživljavao radost i blaženstvo postojanja. Za njega je život bio sinonim za Boga.

Život Ivana Šeše, takav kakav je bio, zaslužuje da ne bude zaboravljen. Njegov lik treba ostati spomen u našim mislima i sjećanjima. Zaslužio bi , da u Osijeku, Đakovu ili Sl. Brodu neka ulica nosi njegovo ime. Sve što sam ovdje opisao jest gotovo doslovno sjećanje i citiranje njegovih riječi sa naših susreta i razgovora. Htio sam time iznijeti materijal, koji će što vjernije oslikati njegov karakter i dokumentirati njegovu ličnost. On je bio jedan mudar čovjek, koji je mudrost volio i mudrost sijao. Njegov život i njegovo djelovanje jesu naša savjest, naš uzor i naš blagoslov.

Unutar ljudskog potomstva postoji velika stupnjevita razlika u razvoju svijesti i savjesti: od divljaka, kriminalca, ubojice do genija i sveca. Ja sam imao dar i milost sresti u životu mnogo divnih ljudi, koji su me fascinirali svojom mudrošću, karakterom i primjerom svojih ličnosti. To su bili oni koji su mi potvrdili istinitost one misli Maksima Gorkog: „Čovjek – to zvuči gordo !“

Jedan od njih za mene je bio i Ivan Šešo !

Da,  takav  je bio Ivan Šešo – kad ga ne bi bilo, trebalo bi ga izmisliti !

IVAN  ŠEŠO

CURRICULUM VITAE

(Životni put)

Rođen u Osijeku 17.11.1939.

Osnovno i gimnazijsko školovanje

u Osijeku

Petogodišnji teološki studij

u Đakovu

Zađen za svećenika 1962.

Kapelan u Osijeku 1963.-1968.

Župnik u Ivankovu 1968-1974.

Postdiplomski studij u Rimu 1974-1977

Duhovnik i profesor u Đakovu u sjemeništu

1977.-1997.

Od 1997. do smrti- Sl. Brod

Duhovni voditelj u „Marijinom domu“

Završio ovozemaljsko putovanje 19.01.2008.

Snagom i brzinom Vaših misli Vi možete svakog trenutka biti na svakoj točki u svemiru. Kad Vaše misli formulirate jednom molitvom Vi možete dohvatiti svako mjesto i dozvati svaku osobu, koja danas živi u duhovnim područjima  i koja je živjela u ovom našem zemaljskom životu. Na taj način Vi možete prenijeti Vaše želje i molbe onoj vječnoj duši, koja je do nedavno živjela među nama. Da, Vi možete Vaše molbe i molitve uputiti Ivanu Šeši i tražiti njegov blagoslov. Pošto je bio intelektualno posebno obdaren preporuča se, da mu se obraćaju đaci i studenti i zazivaju njegovu pomoć pri ispitima. Pošto je radio kao exorcist i proučavao sve metode kako bi pomogao opsjednutima i duševnim bolesnicima posebno je preporučljivo da mu se molimo i zazivamo njegovu pomoć za bolesti ove vrste. Svakako je moguće obratiti se sa svim drugim bolestima i problemima. Iz onih dimenzija, gdje se on danas nalazi, sigurno mu je moguće još uspješnije pomoći. Preporučamo Vam, da mu se obraćate na način dole preporučene molitve,  premda u svojoj formulaciji možete biti posve slobodni. Vrlo je važno u molitvi navesti točno ime i prezime osobe koju zazivate, onako kako je navedeno u matičnim knjigama. Njegovo  je zemaljsko  ime i prezime bila njegova zemaljska šifra po kojoj ga se može identificirati tamo, gdje se nalazi danas.

 

Molite ovako:

 

Slugo Božji, Ivane Šešo!

Obraćam se Tebi, koji si

ovdje na zemlji živio ljubav,

pomagao, tješio, blagoslivao

i iscjeljivao.

Vjerujem u moć tvog blagoslova

i zazivam tvoju pomoć iz područja,

gdje se danas nalaziš.

Molim Te iscijeli me od moje bolesti

i oslobodi me od  mojih problema!

(Imenuj svoju bolest i navedi svoj problem)

 

Ivane Šešo iscijeli me od …(ponovi triput)

Ivane Šešo, oslobodi me od …(ponovi tri put)

 

Neka snage tvoga blagoslova uklone moju/njezinu

bolest, ublaže moju/njezinu bol i razriješe  moj problem!

 

Duboko sjedinjen s tobom, osjećam silazak tvojih snaga.

Neka me one iscijele, prosvijetle i posvete kako bi mogao

uspješno slijediti i dovršiti put povratka u vječnu domovinu,

za kojom čezne moje srce i koju naslućuje moja duša !

A M E N  !

 

( preporuča se, ako Vam je moguće, izgovarati ovu molitvu tako da stavite desnu ruku na njegovu sliku)

 

Autor i izdavač:

Mato Mihić

Cesta 43.ist.divizije 1/8

51415  L o v r a n

Tel: 051-291749

mob: 098 9375693

e-mail: mihicmato@gmail.com

 

Pregled najnovijih komentara Osobne stranice svih članova kluba

DUHOVNOST

LISTOPAD...

METODE I TEHNIKE

BRZI CHAT

Cijeli Chat

TAROT I OSTALE METODE

MAGIJA

MAGAZIN

Magicusov besplatni S O S tel. 'SLUŠAMO VAS' za osobe treće dobiMAGIFON - temeljit uvid u Vašu sudbinuPitajte Tarot, besplatni odgovori DA/NEPitaj I ChingAnđeliProricanje runamaSudbinske karte, ciganiceOstvarenje željaLenormand karte

OGLASI

Harša knjigeDamanhurSong of SilenceSpirit of TaraIndigo svijetPranic HealingSharkUdruga magicusUdruga leptirićiSmart studioHipnoza ZagrebKreativna akademijaSvijet jogeInfo izlog

Jeste li propustili aktivacijsku e-mail poruku?

Javite nam se na info@magicus.info