H A R V A R D I CRNACKO PITANJE

Ovaj Univerzitetje osnovan tamo negdje u 17 stoljeću I po tome je donekle blizak mome matičnome Univerzitas Zagrebiensis. Mislim da je samo nekih par godina razlike. Ja naravno ne mogu mnogo govoriti o Harvardu mada ima jako mnogo elemenata koji imaju neke izravne veze sa mojom osobom. Jedan takav elemenat je svakako žensko pitanje s obzirom da je od 19 stoljeća iz Bostona potekao prilično snažan pokret američkih sufražetkinja. Pa onda to su svakako ekonomska pitanja koja je formulirao ponajbolje Galbraith a poznato je da sam ja njega prevodio, pa onda on je bio počasni akademik Hrvatske Akademije sa kojom sam ja imao prilično bliske relacije. Njegov sin je za vrijeme balkanskoga konflikta bio I Ambasador Amerike u Hrvatskoj. Isto tako je poznato da sam ja snosio I političke konzekvencije u Hrvatskoj pozivajući se upravo na Galbraitha. Dakle ima jako mnogo dodirnih elemenata na temelju kojih bismo mogli reći da postoji neka izravnija sveza Harvarda sa mojom malenkosti. Međutim najčvršća veza svakako jeste veza preko pitanja biologije, sociobiologije I historije bioloških problema I u tom smislu ja sada hoću reći ponekoliko riječi o četri harvardska profesora sa kojima ja cijelo vrijeme imam posla. Prvi je kao što već rekoh Galbraith koji je bio profesor Harvardske School of Busines I koji je unekoliko predstavljao elitu političke ekonomije u Americi. Drugi je svakako Brian Wilson o kojem sam ja kao I o Galbraithu već prilično toga rekao. Treći je Ernst Mayr koji je bio Direktor Muzeja komparativne zoologije Harvardskog Univerziteta I kojeg sam ja jako rado čitao u svom zagrebačkom zatvoru. Za njega je važno spomenuti da je poznat po svom velikom radu The Growth of Biological Thought iz 1982 godine. I tu svakako ima jako mnogo pitanja koja su postavljena ali se ja ne želim sada upuštati u njihova tumačenja. Htio bih samo istaknuti taj problem da je svakako ispred Darwinovih pitanja prirodne selekcije pitanje adaptacije jer I o ovim pitanjima adaptacije Darwin također govori prilično. Mislim čak da je ovo pitanje adaptacije fundamentalno za suvremeni pokret neodarvinizma. A što se tiče pitanja biokibernetike ja bih samo naveo slučaj ruskih “babuški” u kojima jedan manja babuška jeste u onoj većoj a ova opet u još većoj I sve tako redom pa kao da kod Rusa postoji jako izražena ta ideja da je manji sistem kompatibilan većem ali subordiniran. Otprilike! Ova ideja je kasnije dospjela I do Telijara de Schardena tako da je on u nekim svojim radovima s obzirom da je bio paleontolog ali I isusovac za Omega razvoj homo sapiencea imao ideju Isusa Krista. To je ista ideja ruskih “babuški” o kojima ja govorim I kod Rusa je to jako stara stvar. I konačno četvrti harvardski profesor jeste suvremeni autor Stephen Jay Gould koji je pisao mnogo I koji je prilično popularan. Ja se manje više slažen sa njim u pogledu toga da naspram predominantnog genetičkog faktora treba također imati na umu I socijalne komponente nasljeđa. Ovaj autor je iznio također I neka zapažanja o sociobiologiji Briana Wilsona u svom radu Ever since Darwin o kojima ja sada ne želim mnogo govoriti ali mislim da je u pravu kada postavlja lozinku “Od sociobiologije prema sociologiji” I ja mislim da je ovaj autor jedan rijedak glas razuma danas u biološkoj znanstvenoj zajednici. Jer svakako da postoje mnoge determinacije koje nemaju genetičku specifikaciju kod homo sapiencea, da postoje nesebični geni, da postoje altruistički akti, da postoji adaptacija itd. itd itd. Prema tome Harvard nije samo stjecište najkonzervativnijih socijalnih ideja. Istina je da ima I da postojalo perioda u razvoju ovoga Univerziteta koji su imali naprednu, optimističnu I vedru notu naspram općeg stanja izuzetnog konzervativnog I primitivnog narodnog duha.　

Mayr I Brehm!　

U svojoj opsežnoj knjizi o razvoju bioloških ideja od početaka do dana današnjeg Mayr sa Harvarda spominje njemačkog biologa I zoologa Brehma na jednom mjestu u paragrafu o Buffonu. Poznato je danas da je Brehm napisao šestotomnu zoologiju tamo negdje polovicom 19 stoljeća u kojoj je donesena deskripcija vrsta. Ove knjige popraćene su brojnim crtežima neobične velike vrijednosti. Primjerak Drugog izdanja ove šestotomne zoologije na gotici ja sam pronašao na tavanu psihijatrijske bolnice Vrapče u Zagrebu. . Dunque, meni se čini da jedna ozbiljna povijest biologije ne može a da ne uzme u obzir doprinose I ovoga njemačkog pisca koji je pronašao slijedeći Biffona 14 vrsti vrabaca u jednom malom selu U Thuringiji pa je kao I Buffon radije govorio o egzistenciji individua nego vrste jer postoje vrste I međuspecimeni kojima nije moguće pronaći mjesto. Međutim Mayr nigdje u popisu literature ne navodi Brehmovu zoologiju iz koje činjenice sam ja zaključio da je on nikada nije niti čitao, niti vidio, niti ikada bio upoznat sa njome mada je bio Direktorom Muzeja komparativne zoologije na Harvardu. Čudno zar ne?! 　

Nešto oko definicije “Crnca” I definicije “Bijelca”!　

Ja naravno ne namjeravam potezati pitanja koja su vezana za rasne odnose jer ja ova pitanja smatram izvedenim iz fundamentalnijih ekonomskih I socijalnih pitanja. Međutim nije moguće nekada zaobići I njih posebno ukoliko pokušavamo doći do jedne jednostavne ali jasne slike o karakteru odnosa među njima. Ja kada vidim Crnca ja zapravo vidim HOMO SAPIENCEA. Glavna osobina homo sapiencea jeste u tome da je bio LOVAC prema tome čovjek vješt u pravljenju oruđa I oružja, taktičar, vojni strateg, političar baš kako je to Mumford naveo u svojoj knjizi Grad u historiji. Ovaj se homo sapience jako razlikuje od HOMO FABERA a ja takvim držim sve Bijelce. Oni su pak jako arteficijelni I posebnu pažnju posvećuju tehnologiji. Ne može se reći da to nije slučaj I kod Crnaca ali je on svakako drugačijeg karaktera. Poznato je na primjer da se Aboriđani jako dobro snalaze I orijentiraju u postoru, posebno velikom prostoru. Odatle I karakterističan pogled očima kod Aboriđana koji je svagda uperen u nešto jako daleko. To je razlog zašto ja ne jedem kengura jer on ima iste oči kao I Aboriđani. Ovog pogleda nema kod Bijelaca. U najboljem slučaju kod Bijelaca postoji pogled koji je zamišljen ili pak koji je ljutit I tome slično ali nema uperenog pogleda u nešto ili nekoga. Zato je moj Vlaho( Ezra) bio upozoren od jedne Aboriđanke svojevremeno da ne steri u nju. A sve je počelo nejasno I maglovito prije možda svojih 15tak miliona godina I to u Keniji u Africi. Čak I u geološkim epohama ovaj period vladavine homo sapiencea jeste priličan. Znači homo sapience se pojavljuje u Tercijaru između Oligocena I Miocena mada je već I kod Eocena ,a to je period od prije nekih 50 miliona godina, bilo poznato za razvoj antropoida. Homonoidi pak se razvijaju od Miocena I razvoj bipedalizma datira baš nekako od toga vremena. Međutim ja nisam pouzdano siguran da smo mi opravdali svoje poslanstvo na ovoj planeti. To je razlog zašto ja homo sapiencea daleko, daleko, daleko više cijenim nego homo fabera. Usput da pojasnim – jedno ime je oznaka vrste dok drugo ime nije oznaka vrste nego oznaka karaktera. 　

Jedan poseban aspekt rata na Balkanu koji se čini posebno važnim!　

Jedan aspekt rata na Balkanu o kojem bih ja htio reći samo par riječi jest rasturanje brakova I porodičnih zajednica iako je često bilo riječ o prilično stabilnim brakovima. Ja baš ne razumijem sve te psihološke mehanizme I ovaj proces mi je u izvijesnom smislu nepoznat. Taj je razlaz I rasturanje brakova otpočelo na nacionalnoj osnovi s obzirom na nacionalne homogenizacije kod hrvatskog I srpskoga faktora. Međutim ta su rasturanja otpočela I na drugoj metafizičkoj osnovi, na osnovi “grabljenja” onoga što je tobože vremenom izgubljeno. Jer se pokazalo da je čitava naša dosadašnja egzistencija bila zapravo jedna velika iluzija što nije točno naravno. Mi smo u Jugoslaviji bili drugačiji od ostalih ali nam životi nisu baš bili iluzija. Tako da je vremenom stvoren jedan fundamentalni osjećaj beznađa na podlozi otvorene praznine egzistencije. Netko je pokušao te praznine popuniti povratom na religijsku sliku svijeta, netko opet u izazovima novog vremena. Međutim I u jednom I u drugom slučaju bilo je riječi o politici “otvaranja beznađa” na podlozi novootkrivene praznine egzistencije. Ovo je prilično težak problem I ja ga ne mislim sada posebno razjašnjavati jer bi valjalo ponovno posegnuti za Schopenhauerom kod kojeg je praznina egzistencije fundamentalno osjećanje vremena. Riječ je samo o tome da je na ovoj podlozi već I onako postignute praznine otvoren prostor politici beznađa koja je trebala da se okonča u religijskoj slici svijeta ili u jednom novom nihilizmu koji je u bitnome prilično beskrupulozan. Jer stari nihilizam bio je prije svega filozofska potraga za smislom življenja. U novom nihilizmu tih pitanja nema jer nikakovih pitanja ovdje nema. Zato je to toliko beskrupulozan nihilizam. Naravno ovaj novi fenomen zahtijeva daleko više analiza I ja mislim da bi u tome pogledu trebalo dati neke nove doprinose. Ovdje samo da kažem da je u pogledu ovoga pitanja riječ o programu takozvane nove desnice za koju vrijedi jednadžba da je takozvani compation capitalizam dakle kapitalizam koji u sebi već prema definiciji sadrži emotivne dakle psihološke mehanizme ili novi liberalni kapitalizam ili novi liberalni poredak jednak homo oeconomicusu plus nacionalizam plus religija. A oni se također dohvaćaju osjećajno, dakle psihološki – ne samo ekonomski. Izgleda da je riječ o čudnom programu ali se ne može reći da nije kompleksan. Mislim da je jako kompleksan. Jer target nije samo ekonomski nego se izražava potreba da se totalno ovlada individuom, totalno I fizički I mentalno ili osjećajno, totalno savladani subjekat, totalno porobljena individua. Gospođa Kikpatrick je svojevremeno izrazila mišljenje da je riječ o autoritarnom poretku. Ja mislim da to nije posve točna definicija. Ja mislim da je riječ o apsolutnom poretku ili apsolutističkom poretku a taj ne osporava postojanje autoriteta. Dapače, pretpostavlja ga I u objektivnom I u subjektivnom smislu. U tom smislu riječ je o padu daleko ispod razine postignutog kapitalizma kojeg smo zvali kejnezijanskom državom prema restauraciji I onih elemenata koji su vrijedili I za robovlasničke sisteme od prije 3 do 5 milenija. Otprilike!　

Nihilizam!　

Ja sam često koristio ovaj pojam mada svi pod ovim pojmom ne podrazumijevaju isto. Prije nekih desetak godina moj sin je na Internetu kao sasvim mladi dečko pronašao definiciju kako je u biti nihilizma totalna destrukcija I naučavanje o potrebi suicida. Doista je čudno da na Internet stranicama naša djeca mogu naići I na takove gluposti. Međutim je istina da I danas na Internet stranicama kao na primjer Internet riječniku iz filozofije nailazimo na takove definicije u smislu da je riječ o naučavanju o apsolutnoj negaciji svega, anarhizmu I destrukciji koja je , čudna li čuda otpočela u Rusiji I da je tamo ovo naučavanje najdjelatnije. Međutim ove gluposti nemaju nikakove stvarne sveze sa istinom niti je stari nihilizam kojeg prije svega vezujemo za Nietchea pa onda kasnije I Heideggera imao ikakav takav osnov naime tendencije prema suicidu ili destrukciji države. Upravo je riječ o suprotnom a to je bilo naučavanja o potrebi jake nacionalne države koja je , kako se razumijevalo, garancija slobode svakog građanina. Prema tome ja mislim da jedan dio velikih nesporazumaka proilaze iz korištenih pojmova koji ne znače isto za sve nego se njihovo značenje otkriva često kao posve različito.　

Još jedanput o razlikama “bijelaca” I “crnaca”!　

Britanski subjekat pored toga što je arteficijelan ili pored toga sto je homo faber ima jednu jako važnu karakteristiku- ta karakteristika je izuzetan osjećaj za grupu. Uostalom najnovija sociološka literatura koja najbolje tretira ove probleme nastala je uglavnom kod ovoga subjekta. Grupa kako je mi ovdje shvaćamo može biti porodica, pa susjedstvo, klub, radio, radno mjesto, slučajni prolaznici itd.itd. Prvobitno je kod homo sapiencea grupa predstavljala osnovni I fundamentalni način organiziranja u ratnim pohodima ili u lovu. Tako je lov na mamuta bio pažljivo isplanirani rad jedne uvježbane grupe ljudi. Homo faber je izgubio osjećaj divljine ali je sačuvao taj izuzetan osjećaj grupe samo što to više nije lov na mamuta nego je pokretna Taylorova traka u tvornici. Zato su sva pitanja kojima otpočinje suvremena filozofija kod Britanaca ujedno I pitanja organizacije, ili socijalne organizacije ljudi. Kod “crnaca” ovih pitanja nema ili su ona zanemarena I općenito se može primijetiti da je kod mnogih došlo u suvremenom vremenu upravo do obrnutih tendencija gubljenja ovoga osjećaja za grupu dok je kod Britanaca ovaj interes rasao. Recimo na primjer u slučaju Hrvatske kojeg dobro poznajem vi danas uopće nemate izražen osjećaj za grupu nego je prije riječ o narasloj individualizaciji ljudi sa kojom je nestajao osjećaj solidarnosti među njima. To je čudno! Grupa naravno podrazumijeva čitav niz psiholoških uvjeta I interesantno je spomenuti da su svi ovi uvjeti u najnovijim zemljama tranzicije izgubljeni pa da su prema tome izgubljeni svi uvjeti za onu jako važnu “nevidljivu ruku tržišta”. Prema Riesmanu ovo tržište bi vjerojatno odgovaralo “masi” mada ima I slučajeva gdje bi odgovaralo grupi ili gomili. I još bih dodao: nevidljiva ruka tržišta je zapravo društvo ali društvo u kojem su individue manje više normalne.　

Istok I liberalna opcija!　

Pa ova opcija je u zemljama tranzicije izazvala golemu pomutnju I to toliko golemu da je ta pomutnja sada predmet socijalne patologije a ne politike. Zašto? Pa zato jer je na Istoku apsorpcija novih socijalnih koncepata bila uglavnom dosljedna.