FINE MANJERE BABE LUIGIE

Pa ja nisam bio zločesto dijete. Prije bi se moglo reći da sam bio radosno dijete. Mi smo u Pilama u Dubrovniku imali jedno jako lijepo, mirno i sređeno djetinjstvo. Pored toga što smo bili obasuti pažnjom manje više svih pilarskih porodica. Kakva su to bila djeca možda najbolje svjedoči priča o pilarima i pčelama. Ta priča govori o tome kako su pilarska djeca već odmalena djeca sklona lijepim stvarima i u svojoj esenciji biofili sasvim različito od one djece koja se razvijaju sa nekrofilnim tendencijama. U rano proljeće procvjetale bi naše pilarske mirte i cijeli Grad bi lijepo vonjao mirtinim mirisima . A onda bi sa tim proljetnim danima  pristigle i prve pčele koje niste mogli u Dubrovniku sasvim jasno prepoznati kao što je to slučaj sa našim seoskim ambijentima  gdje su pčele takoreći domaće životinje. One su u Pilama bile jako velika rijetkost i samo slučajno biste nailazili na njih. Tako bijaše jedna lijepa stara mirta točno iza Crkve Svetoga Đurđa u Pilama pa bi se na njenim cvjetovima pojavile pčele a mi djeca bismo onda mirtinim listovima hvatale te pčele pa bismo se divili njihovoj građi istovremeno jako strepeći od njihova uboda. Tako bi se onda događalo da nam padnu na pamet svakakove gluposti pa bismo plašili jedni druge tim pčelama i ta je igra znala trajati jako dugo ili bi završila u totalnoj nepodopštini. Tada bi mene moja majka znala isprašiti po turu a baba bi samo promatrala pa bi cijelu scenu komentirala riječima: ''A moja Ćamila, djeca se odgajaju finom manjerom.'' Jer moja mama nije bila blaga i ne bi se moglo reći da je bila tolerantna. Sasvim drugačije, bila je stroga i zapovjedna majka koju se trebalo slušati. Baba je opeta bila žena finijeh manjera i delikatnoga ukusa koja je držala  da i djecu treba odgajati u duhu lijepih manira i da blaga riječ i kamena vrata otvara. Ja danas mislim da su obe ove žene bile u pravu što se tiče filozofije odgoja djece.

Zlatan gavrilović kovač