Jadranka Varga:

"Duša anđela"

 

R E C E N Z I J A

 

Čemu se tijelo daje umoriti i slomiti ili možda naše Srce zatvori knjigu života, položi je na Svetu ruku, da bi se opet stvorilo svježim u novom savršenstvu?

Hoćemo li čuti posljednje otkucaje stare ure u svečanoj tišini ili će nam lik mramornog anđela pružiti ruku nakon svega zemaljskog, kad naša čista Duša prijeđe preko praga na kojem ostavlja tijelo, a krene do oltara i ugleda svoju sliku?

Posljednji dan prelistava godine i prolazi životom zemaljskog puta, ali ne do kraja, već do samog početka kad bosonogo tijelo od jučer, postaje Duša od danas.

Tada Duša pronalazi krunu u susretu savršenstva.

Prolazeći mislima do veličanstvenog trenutka, spisateljica oslikava poteze svjetlosti umiranja, skidanjem okova koji je vežu o Zemlju, pronalaska nebeskih putova do izvora novog života Duše.

Skinuti koprenu sa zemaljskog života, tijela, u kojem tinja želja za vječnim sjedinjenjem u susretu:

„...Odabrana sam da ponesem svjetlost ove duše kroz zemaljska pusta polja,...

....Tamo gdje spavaju kosti odavno zamrlih života.“

Vječni život, budućnost...

Povratak Duše na već življeno, oplakivano sa čežnjom, kada se usne otvaraju samo spokojnim dušama.

Odanost duša ovozemaljskom svijetu je nepoznata, pročitajmo posljednje večeri naših snova, stihove spisateljice što prekidaju tišinu.

 

Mirjana Pejak-Peki, pjesnikinja