Branje oraha kao radna meditacija

Pri branju oraha oči koje vidim tjelesnim očima, oči su mog malog znatiželjnog psa koji trčkara veselo oko mene i oči još jednog stvora kojeg je privuklo šuškanje u suhom lišću. Oči ovog žapca na slici koji mi je dopustio da ga držim prstima pred okom kamere…zapanjila sam se kad je počeo sitno cviliti…mislila sam da žabe samo krekeću…pa sam ga spustila u travu i nastavila skupljati orahe.

Kanta, štap, natikače, radne rukavice i plodovi oraha opali s golemog stabla…po mogućnosti još i sunčan dan (možda previše tražiti ovog kišnog ljeta?)…to je sve što je potrebno za kvalitetnu radnu meditaciju.

Plodovi se skrivaju pod suhim listom, u žbunju, uz busen trave, ispod ljute koprive…izazov za izazovom. Neki su goli, drugi još u zelenoj čahuri a trećima je omot raskvašen, ljigav, crn…

Svaki plod međutim zaslužuje biti otkriven, pokupljen s tla, ogoljen od lupine u kojoj je rastao. Jer u svakom je sočna jezgra veoma nalik oblikom na polutke ljudskog mozga. Navodi na razmišljanje…

Orahe se može brati na sto načina i svatko ima svoj baš kao što je slučaj i s pranjem suđa koje je također odlična radna meditacija. Zajedničko im je relativno monotono ponavljanje pokreta koje polako uljuljka um u poželjno alfa stanje. A na djeliće sekunde i u theta stanje u kojem se potpuno zaboravlja svaki problem i sve postaje blaženi automatizam postojanja, način stapanja sa svime. Potraga…

Duboko uronjeni u samo jedan cilj – skupljanje plodova u kantu – pažljivo koračate terenom kako biste stopalima osjetili tvrd orah, štapom razgrnuli travu i lišće pa se sagnuli da ga izvučete i bacite u kantu.

Refleksna masaža stopala, joga i borilačke vještine – sve u jednom! S lakoćom  postižete ono za što vam inače treba barem pet-šest minuta koncentriranog disanja, kontroliranog smirivanja mišića i još nestašnijeg uma koji vam neprestano servira nove misli i sadržaje ne bi li vas odvratio od potonuća u željeno meditativno stanje bez misli – što sve morate obaviti svaki put kad sjednete u lotos ne biste li meditirali.

Nalazim da radna meditacija prirodno odgovara aktivnom umu Zapadnjaka za razliku od tehnika koje nam dolaze iz dalekih egzotičnih krajeva svijeta. Posebno odgovara katolicima koje oslobađa osjećaja krivnje da trate vrijeme i protestantima kojima šapuće kako čine nešto korisno. Sve u svemu draga je sljedbenicima Nulla dies sine linea! i Carpe diem!

U branju oraha niste sami, niste izdvojeni od svijeta u koji ste uronjeni! Sunce vam grije leđa, povjetarac hladi lice, paleta tonova opija oko, mirisi trave, lišća, granja obogaćuju vaše osjetilne neurone novim iskustvima, baš kao i zvuci, šumovi, melodije prirode koji dopiru sa svim strana i hrane vaš mozak i um.  I ne samo mozak i um nego i srce, kožu, svaki organ, svaki djelić vašeg tijela u koji nesvjesno pohranjujete doživljaje s planeta Zemlje. Za sjećanje za neki drugi svijet i neko drugo postojanje…

U jednom trenutku Svemir korača s vama, ugiba se i savija upravo onako kako odgovara vašem trenutnom stanju tijela, uma i duha…U djeliću sekunde skladno koračate zajedno poput starih prijatelja…

A tu su i milijarde znatiželjnih očiju drugih oblika života koji netremice s pažnjom prate svaki vaš pokret – ne zaboravite da ste i vi sami organizirani sustav 75 bilijuna inteligentnih jedinica koje su negdje, jednom odlučile da će biti stanice vašeg tijela i raditi u nekom dogovorenom roku za najviše dobro cjeline koja se trenutno zove Mirjana, Mandica, Maja…

Te su „oči“ svugdje oko vas u ovom svijetu u svakom trenutku vašeg postojanja u ljudskom obliku bez obzira vidjeli ih mi i bili mi njih svjesni ili ne! Svi promatraju sve i sve postaje svi…sve bude prožeto informacijom koju zovemo život.

Pri branju oraha oči koje vidim tjelesnim očima, oči su mog malog znatiželjnog psa koji trčkara veselo oko mene i oči još jednog stvora kojeg je privuklo šuškanje u suhom lišću. Oči ovog žapca na slici koji mi je dopustio da ga držim prstima pred okom kamere…zapanjila sam se kad je počeo sitno cviliti…mislila sam da žabe samo krekeću…pa sam ga spustila u travu i nastavila skupljati orahe.

Ali, ah, kojeg li iznenađenja; žabac je doskakutao za mnom! Shvatio je da sam bezopasna, pa se poželio družiti i igrati…I onda se usudimo reći kako druga bića nisu inteligentna ni osjećajna!

Nastavljam u tom biranom društvu brati orahe sve dok ne osjetim blagu bol u križima od neprestanog sagibanja…primjećujem da je kanta puna plodova. Vrijeme je za sljedeću fazu – potapanje oraha u kišnicu kako bih ih barem donekle oprala. Miješam štapom, ostavljam pola sata da se dobro natope jer ništa ne pere toliko učinkovito a blago poput kiše i kišnice – a zatim izlijevam na mrežu na travi. Sad se orasi mogu sušiti neko vrijeme na Suncu prije nego što ih podignem na tavan i rasprostrem na pod kako bi se sušili do prve slasne orehnjače.

Zadovoljna radnom meditacijom, osvježena i napojena životom u prirodi, spremna sam za suočavanje s gradskom svakodnevnicom…   

Kozjača, 22. rujna 2014.