Svijet je za mnoge sredstvo postizanje cilja, naime sreće. Bar je tako za većinu . Postoje neki koji tvrde da smo ovdje zbog svijeta, a ne zbog sebe. Oni misle da ne bi trebalo živjeti za sebe, već za svijet. Međutim, to je sasvim drugo pitanje. Činjenica je da na prvom mjestu živimo za sebe, ali također i za svijet, zavisno od toga koliko je dobro svijeta i naše dobro. Budući da je tako, idemo razmotrit, prije ili kasnije, da li smo pronašli sreću, i ako nismo, zašto. Morat ćemo se ozbiljno zapitati, nismo li, tražeći sreću u ovom svijetu, iz njega izvukli neke pogrešne pretpostavke.

U život krećemo sa vjerom da se sreća može steći kroz svijet, a većina ljudi nastavlja vjerovati tako do samog kraja. Nikada se ne zaustave promisliti. Ne obraćaju pažnju na činjenicu da se njihove nade u sreću nisu ostvarile. Kako onda mogu razmotriti sljedeće pitanje, zašto su se ove nade izjalovile?

Nijedna religija niti filozofija svijeta ne može za nas učiniti ono što mi sami možemo učiniti za sebe, ako se zaustavimo promislimo i razlučimo svjesno. Jer ono što dobivamo od njih samo je obilje umne građe - puki oblici misli i govora koji nemaju veze sa onim što zaista jesmo.

Pretpostavimo da smo shvatili da je život razočaravajući, iluzija, - da smo došli do tog zaključka u vezi nas lično ili nas kao predstavnika cijele ljudske rase. Moramo ovo pretpostaviti, budući da ovakva ispitivanja služe samo onima koji su došli do takvog zaključka. Zapravo, mnogi su do njega došli više puta, uvijek iznova i iznova.
Što su tada učinili? Konzultirali svećenike, astrologe, molili se Bogu; ovo su poznati lijekovi, smišljeni protiv bolesti koja nam svima nanosi patnju. A oni samo odlažu trenutak krize. To će se tako nastaviti sve dok ne otkrijemo zašto se to događa.

Prvo, pogledajmo samu sreću i otkrijmo što sreća jeste. Ono što smatramo srećom je nešto trajno - nešto što boravi uz nas u svoj svojoj svježini i čistoći dokle god mi sami postojimo. Ono što nam je svijet dao je nešto prolazno i promjenljivo, što se naziva zadovoljstvo.

Sreća i zadovoljstvo su dvije potpuno različite stvari. Međutim, mi pretpostavljamo da je zadovoljstvo sastavni dio sreće. Pretpostavljamo da ako možemo osigurati sebi neprekidni tok zadovoljstva, time osiguravamo i sreću.

Zadovoljstvo je samo naša reakcija na vanjske stvari. Često kad nam vanjske stvari, situacije i događanja pružaju zadovoljstvo, pokušavamo da ih zadobijemo i zadržimo. Međutim, isti objekti nam ne pružaju isto zadovoljstvo sve vrijeme. Ponekad čak zadaju i patnju. Tako nam je često uskraćeno zadovoljstvo koje smo očekivali, pa uviđamo da moramo ponekad iskusiti i patnju. Zadovoljstvo i patnja su, zapravo, nerazdvojni suputnici. Kako skoro sve vrijeme želimo nešto dobiti, ili se nečeg riješiti, sve to vrijeme smo i nesretni. Želja da se nečega oslobodimo pojavljuje se zbog straha. Zato su želja i strah dva neprijatelja sreće.

Činjenica je - želja je kao bunar bez dna koji nitko ne može napuniti. Ona je poput izgarajuće vatre koja spaljuje pomamnog, što je više hranimo. Kao što željama nema kraja, nema kraja ni strahu. Jer nema kraja ni onome što zbog straha želimo izbjeći. Većina nije sretna ni ako željeno dobije, jer želja tada nalazi nešto drugo za čime će težiti, i tako ne uspijeva vidjeti kako se želja igra sa njime sve vrijeme.

Zadovoljstvo ne dolazi iz stvari. Kada bi zaista bilo tako, tada bi ga moralo biti više ako čovjek ima više stvari, manje ako ih ima manje, a nimalo ako ih uopće nema. Ali to nije slučaj.

Stoga opravdano naslućujemo da je istinska sreća - kao što su nam mnogi mudri ljudi rekli - nešto svojstveno našoj unutrašnjoj prirodi. Mudraci su uvijek podučavali da zadovoljstvo nema nezavisno postojanje, da ono uopće ne prebiva u vanjskim objektima. Izgleda da je tako zbog puke podudarnosti.

Zadovoljstvo se izaziva oslobađanjem prirodne sreće, zatvorene u unutrašnjim dubinama našeg bića. Ovo oslobađanje se dešava samo kada se, nakon vrlo mukotrpnog nastojanja, željeni objekt dobije, ili kada se omraženi objekt otkloni. Ego ne dozvoljava jasno razlučivanje da samo jedan rad ima smisla, rad na sebi. Ako nas mudrosti mogu okrenuti ka sebi i brže dovesti do dana kada ćemo to učiniti, okrenuti se sebi onda je to početak sreće koja ne ovisi o čulima.

Svijesna je ona osoba koju dobra sreća previše ne uzdiže niti ju loša sreća previše rastužuje