sumorna jesen je bila

jaki vjetar i  jaka  kiša

baš neko gorko vrijeme

ćutjeh oštro kao čudo neko

jer skriveni iza zida kamena

skriveni smo i od vjetra snažna

propast svugdje

i destrukcija sama

i svake noći tada tjeskobu osjećah

i potop i beznađe prekri lica naša

i poput oblaka gustih i tamnih

zakri gola tijela vlažna

i valjasmo se u kaljuži

krvi nejači naše

i prasmo ruke do lakata

vjerujući da spiramo

svu krivnju svijeta sjajna

sumorna jesen

baš neko trpko vrijeme

kao vino  trpko i  tamno

duša se moja stala njihati kao klatno

na nebeskoj velikoj uri

koja svakim novim trenom

broji nove naše smrti

uputih se nekamo

niti sam ne znadoh gdje

i kao da Kairos cilj mi odredi

i ja sjedoh pored nje

vrijeme

što je vrijeme nego trenutak vječnosti

u kojem se broje sve naše prolaznosti

vrijeme sa kojim se niti smrtni bozi ne bore

vrijeme i oči njene snene

snom su teškim sudbe prekrivene

teški danci pod još teže koprene

san je bremenite živote okov'o

snovima teškim mi smo uspavani

teško se diše pod ovom dobrotom

nikada ne vidjeh oči tako tužne

i ja kažem sada

sve bih zvijezde sa neba skin'o

i jednu po jednu u njene zjene svio

vrijeme

oče Kronoide naš

ti vladaru nad vladarima prvi

s vremenom se niti smrtni bozi ne bore

vrijeme

što je vrijeme nego vječnost mjere

što zaborav naš kao kudelju prede

 

 

 

 

Zlatan Gavrilović Kovač