Tope se moji koraci

kroz hladne vrhunce

do sebe

sa vrha se konačno otiskujem

bez straha

jer strahove pojedoše bitnici

oni koji ih nametnuše

jedino ih i mogu pojesti

samo ptice u oblacima me hrabre

a ja

ni krila nemam

što će mi?

Laka kao dah

prevaziđenih kostiju i mesa

plovim iznad svih stvorenih slika

i čekam osmijeh prve zvijezde koja se pojavi

da me dotakne i pozove još dalje

dalje od ljudskih koraka

najdalje

gdje ne postoji netko i nitko

samo ocean svemogućnog Jest,

gdje se čini da se rubovi vječnosti naziru

a zapravo ih nema,

tamo me duša vodi

a ja opet

ostavljam iza sebe neke sitne tragove

da se mogu vratiti onima

koji se tek počinju penjati

i sanjaju  probuđeno jutro

na vrhovima sna..