Na taj će se način rast i razvoj ljudskoga roda moći odvijati ili kroz utjecaj genijalnih individualnosti, ili  kroz (mora se priznati, mnogo sporiji spominjani) evolutivni rast od grupe do razine roda.

Ti prvi će, za mnoge uprosječene, svojim čudesnim sposobnostima interakcije i razumijevanja viših dimenzijsko-denzitetnih stanja, počesto mukotrpno u toj uprosječenoj sredini, odrađivati svoju rezonantnu zadaću.

Poput fizikalnog reakcijskog kanala u tu nenavodnjavanu njivu prenosit će i zasađivati sjemenku po sjemenku, da bi se negdje na nekoj imaginarnoj kritičnoj razini „od jednog zrna zazelenjela cijela zemlja“.

Taj plod čudesnog sjemena koji, fizikalno gledano, nije ništa osim odjeka finije rezonance što su je ti glazbenici viših razina spustili u dotad kakofoničnu sredinu, već u trenutku vlastitog nastanka potvrdit će se kao još jedan od mnogobrojnih dokaza.

Bit će to dokaz o tomu kako jedinstveno informacijsko polje djeluje na svako od svojih nižih.

Djeluje na način neposredne primjene Zakona utjecaja višeg na niže.

Drugi će model također krenuti od individualno osviještenih i vlastitim iskustvenim koracima podignutim podestima znanja.

Kroz njegov rast (rečeno je: kao izraza spoznavanja cjelovitosti); kroz uspon na koherencijskoj skali, sve većim obimom znanje podijeljeno s pojedincima čije je osobno polje u stanju nositi breme ponuđenog povišenog napona kao maleni tinjajući energetski izvori u tami, pojavljivat će se u prevažnim ulogama čvorova mreže od koje je ta cjelovitost strukturirana.

Sve će se, naizgled, odvijati na prethodni individualni način, ali će sve ipak biti drastično drugačije.

Razlika će biti i ostati između snage i napona pojedinca i istih elemenata unutar tih maksimalnom koherentnošću povezanih grupa.

Model je skoro identičan onima iz kojih se, u praskozorjima svojih nastanaka kao jedinstvene jezgre novih razina, rađaju i nastaju različite religijske grupe.

Istovremeno on je i zadnjim nedostajućim dokazom da se cijeli proces odvija isključivo unutar suženih gabarita osobnog uma.

Međutim, za razliku od svojih znanstveničkih prethodnika, potonjima sam čin uspostavljanja dobro postavljenog modela, još uvijek ne jamči i jednako takve rezultate njegovih aktivnosti.

Uobičajeno stanje u kojemu je forma značajnija od sadržaja; stanje u kojemu znalci, umjesto uloge predvodnika usmjerenih k zajedničkoj dobrobiti cjeline na čijem su čelu, postaju njeni „vođe“ s osnovnim motivom moći, mnogo je češći rezultat tako uspostavljenog odnosa.

Vjera koja se potom nakalemljuje kao zabrana provjeravanja jednom rečenog, a čija se zadaća umjesto uspona na novu razinu postojanja, u konačnici iskazuje kroz maksimalno usporavanje iskonskog rasta svega, samo je dodatni par okova koji je vezuju uz noge veslača te specifične galije.

Umjesto da činom posjedovanja broda koji ga je u stanju snagom njegovog tijela dovesti do svih udaljenih obala, takvim „umotvorinama“ on postaje potpuno demotiviranim okovanim galijotom.

Postaje uvjetovanim robom kojemu samozvani posrednici između njega i neba, određuju ne samo smjer putovanja, nego i usputne životne luke u kojima će morati pristati.

Sve u svemu, tužna slika realnosti u kojoj pojedinac usprkos posjeda dijela slobode izbora, iz razloga lažne sigurnosti koju mu posrednici nude i vlastite neosviještenosti, donosi odluke o njenom odricanju.

No, kako bilo da bilo, temeljno pitanje na koji je svaka jedinka primorana kad-tad odgovoriti da bi se uopće mogla osloboditi prihvaćenih okova i nastaviti osobni uzlet, biti će ono koje pita: „Što je tvoj cilj upravo u ovom životu“?

Bez njegovog odgovora i osviještenja ne postoji mogućnost aktiviranja sklopke putem koje će se uspostaviti interakcijski protok između različitih polja svijesti.

Razlog takvoj nemogućnosti uvijek se nalazi u pravilu, da samo ono što čovjek osvijesti ne upravlja njime.

Ili obratno; sve što nije osvijestio, postat će njegovim upraviteljem.

Čin osviještenja time postaje, neophodnim prethodnim pitanjem za aktiviranje stvarne slobode izbora, ali i jedinom zajedničkom šifrom kojom se omogućuje aktivacija tog uravnoteženog interakcijskog prijelaza s jedne na drugu stranu.

I nazad.

Pri tomu se neće posebno naglašavati značaj koherentnog gradbenog elementa osobnog zdanja koje se svakim od  osobnih izbora gradi.

Tomu je tako, jer se ne bi smjelo zaboraviti kako je svaka odluka iznikla iz vlastitog izbora, unutar polja svijesti svjesne sebe same, istovremeno i kreacijski impuls koji to polje pokreće i mijenja.

Ono što je u cijeloj priči svakako najinteresantnije (ili bitno), podatak je da se ta, nazovimo je: „kreativno-informacijska specifičnost“, ne iscrpljuje samo u području rasta i razvoja ljudskoga roda.

Unutar jedinstvene informacijske zone, takvo što jednostavno nije moguće.

Ako ni zbog čega drugoga ono zbog poznate sve dosežnosti generalnih zakona, pod čiji utjecaj spada i ovakva vrsta procesa.

Mogućnost da slični frekvencijski obrasci mogu (i to čine) konstituirati slična osobna polja svijesti i njenih realiteta, kao što je već rečeno, jamstvo je koherentnog interaktivnog razvoja sudionika u svakom od uspostavljenih odnosa.

Takvo je pravilo oduvijek vrijedilo kada su čovjek i njegov rod u pitanju.

Zbog njega i njegove generalnosti mora vrijediti svuda, s uvijek prisutnim posljedicama rasta i razvoja.