Što me još drži ovdje, na Zemlji?

Nitko ne ostaje iza mene, nikakav živi trag ne ostavljam iza sebe, nitko me se neće ni sjećati.

Već neko vrijeme mi dolazi misao – odlazak Kući.

Negdje sam čitala o tome, da Duša predosjeća odlazak Kući pa kad je ništa ne drži ovdje na Zemlji, povratak je brži.

Duša se veseli odlasku Kući.

Moja se još ne veseli sada… nekako, veselim se odlasku Kući, ali ne još sada.

Iako sam učinila dosta u životu, nemam više takvo jako sidro za ostati, ali ni zov za ići.

Najjače sidro koje me drži sam sama sebi, Davor i Šuška.

Nikog više i nemam, a taj posao kojeg sam obavljala duuugi niz godina – ni on više nije primaran.

Jedna vrata su mi se zatvorila, a otvorila su mi se ova vrata – vrata praznine budućnosti, ali možda i punoće budućnosti.

Ne znam…. ovih par mjeseci, otkad sam slobodna, sve je drugačije, nego sam navikla.

Usporila sam se za 50% od nekadašnjeg tempa života, sve mi je ležerno, polako, lijepo….

Ali često sanjam radnu atmosferu, kolege, događaje, čak sanjam i ona vremena prije 20-tak i više godina.

Još sam vezana za posao, ali sve manje.

Svaki dan mislim: ''moji danas rade do 16h, a ja sam doma, koliko sam stvari obavila, dok su oni još na poslu, gle…! sad bih tek razmišljala o odlasku kući i o tome koliko me još stvari čeka za obaviti poslije posla.''

Toga više nema.

Sve je nekako drugačije, meni nepoznato… ovo je kao dugački vikend ili godišnji odmor.

Ne snalazim se još u tome, nisam se odvezala od starog sidrišta, a već plovim prema pučini novog života.

Kako će to sve izgledati, ne znam…?!

Napisala sam tri pjesme.

Stala sam.

Čitam stare pjesme, koliko je samo emocija bilo u njima.

Ne nalazim se još u tome, kao da sam zaustavljena u nekom limbu gdje vrijeme ne teče, gdje je sve lijepo, polako, ležerno.

Osvijesti me tek odlazak liječniku i onda shvatim koliko sam krhka i koliko je vremena iza mene, a kako ne znam koliko je ispred mene.

Limb ….

Za sada je tako….

Ali i to će proći…

Doći će vrijeme impresija, inspiracija … znam to…

Najduži period, kad nisam pisala, je trajao 3 godine.

I taj period je prošao.

Proći će i vrijeme nepisanja….

Hvala Bogu što sam dočekala i ovaj današnji dan…

A što će biti dalje?

Neka Bog odluči....