http://www.zamirzine.net/spip.php?article6053

2000. • Meksiko: Vatikan premješta u dijacezu Saltillo mons. Raúl Vera Lópeza, koji je već bio određen i upućen u dijacezu San Cristóbal de las Casas (Chiapas) kao koadjutor s pravom nasljedstva mons. Samuelu Ruizu. Vera López, upućen u Chiapas godine ’95., da bi “normalizirao” mons. Ruiza, velikog podržavatelja indijske teologije i jedne indijske Crkve, također se “preobratio” na ideje don Samuela. Papa odbija povjeriti don Raúlu nasljedstvo nakon Ruiza kad ovaj bude navršio 75 godina (Adista br. 3, 5 i 9/2000).
　Papa i Ratzinger osuđuju azijsku teologiju (Adista br. 13/2000).
　Stop od strane Kongregacije Božanskog kulta i Discipline sakramenata engleskom prijevodu liturgijskih tekstova (Adista br. 36/2000).
　U lipnju 2000., za vrijeme skupa u San Paolu na temu Aids i izazovi za brazilsku Crkvu, biskup iz Goiása Eugene Rixen izjavljuje “da između kondoma i ekspanzije Aidsa, moramo izabrati manje zlo”. Nasuprot izravnoj reakciji predsjednika Papinskog vijeća zdravstvenih radnika Lozana Barragána – koji potvrđuje da je upotreba prezervativa, u svim okolnostima, suprotna vatikanskim odredbama – Biskupska brazilska konferencija odašilje Notu objašnjenja koja potvrđuje suprotne stavove brazilske Crkve o upotrebi kondoma (Adista br. 47/00).

　Vatikan vrši pritiske na talijansku vladu kako bi spriječila slavlje Gay pride-a u Rimu, a osobito veliku manifestaciju homoseksualaca predviđenu 8. srpnja na ulicama glavnog grada. Sutradan, za vrijeme Angelusa, papa izražava “gorčinu zbog povrede velikog Jubileja 2000 godine te zbog vrijeđanja kršćanskih vrijednosti grada koji je toliko drag srcima katolika cijeloga svijeta” (Adista br 55 i 56/2000).
　Deklaracijom Dominus Iesus (6 srpnja) Ratzinger ukratko osuđuje vodeće teologe azijske teologije (Adista br. 61 i 64/2000).
　Liturgijske restrikcije za vjernike laike, pogađaju na poseban način Crkve u USA (Adista br. 61/2000).
　3. rujna papa beatificira zajedno Pija IX. i Ivana XXIII., drugim riječima: prvog koji je prouzrokovao “delirij” religiozne slobode i drugog koji je sazvao II. vatikanski sabor te svečano potvrdio princip religiozne slobode (Adista br. 66/2000).
　Kard. Ratzinger jednom Notifikacijom obvezuje austrijskog teologa Reinharda Messnera da se pod zakletvom odrekne teze koju podržava a prema kojoj je u slučaju konflikta uvijek tradicija, ili pak teologija, ta koja se treba ispravljati u odnosu na Bibliju, a Biblija ni u kom slučaju ne bi smjela biti interpretirana u svjetlu potonje tradicije (ili odluke učiteljstva) (Adista br. 1/2001).

2001.
　Kard. Ratzinger, s Notifikacijom od 22. veljače obvezuje španjolskog teologa p. Marciana Vidala da povuče svoje teze – o kontracepciji, abortusu, homoseksualnosti - koje su se udaljile od službenog stava Vatikana (Adista br. 39 i 55/2001).
　Od strane KNV, pod istragom je također isusovac p. Roger Haight, optužen za krivovjerje po pitanju kristologije (Adista br. 39/2001).
　Vatikan zabranjuje benediktinki Joan Chittister, sjevernoameričkoj teologinji, sudjelovanje na Konferenciji svjetske mreže za ređenje žena u Dublinu (lipanj). Redovnica odbija postupiti po direktivi Rima (Adista br. 53/20001).
　Notifikacijom od 17. rujna kardinali Ratzinger, Medina Estévez i Darío Castrillon (prefekt Kongregacije za kler) negiraju mogućnost ređenja žena-đakonista. Osvrt je upravljen mons. Samuelu Ruizu, koji je u meksičkoj dijecezi San Cristóbal de las Casas zaredio oko 400 oženjenih đakona, koje su oltaru pratile, u ceremoniji ređenja, njihove žene. One ipak nisu bile posvećene za đakonise (Adista br. 89/2001. Vidi također Adista br. 17, 26 i 32/2002).
　U post-sinodalnoj apostolskoj napomeni Ecclesia in Oceania, papa (22. studenoga) odbija sve molbe za pastoralne promjene (kao npr. drugačiju praksu spram rastavljenih i ponovno oženjenih) koje su predložili biskupi Oceanije na Sinodi ad hoc njihovog Kontinenta, održanoj u Rimu 1998. (Adista br. 83/2001).

2002.
　Franjevac reda male braće, Švicarac Josef Imbach, docent fundamentalne teologije na Papinskom teološkom fakultetu San Bonaventura u Rimu, doslovno je primoran napustiti zaduženje zbog pritisaka KNV koja nije mogla prihvatiti činjenicu da je autor, u jednoj svojoj knjizi, stavio pod upitnik povijesnost čudesa opisanih u Novom Zavjetu (Adista br. 13/2001 i 19/2002).
　Sa Monitumom od 5. Srpnja, kard. Ratzinger najavljuje exkomunikaciju – ukoliko se ne izrazi kajanje do 22. srpnja, koje nije izrečeno – za sedam žena koje su se 29. srpnja, na jednom brodu u plovidbi na Dunavu, između Austrije i Njemačke, zaredile za svećenice od jednog već exkomuniciranog argentinskog biskupa (Adista br. 57/2002, 63/2002).
　Sa priopćenjem od 17. listopada Internacionalne teološke komisije, kojom je predsjedao kard. Ratzinger, navode se historijski i teološki razlozi koji priječe ređenje žena za đakonise (što su inače smatrali mogućim neki kardinali, kao Carlo Maria Martini, ex nadbiskup Firenze Silvano Piovinelli i Nijemac Karl Lehmann, biskup Mainza). (Adista br 79/2002).
　8. prosinca 2002. Papinsko vijeće za obitelj, predgovorom kojeg je napisao prefekt dikasterija, kard. Alfonso Lopez Trujillo, predstavlja “Leksikon. Sporne i diskutabilne teme gledi obitelji života i etičkih pitanja” (Lexicon. Temi ambigui e discussi su famiglia vita e questioni etiche). U ovom kompendijumu se o svim spornim problemima unutar rimske Crkve – kontracepcija, rastava, homoseksualnost, odnos između kršćanskih etičkih principa i civilnog zakonodavstva – izražavaju, kada nisu reakcionarne, samo naj konzervativnije teze, odbacujući svaki kritički glas spram tvrdnji papinskog nauka.
　Kard. Medina Estévez, prefekt Kongregacije Božanskog kulta, u pismu od 16. svibnja ističe da je “apsolutno nepreporučljivo”, “nepromišljeno” i “rizično” svećeničko ređenje homoseksualaca (Adista br. 89/2002).

2003.
　Kongregacija za Ustanove posvećenog života i Družbe apostolskog života priopćava (15. siječnja) Predstojnicima muških i ženskih redova da je KNV tražila isključenje trans-seksualaca iz posvećenog života (Adista br. 12/2003).
　Dekretom KNV (od. 25. siječnja, koji je predočen naslovljenom te notificiran 13. ožujka) – dekretom odaslanim “od velikog pontifexa Ivana Pavla II, s najvećom i neopozivom odlukom bez mogućnosti utoka” – suspendiran je “na laički stalež” don Franco Barbero iz Temeljne zajednice Pinerolo (Adista br. 23/2003 i 15 i 20/2002).
　24 veljače, pod snažnim pritiscima Kongregacije za Ustanove posvećenog života i Družbe apostolskog života benediktinci nalažu pateru Ciprianu Cariniju da dadne ostavku na mjesto predstojnika samostana S.Giovanni Batista u Parmi. Nikakvi disciplinarni i teološki razlozi: osim što je, više od dvije godine, pater Carini prihvatio na jednom benediktinskom posjedu pod upravom njegovog samostana neke indijske sestre, koje su prebjegle iz svoje zajednice zbog načina na koji su bile tretirane od njihove majke predstojnice, švore Tekle Famiglietti. Samo zbog puke činjenice da je prihvatio te sestre i zalagao se da ne izgube dozvolu boravka (dvjema od njih je majka Tekla pribavila putovnicu), opat Carini je bio prisiljen od strane Vatikana da dadne ostavku. Toliko su bili uticajni, u Kuriji, pritisci moćne švore Tekle (Adista br. 43/2003).
　KNV nalaže Doktrinalnoj komisiji Biskupske konferencije u Španjolskoj da ova obznani, u jednom dokumentu, kako teze o Isusu Kristu sadržane u knjizi teologa Juana Joséa Tamayo-a sadrže doktrinarne pogreške. Biskupi ipak odbijaju uputiti teologu dokument optužbe koji im je za njega uputio kard. Ratzinger (Adista br. 8 i 24/2003).
　Ratzinger potvrđuje exkomunikaciju ženama zaređenim za svećenice u Austriji (Adista br. 12/2003).
　Kard. Ratzinger u “Osvrtu o programu za legalno priznavanje zajednice između homoseksualnih osoba” (tekst datiran 3. lipnja a objavljen 31. lipnja), traži od katoličkih zastupnika u parlamentu da na sve moguće načine spriječe odobravanje zakona koji dopuštaju bilo kakvo izjednačenje između braka i zajednice osoba istoga spola (Adista br. 12/2003).
　Enciklikom Ecclesia de Eucharistia (17. travnja) papa potvrđuje nauk o “transupstancijaciji” formuliran na Tridentinskom koncilu i zabranjuje evangelicima svaki oblik pričešćivanja za vrijeme katoličke mise, a katolicima sudjelovanje na protestantskoj Večeri Gospodnjoj – kao i u svim crkvama rođenim iz reformacije. Enciklika ističe da se rastavljeni i ponovno oženjeni katolici ne mogu približiti Euharistiji; te se žali na “zloupotrebe” koje su se u postkoncilskom vremenu činile na području liturgije (Adista br. 36/2003).
　22. studenog 2002., opat iz Montevergine (ordinarij istoimene opatije), otac Giovanni Tarcisio Nazzaro, izdaje dekret protiv don Vitaliana Della Sala kojim mu oduzima župničke ovlasti u župi S. Giacomo u Sant’ Angelo a Scala. Samo sa 39 godina, ne primivši nikakvo drugo zaduženje, don Vitaliano je doslovno “penzioniran” od Crkve (vidi Adista br. 90/02; www.donvitaliano.it). U mjerama predostrožnosti koje su dane na zahtijev rimske Kurije a prethodile su im dvije kanonske opomene (od 13/10/2000 i od 3/7/2001), Nazzaro optužuje Vitaliana zbog javnog razilaženja u mišljenju “sa Učiteljstvom” i sa “Apostolskom Stolicom”, te zbog “posjećivanja ’centara’ i ’udruga’ dobro poznatih po širenju ideja koje se protive nauku Crkve i koje čak ne zaziru od nasilja”, te da je zapostavio svoje “župne obaveze”. Protiv dekreta o uklanjanju zajednica u S. Anđelu protestira tako što najprije diže zid na ulazu župne crkve, a zatim donosi odluku bojkotiranja svih inicijativa novog župnika: dvije godine svijet iz S. Angela ne ulazi u svoju crkvu, osim za slavlje crkvenog patrona. Sa svoje strane, don Vitaliano se najprije žalio zbog uklanjanja Kongregaciji za kler. Nova žalba trenutno leži pri Vrhovnom sudu Apostolske signature, zajedno sa prikazom stvari od strane njegove cijele župske zajednice (Adista br. 51/03, i 23 i 87/2002).
　Kao i na osam prethodnih, tako i na Konzistoriju najavljenom 28. rujna za 21. listopad Wojtyla ne stavlja na listu novih kardinala nijednog prelata ili latinoameričkog teologa izričito naklonjenog teologiji oslobođenja (Adista br. 71/2003).
　Apostolskim post-sinodalnim Nagovorom Pastores gregis, potpisanim 16. listopada 2003., o 25-toj godišnjici svojeg izbora za papu, Wojtyla veliča ekzaltantnim riječima “biskupsku kolegijalnost”, iako je zapravo odbio sve molbe redovitog generalnog zasijedanja Biskupske sinode (listopad 2001.) na kojoj se raspravljalo o ulozi biskupa. Tada, usprkos nastojanju rimske Kurije da odbije propositiones (konkretne prijedloge upućene Pontifexu. Integralni tekst, vidi u Adista 80/2001), sjednica je usvojila propositio 24; “Neki sinodalni Oci drže važnim da se preispita način pristupa kao i metoda sinodalnih zasjedanja kako bi same Sjednice postale bolje sredstvo kolegijalnosti. Sinodalni Oci s poštovanjem sugeriraju Velikom Pontifexu ovu potrebu da bi saziv izvanredne Biskupske sinode vodio tome cilju.” O ovoj molbi nema ni traga u dokumentu koji je tada potpisao Wojtyla.

IMENOVANJE BISKUPA, JEDAN INSTRUMENAT VIŠE da bi se normalizirala koncilska Crkva. Latinoamerički primjer DOC – 1425. ROMA – ADISTA. Među najistaknutijim činjenicama pontifikata Ivana Pavla II. ne može se zaobići teška normalizacija latinoameričke Crkve, koja je, počevši od druge konferencije latinoameričkog episkopata u Medellínu (1969), uspjela definirati svoju vlastitu osobnost, prigušeno kriknuvši, stavljajući snažan naglasak na potrebu i hitnost radikalnog opredjeljenja za siromahe i korijenitu promjenu struktura dominacije i represije. Prva odlučujuća konzervativna ofenziva protiv nove pastoralne prakse započela je u Puebli, godine 1979, prilikom treće konferencije latinoameričkog episkopata. Usprkos prvim znacima popuštanja, ofenziva je ipak bila u bitnome otklonjena. Ali radilo se tek o prvoj rundi. Konzervativne reakcije su nezaustavljive, što je bilo izraženo u teškoj bitci teologije oslobođenja, radikalnoj opciji udesno Celam-a (Savjetništva latinoameričkog episkopata), u režiji kolombijanskog nadbiskupa Lopeza Trujilo-a (1972. generalnog tajnika a zatim, godine 1979., predsjednika Celam-a, koji trenutno obavlja funkciju predsjednika Papinskog vijeća za obitelj, inspiciranje Clara (Konferencije latinoameričkih redovnika), marginalizacijom biskupa koji su ostali na liniji Medellína, rušenje pastoralnog rada koji su ovi uveli od strane njihovih nasljednika sasvim suprotnih pogleda. Među nebrojenim slučajevima biskupske normalizacije, ostaju istaknuti oni koji su povezani sa najsnažnijim osobnostima latinoameričke progresističke crkve, od biskupa Recife Heldera Câmara do sansalvadorskog nadbiskupa mučenika Oscara Arnulfa Romera, od sanpaulskog kardinala Paula Evarista Arnsa do biskupa iz San Cristóbal de Las Casas Samuela Ruiza. Za nasljednika Heldera Câmara postavljen je, godine 1985., mons. José Cardoso Sobrinho, koji se odmah baca na sistematsko rušenje rada koji je razvijao njegov predšasnik, naveliko protjerujući docente, redovnike i svećenike bliske teologiji oslobođenja(Usp. Adista br. 57/95). Možda je upravo brazilski episkopat najsnažnije pogođen, kako to pokazuje slučaj nasljednika kard. Paula Evaristoa Arnsa, neumornog branitelja marginaliziranih te istaknute osobe latinoameričkih progresista. Na njegovo mjesto, koncilski biskupi traže imenovanje jednoga od pomoćnih biskupa Arnsa ili nadbiskupa iz Mariana bivšeg predsjednika Cnbb ( Konferncije brzilskih biskupa) Luciana Mendes de Almenidu, za kojeg se zaludu očekivalo imenovanje ovog stupnja. Vatikan je izabrao Claudia Hummesa, bliskog karizmatskom pokretu, a koji je tek pred dvije godine imenovan nadbiskupom Fortaleza, gdje je doveo u red posao kojeg je prije njega razvio njegov predšasnik, kard. Aloísio Lorscheider (usp. Adista br. 31/98). U San Salvadoru, nadbiskupiji mons. Romera (teško omraženog Vatikanu, dok je, istovremeno, postao simbol oslobođenja latinoameričke crkve), njegovog izravnog prijatelja i nasljednika, mons. Artura Rivera y Damasa, nestalog 1995., mijenja po direktivi Rima totalno različit biskup: mons. Fernando Sáenz Lacalle, porijeklom Španjolac, iz Opus Dei-a. U Meksiku se izvodi normalizacija na način potpunog zatiranja pastoralnog rada mons. Méndeza Arceoa u Cuernavacau te u napadima na biskupiju San Cristóbal de Las Casas, najprije imenujući mons. Samuelu Ruizu pomoćnog biskupa s pravom nasljedstva, mons. Raula Vera Lopeza, a zatim, nakon što su dva biskupa pokazali međusobno razumijevanje, premještanje ovog posljednjeg u Saltillo, na granici USA. U Peruu, da bi zamijenio kardinala jezuita Augusta Vargasa Alzamora, gordog protivnika Fujimorija i devetogodišnjeg lieadera crkve u Limi, pozvan je (protiv volje velikog broja peruanskih biskupa) jedan član Opus Dei-a, Luis Cipriani, veliki Fujimorijev prijatelj (Usp. Adista br. 31/00), uvijek u centru rasplamsanih polemika, počevši od nedostatne obrane ljudskih prava svojeg naroda, u deset godina provedenih na čelu nadbiskupije Ayacucho, u jeku rata protiv terorizma (kao što je nedavno priznala Komisija za Istinu i pravdu u pogledu nasilja počinjenog u Peruu od 1980. do 2000. usp. Adista br. 68/03).

http://www.zamirzine.net/spip.php?page=print&id_article=6053