Velikodušni moj Tvorče,

Tvom glasu i tvojoj volji

Sve se pokorava

Pa i ja ću biti VELIKI TEATAR SVJETSKI.

A da bi ljudi mogli glumit',

I svatko od njih u meni

Da uzmogne naći što mu

Za uloge treba po tvojoj volji,

Ja ću, izvršitelj tvojih naređenja

(trud je moj, ali tvoje je čudo),

U početku (jer je ljepše ne vidjet'

Pozornicu prije no što glumci su spremni),

Zadržat' sve u tmini,

Ogrnuto crnim velom,

Kao da je to kaos gdje još sva tvar

Kovitla se u potpunoj zbrci.

Potom će se magleni zastor u stranu povući,

A kazalište rasvijetlit'

(jer svetkovine nema gdje nema svjetla),

A zasjat' dva velika svijećnjaka:

Jedan božansko svjetlo dana,

A drugi noćna svjetiljka, što tminu razbija

Svjetlošću tisuća gorućih žeravica,

Pa će obasjat' tako čelo noći

Živahnim odsjajima.

U prvome činu, jednostavan i jasan zaplet

Velika prirodnog zakona:

Prvim zrakama zore obasjan

Pojavit' će se vrt

Sa slikama tako lijepim

I pogledima tako darovitim,

Da će se pitat' kako je mogla Priroda

Bez ikakvih nauka takvu stvoriti sliku.

Cvjetovi, tek rastvoreni, u ljupkoj zbrci

Izbit će iz svojih ružičastih pupova

Prvi put da vide zoru.

Stabla rodit će obilato sočnim plodovima,

Iako će već od zavisti

Zmija neke od njih otrovati.

Tisuću će se kristala

U sitne krhotine razbiti,

Tako da ih zora može oplakati

Tisućama sitnih kapi rose.

Tamo gdje će trebat'

Planine i duboke doline,

Bit će doline, dići će se gore;

A bit će i rijeka,

Jer ću, mudar i lukav,

Iskopat' kanale i brazde,

I u njih navest' morske rukavce

Da hitro teku na sve strane.

Kad tako završi prva slika,

Bez ikakve zgrade,

Za tren vidjet ćeš

Kako države stvaram,

Gradove podižem

I tvrđave gradim.

Kad se potom zbude

Da brda stvorena

Svojom težinom zamore zemlju,

A zrak svojom veličinom,

Izmijenit ću cijelu scenu

I sve će u ruševinama,

Rad' potopa bijesna,

Pokriveno biti vodom.

Sred tolika mora,

Sred plime i oseke

Oblaka i vala

A sijekuć' vode

Dotad nepoznatom brazdom,

Naći će se brod,

Što ploveći sigurno,

Utrobu imat će punu

Što ljudi, što ptica i zvijeri.

A na znak mira što će na nebu

K'o luk  blistav

U tri boje zasjat':

Žutoj, modroj i purpurnoj,

Čitav će zbor valova,

U skladu sa svojim redom,

A zakone štujuć' prvobitne,

Mjesto prepustit' zemlji,

Što će, taj jaram zbaciv,

Još jednom svoj lik pokazat',

Iako tužan i mršav.     

Kad tako prvi čin svrši,

Počet će odmah drugi,

Onaj od Zakona Pisana.

U njemu će pojava biti još i više,

Jer će počet' Židovima,

Što, iz Egipta bježeć',

Suhih će nogu proći,

Kristalnom vodom Crvenoga mora;

I tada, kad vode budu zbijene,

Vidjet će sunce otkrivene

Najtajnijih žala pijeske,

Što ih ikad obasjalo tijekom vjekova.

Dva vatrena stupa

Već mi se čini u pustinji

Da svijetle prije no što uđu

U obećanu zemlju.

A da ploče zakona donese,

Oblak će Mojsija,

Vrtlogom ovijena ponijet'

Sve do vrha strmoga brda.

Drugi će čin završit'

Strašnom pomrčinom,

Kad će izgledat'

Da se sunce sasvim gasi.

U krajnjem trenutku

Vidjet će se trešnja

Cijela svoda plavetna

Nestanak svega što bje uspravno il' ravno.

Trest' će se brda,

A zidovi ludjet',

I od toga strahotnoga pada

Ostat' će samo blijede ruševine.

Počet će tada čin treći,

Po zbivanjima još i veći,

S mnogim čudima Zakona Milosti,

O kojima ću opširno govorit'.

Dakle, u tri čina,

Tri zakona i jedan red,

Podijelit' će ljudi

Tri razdoblja Svijeta:

Sve do onog časa, kad na kraju

Cijela pozornica, svakovrsnih stvari puna,

Ne bude sva zahvaćena čistom zrakom plamena,

Da svečanost tako ne ostane bez vatre...

Ali, što je čudo ako tada

I brbljava usta,

Šutnjom budu zapečaćena, nijema?

Od same se misli ježim,

Te slike se bojim,

Strah me sve to ponovit';

Teško mi je i samo se prisjetit'.

Ali nek' se u vremenu udalji ta scena,

Taj prijelaz strašan i krut,

Tako da ga nikad ne vide

Sva stoljeća što stižu.

Svjedočit će ljudi čudesima

U ova tri čina, i nitko

Zbog mene neće odigrat' krivo

Ulogu što mu je pripala.

Ali, kako već pripremih

Sve što kazalištu treba,

Vjerujem da je tu već sve.

Što se tiče kostima, uopće ne dvojim

Da si ih ti već odavna zamislio,

Jer u tvome umu ljudi

I prije no što se rode,

Posjeduju uloge svoje.

A sada, kako bi oni mogli iz tebe izaći

I u svijetu odglumit' što treba

A potom tebi se vratit',

Već odredih dvoja vrata: kolijevku i grob.

A na kraju da im ne ponestane

Svečana ruha i uresa drugih,

Držat ću spravno sve što za to treba:

Onom što će bit' kralj

Podarit ću purpur i uzvišen lovor;

A hrabrome kapetanu oružje, odličja i pobjede;

Svećeniku knjige, škole i studije;

Redovniku, pokornost;

Nasilniku, uvrede;

A plemiću časti

I puku – slobode.

Seljaku, što zbog krivice

Samo jedne lude

Zemlju mora obrađivat'

U znoju čela svoga

Dat ću oruđe grubo.

Onoj što će igrat' ulogu dame,

Dat ću samo savršenstvo ljepote,

Taj sladak otrov mnogima drag.

Jedino siromaha  neću odjenut',

Jer mu uloga traži da je igra nag.

A to sve zato da nitko nakon toga

Ne dođe i potuži se da nije dobio

Sve što treba da odigra dobro svoju ulogu:

Ako to ipak ne učini kako treba,

Njegova bit će krivica, ne moja.

Ali, kako već sve je spremno,

Priđite o smrtnici, priđite svi,

Nek' se pripravi svatko

Za glumu u velikom svijetskom teatru.